gdje je Peđa D'Boj?

Duca Marković je bila i suvlasnica neke privatne TV početkom '90-tih čini mi se! Kako se zvao onaj njen suvoditelj iz Hita mjeseca na 3K, jel Saša Bojić ili nešto slično? Bila je to odlična emisija

Ovo može ovde da se postavi :

Zbog čaja sam izbačen iz reprezentacije

                                                        Nikola Plećaš

Prvo što upada u oči prilikom susreta s Nikolom Plećašem, legendom hrvatske i jugoslovenske košarke, svakako je njegov gotovo nepromenjeni izgled iz slavnih sedamdesetih. Vreme kao da je za njega stalo. Jedino su mu kosa i čuveni veliki brkovi u međuvremenu dobili srebrnkastu boju. S Nikolom smo razgovarali u njegovoj skromnoj kancelariji u Uredu za kulturu i sport grada Zagreba.

Ličko poreklo
Moji su roditelji iz Like, a i ja uvijek govorim da sam ličko dijete, iako sam kao šestogodišnjak došao u Zagreb. Moj je otac bio partizan, nosilac Spomenice 1941. godine. U ratu je bio ranjen, a nakon oslobođenja ostao je u vojsci i 1947. godine dobio prekomandu u Zagreb. Sa sobom je poveo i porodicu. Bilo nas je petoro djece - tri sestre i dva brata. Kao dijete vrlo sam rado odlazio rodbini u Liku. Nakon polaska u školu, a pogotovo nakon što sam se počeo baviti sportom, išao sam rjeđe, što mi je žao. Sada tamo od bliže rodbine imam samo strinu, koja živi u Bruvnu, stric je nedavno umro, a i ostaci moje šire familije odlaze iz Like. U Lici je inače sve manje stanovnika, mnoga su mjesta potpuno pusta ili sa pokojim starcem. U mom je kraju totalno izmijenjena nacionalna struktura stanovništva. Većina izbjeglih Srba iz 1995. godine nije se vratila - neki to nisu mogli, a neki koji su mogli nisu htjeli zbog straha. Među onima koji su se vratili najviše je starih ljudi koji su se vratili da kod kuće umru.

Detinjstvo
U vrijeme mog zagrebačkog djetinjstva zabava se odvijala na ulicama i na livadama. Kada danas pričam da smo igrali nogomet u Šubićevoj ulici (jednoj od najfrekventnijih ulica u centru grada), u čudu me gledaju i ne vjeruju. A mi smo kao djeca zaista igrali nogomet u toj ulici kada bi nas sa nedaleke livade potjerali stariji dečki da bi oni na njoj mogli igrati. Kada bi Šubićevom naišao neki automobil, mi bismo se sklonili s ulice dok on prođe i opet nastavili igrati. Nogomet je bio osnovna dječja zabava u to vrijeme. Pošto je moja sestra bila gimnastičarka i išla da trenira u tadašnji Partizan (danas Društvo sportske rekreacije), i ja sam počeo tamo odlaziti i baviti se gimnastikom. Išlo mi je dobro.

Košarka
Ja sam izuzetno dobro igrao rukomet - i danas neki moji profesori govore da je šteta što nisam nastavio igrati rukomet, što sam otišao u košarku. A u košarku sam otišao jer je moje društvo iz tadašnje škole otišlo u Mladost da igra košarku, pa sam i ja krenuo s njima. Sve se, dakle, odigralo manje-više slučajno.
Tada još nije bilo televizijskih prenosa košarkaških utakmica da bih mogao imati neki svoj uzor. Tek kada sam počeo igrati i upoznavati naše tadašnje velike igrače poput Ive Daneua, Miodraga Nikolića, Pina Đerđe i drugih, dobio sam uzore i želju da dostignem njihove kvalitete.

