Meni je problem sa ovim zanrom koji je valjda zapoceo Pritajeni tigar,skriveni zmaj pretjerana,da kazem,teatralnost i insistiranje na formi prije sustine.Tako se desi da se na pola filma,dok uzivam u prekrasnim vizuelnim (kvazi)umjetnickim scenama zapitam zasto likovi rade to sto rade ili kakve ovo veze sa bilo cime (sto je naravno problem sa dobrim dijelom filmova,ali je ovdje doveden do apsurda).

Primjer prvi iz kuce letecih bodeza je kad lik na konju bere cvijece za onu "slijepu" ribu nekih pola sata i jos aranzira buket 20 minuta,a cura ne vidi nista.Pa sidji sa konja,izvadi macetu,pokosi i za 5 sekundi dobijas isti ucinak,majka mu stara.
Drugi primjer iz pritajenog tigra,ona kao ljubavna scena u pustinji izmedju onog nomada-razbojnika i one razmazene bogataske smizle te povezanost njihove vjecne i beskrajno velike ljubavi sa klimatskim promjenama u zapadnim dijelovima pustinje Gobi,sto je mnogo mnogo je (za one koji nisu gledali da prostite,frajer joj uvali prstenjak,a nebo poprima crvenu boju prakticno u istom trenutku ).
Scene borbe necu ni da spominjem,lete,lete,lete...lijepo je to,ali cemu sve to?
Heroj je vec dosta bolji u svakom pogledu,nekako mi je bolje legao.

Gorcin i njegova cuvena kolumna pasivni ofsajd koja ima vise veze sa pecenjem crvenih paprika u Prokuplju pocetkom oktobra nego sa igrom zvanom fudbal.
Samo mali odlomak iz jucerasnjeg Blica-

Lionel Mesi ostro se kandidovao za obogotvorenje.Onaj gol Meksiku,taj trenutak lucidnosti,preciznosti,maste i strasti,inkapsuliran u jedan laki pokret-to je stvar bozanskog nadahnuca,a svakako i providnosti...Krzljavo argentinsko derle,odraslo u gradu Gaudijevih krivih linija...