Žućko
Moj klub Lokomotiva (sadašnja Cibona), u kojem sam igrao deset godina, u moje je vrijeme osvojio prva dva velika trofeja: Kup Jugoslavije 1969. i Kup Radivoja Koraća 1972. godine. U posebnom mi je sjećanju ostala finalna utakmica u Beogradu za Kup Radivoja Koraća. Domaćini su, naravno, silno željeli osvojiti taj trofej, ali sam ga jednako tako silno želio osvojiti i ja, koji sam sa "Žućkom" igrao u reprezentaciji i cijenio ga kao velikog košarkaša i velikog čovjeka. Utakmicu smo igrali u "Kutiji šibica", a ja sam čitavo drugo poluvrijeme odigrao sa četiri osobne greške i pri tom uspio zabiti 40 koševa.

Afera čaj
Radilo se o poznatoj "aferi čaj". Te sam godine snimio televizijsku reklamu za "frankov čaj", što je ocijenjeno kao narušavanje načela amaterizma. Scenarij je napravio Mirko Novosel, koji je tada vodio reprezentaciju, a reklamu režirao Antun Vrdoljak. Uvjeren sam da je to bila njihova namještaljka i jedini način da me se makne iz reprezentacije. Ja tada nisam znao da je ondašnji predsjednik MOO Avery Brundage izdao proglas u kojem je blagonaklono govorio o vrhunskim sportašima koji reklamiraju proizvode zbog popravljanja materijalne situacije u sportu. Tako smo Rato Tvrdić (koji je snimio reklamu za čarape "sloboda") i ja kažnjeni, nismo mogli na Olimpijske igre u Montreal. Da i ne spominjem bizarnu činjenicu da za tu reklamu, zbog koje sam kažnjen, nisam dobio ni dinara.
Inače, umjesto mene je na Olimpijadu u Montrealu išao Žarko Varajić iz sarajevske Bosne. Zanimljivo je da je na Olimpijadu u Montreal tada otišao Andro Knego, iako je bio sa mnom u istoj reklami za čaj.

Nisam slagao novce
U moje vrijeme vrhunski sportaši nisu mogli igrati u inozemstvu dok ne navrše 28 godina života. Država je htjela što duže zadržati vrhunske sportaše u zemlji. No, ja u to vrijeme i nisam previše razmišljao o tome da idem vani, jer nisam tip koji bi slagao novce. Meni novac treba da bih mogao komotno živjeti. A to komotno za mene znači da mogu bez problema proživjeti mjesec dana i prije dobijanja nove plaće komotno ući u kafić i popiti kavu. Dakle, ništa ekstra, ništa previše. To je jedan od razloga zašto nisam jurio za zaradom u inozemstvu, iako sam imao ponuda i mogućnosti da odem. No, kasnije se pokazalo da sam pogriješio. Ne samo da nisam osigurao neke rezerve, nego sam u ovom ratnom i poratnom vremenu u tom smislu imao problema, jer sam teško dolazio do posla i zarade.

Cibona
Iz Lokomotive, koja je postala Cibona, bio sam na određeni način primoran da odem nakon deset godina igranja jer jednoj struji u tom klubu nisam odgovarao. Ne mogu reći da sam u dobrim odnosima sa Cibonom. Po službenoj sam dužnosti (poslu koji obavljam u Gradskom uredu za kulturu i sport) član njezine Skupštine, no u košarkašku dvoranu gotovo da i ne ulazim, a niko me tamo i ne zove. Jednom sam htio gledati jednu finalnu utakmicu, ali me nisu pustili da uđem u dvoranu na službeni ulaz. A ako kao bivši igrač kluba ne mogu ući onako kako hoću, onda je bolje da tamo i ne dolazim. Sjećam se da sam u vrijeme dok sam tamo još znao otići zapazio da u prostorijama kluba imaju samo dvije fotografije momčadi Lokomotive koja je, prije nego je promijenila ime, osvojila dva najveća klupska trofeja. Sve su ostale fotografije iz Ciboninog vremena. Promijenilo se ime, a sa njime i povijest!

Porodica
Otac i majka, koji su čitavo vrijeme od 1947. godine živjeli u Zagrebu, umrli su: majka 1992. godine, a otac deset godina kasnije. Mamu je jako pogodio rat i sve ono što se dešavalo u njemu i oko njega, pa je i to pripomoglo da rano ode. Otac je takođe patio zbog svega što se događalo i događa, ali je bio "čvršće građe", pa je duže izdržao. Porodična kuća u Bruvnu u "Oluji" je bila uništena, ali je kasnije obnovljena i u njoj, nakon nedavne smrti strica, strina živi sama. Od moje tri sestre samo Milica živi u Zagrebu. Jovanka živi u Puli, a Dušanka u Njemačkoj (udata je za Nijemca). Brat Petar, po zanimanju automehaničar, živi u Zagrebu. Ni njemu nije bilo lako, ali je izdržao.

Moji najbliži
Supruga Dragica otišla je u penziju, a vjerovatno ću i ja kada mi se završe radne obaveze u Uredu za kulturu i sport. Kada sam, zbog atmosfere koja se stvarala, priča koje su kolale, 1988. godine prestao raditi za valjevski "Krušik", mislio sam da će mi biti lakše ako se zaposlim u nekoj firmi u Hrvatskoj. No, to je išlo dosta teško. Svašta sam pokušavao raditi, čak sam bio otvorio i privatnu firmu, ali sam uvidio da to nije posao za mene kada su mi počeli tražiti novce da bi mi isplatili ono što su dužni da plate. Pokušavao sam i u državnim firmama i u sportu (jedno sam vrijeme bio profesionalni trener reprezentacije Luksemburga), dok na kraju nisam dobio ovaj posao u Uredu. Ne volim pričati o tome kako sam se osjećao i proživio ratne godine u Zagrebu. Niko me nije fizički napadao, ali je bilo mnogo drugih načina da se čovjek osjeća povrijeđenim i degradiranim.
Stariji sin Nikola pri kraju je studija na Ekonomskom fakultetu. Mlađi Petar završio je srednju ugostiteljsku školu. Nisu oženjeni i žive sa nama u stanu koji sam kao zaslužni sportaš dobio od grada Zagreba 1972. godine.

Druženje
Ostao sam u dobrim odnosima s kolegama iz državne reprezentacije, a i s nekadašnjim rivalima u takmičenjima za državno prvenstvo. Mi, nekadašnji igrači iz Beograda, Sarajeva, Ljubljane i Zagreba znamo se naći i družiti na nekim utakmicama i turnirima. Nedavno sam bio u Ljubljani - na proslavi 70. rođendana Ive Daneua. Iz Beograda su na tu proslavu došli Čermak i Nemanja Đurić, veliki igrač, generacija prije mene, kao i Daneu. Divno smo se družili. 

Biografija
Nikola Plećaš rođen je 10. januara 1948. u ličkom selu Bruvno. Od šeste godine živi u Zagrebu. Oženjen je Dragicom i imaju dva sina. Košarku je igrao u više klubova, a najduže, deset godina, u zagrebačkoj Lokomotivi. U 204 utakmice za taj klub (od 1967. do 1976. godine) postigao je čak 5.404 koša, iako se u to vreme još nije brojala "trojka". Za jugoslovensku je reprezentaciju odigrao 215 utakmica i na njima postigao 1.354 koša. Radio je i kao košarkaški trener. Pet puta je biran u najbolju selekciju Evrope, osvojio je i mnoge trofeje od juniorske reprezentacije, u kojoj je debitovao 1964. (sa šesnaest godina) i osvojio omladinsko prvenstvo Balkana do Evropskom prvenstva u Beogradu 1975. godine, kada su naši košarkaši osvojili osvojili još jednu zlatnu medalju.

„Sveti Nikola“, tako su ga zvali
Jedan od najtrofejnijih košarkaša sa prostora bivše Jugoslavije, koga je publika obožavala gde god se pojavio i prozvala "svetim Nikolom", košarkaš čije je ime godinama punilo košarkaške dvorane, živi u Zagrebu povučeno i skromno, daleko od bleštavila nove sportske i političke elite. Njegovo košarkaško znanje nakon završetka karijere nikada nije ni minimalno iskorišćeno. Ljudi iz košarkaškog vrha godinama ga zaobilaze "iz razloga koji nisu sportski".