Autor: Barbara Arbanas Kovačević

Matrix World

Glazba je dio svake kulture. Iz tog su razloga glazbene naprave već godinama popularne. Trčanje uz glazbu ili slušanje glazbe tijekom vježbanja su, čini se, oduvijek bili uobičajeni prizori. No, jeste li znali da je glazba nešto mnogo više od pozadinske buke tijekom vježbanja?

Za neke sportaše i mnoge osobe koje trče, voze bicikle, dižu utege ili vježbaju na bilo koji način, glazba nije na odmet – ona je bitna za vrhunske performanse i zadovoljavajuću vježbu. Iako neke osobe preferiraju audio-knjige ili ambijentalne zvukove, većina ostalih ovisi o udarajućim ritmovima i uzbudljivim tekstovima kako bi održali motivaciju tijekom vježbe.

Broj istraživanja vezanih uz glazbu i vježbanje se tijekom posljednjih 10 godina povećao čime se psiholozima pomoglo da unaprijede svoje ideje o tome zbog čega glazba i vježbanje mijenjaju tijelo i um tijekom fizičkog napora. Glazba odvraća ljude od boli i umora, podiže raspoloženje, povećava izdržljivost, smanjuje percipirani napor, te može promovirati metaboličku učinkovitost.

Kada slušaju glazbu, ljudi trče brže , duže voze bicikle i plivaju brže nego inače i to vrlo često bez da su toga svjesni. Costas Karageorghis, istraživač sa Sveučilišta Brunel iz Londona, je 2012.g napisao pregled u kojem je naveo da se o glazbi može razmišljati kao o „vrsti legalne droge za poboljšavanje učinkovitosti“.

Odabiranje najučinkovitije glazbe za vježbanje nije sakupljanje niza brzih i energičnih pjesama. U obzir je potrebno uzeti sjećanja, emocije i ostale poveznice koje kod neke osobe izaziva pojedina pjesma. Za neke ljude motiviranost ovisi o mjeri u kojoj se povežu s emocionalnim stanjem i gledištem pjevača. U nekim slučajevima, ritam temeljne melodije nije toliko važan koliko je važan ritam stihova.

Posljednjih su godina neki istraživači i tvrtke eksperimentirali s novim načinima motiviranja vježbača putem aplikacija za smartphone koje slušatelja vode u bijeg iz postapokaliptičnog svijeta i uređaja koji odabire pjesme na osnovu broja otkucaja srca slušatelja.

Istraživanja o međusobnom djelovanju glazbe i vježbe su započela još 1911.g kada je američki istraživač Leonard Ayres otkrio da su biciklisti vozili brže kada je svirao bend nego kada je bila tišina. Od tada su psiholozi proveli na stotine studija o načinu na koji glazba mijenja izvedbu različitih aktivnosti u rasponu intenziteta od šetnje do sprinta što je rezultiralo nekim vrlo jasnim zaključcima:

Dvije najvažnije osobine vježbanja su tempo (ili brzina) i ono što psiholozi nazivaju odgovor na ritamšto bi u manjoj ili većoj mjeri bila vaša želja za gibanjem. Većina ljudi posjeduje instinkt za sinkronizacijom njihovih pokreta i izraza s glazbom (kimanje glavom, tapkanje prstima i slično) čak i ako taj instinkt potiskuju u mnogim situacijama.

Koja će vrsta glazbe uzbuditi taj instinkt ovisi o kulturi i osobi. Ukoliko bismo generalizirali, brze su pjesme brzih ritmova posebno stimulirajuće i kao takve odgovaraju mnogim vježbačima. U nedavnoj anketi provedenoj nad 184 studenata, najpopularnije vrste glazbe za vježbanje su bile hip-hop (27,7%), rock (24%) i pop (20,3%).

Neki psiholozi smatraju da ljudi posjeduju urođenu sklonost ka ritmovima i frekvenciji od dva hertza, što je ekvivalent od 120 udaraca u minuti ili dva otkucaja po sekundi. Kada se od njih traži da lupkaju u ritmu ili da hodaju prateći neki ritam, većina ih se nesvjesno odluči za ritam od 120 udaraca u minuti (bpm), a analiza najpopularnijih pjesama nastalih između 1960. i 1990.g je otkrila da je 120 bpm najučestaliji puls. No, tijekom trčanja na pokretnoj traci, većina osoba preferira glazbu od oko 160 bpm.

Većina internetskih stranica i aplikacija za smartphone pomažu ljudima da usklade tempo vježbanjai trčanja preporučujući pjesme brzine od 180 bpm za sedmominutnu milju, no najnovije istraživanje ukazuje da se vrhunski učinak postiže oko 145 bpm (sve više od toga ne pruža dodatnu motivaciju). Ponekad brzina i protok stihova mijenjaju temeljni ritam: neke osobe vježbaju uz rap pjesme gdje guste i brze riječi nadilaze relativno blagu melodiju.

Iako mnoge osobe ne osjećaju potrebu za trčanjem ili kretanjem u isto vrijeme s glazbom, sinkroniziranost može tijelu pomoći da na učinkovit način koristi energiju. Uz prilagođavanje ritmu, tijelo se ne mora toliko prilagođavati koordinaciji pokreta kao što bi inače moralo činiti bez redovitih vanjskih znakova. U studiji iz 2012.g, sudionicima koji su vozili bicikle u ritmu glazbe je bilo potrebno 7% manje kisika u odnosu na one koji su vozili bicikle bez pozadinske glazbe.

Čini se da glazba može djelovati poput metronoma i nekome pomoći da održi stalan ritam, smanji pogrešne korake i smanji potrošnju energije. Kako bi produljio ovo logično zaključivanje, Shahriar Nirjon sa Sveučilišta Virginia i njegovi kolege su osmislili osobni glazbeni player koji pokušava sinkronizirati glazbu sa srčanim tempom i ritmom trkača. Akcelerometar i sićušni mikrofon ugrađen u par slušalica ocjenjuju tempo i snimaju pulsiranje krvnih žila. Uređaj bežično prenosi podatke koji se  prikupljaju putem smartphonea i prenose računalu koji odabire narednu pjesmu.

Nedavna istraživanja pojašnjavaju ne samo najprikladniju vrstu glazbe za vježbanje nego i onu koja pri tome potiče na vježbanje. Odvraćanje pažnje je jedno od objašnjenja. Ljudsko tijelo konstantno promatra samo sebe. Nakon određenog razdoblja vježbanja (što varira od osobe do osobe)dolazi do fizičkog umora. Tijelo prepoznaje znakove ekstremnog naprezanja (povećanje razine laktata u mišićima, povećanje količine znoja i slično) te odlučuje da mu je potrebna stanka. Glazba se natječe s tim fiziološkim podacima kako bi zadobila svjesnu pažnju mozga. Slično tome, glazba često mijenja ljudsku percepciju vlastitog napora: čini se da je lakše pretrčati tih 10 km ili još pokoji puta podignuti uteg kada se uz tebe nalazi Beyonce ili Eminem.

„S obzirom da je vježbanje zamarajuće, dosadno i naporno, sve što ublažava ove negativne osjećaje je dobrodošlo,“ objašnjava Karageorghis sa Sveučilišta Sheffield Hallam. Prednosti skretanja pažnje su najizraženije tijekom slabog do umjerenog intenziteta vježbanja, dok kod jačeg intenziteta glazba gubi svoju moć i ne uspijeva nadjačati tjelesni umor iako još uvijek može promijeniti način na koji ljudi odgovaraju na umor. Prava glazba podiže raspoloženje i goni ljude da se voze valovima iscrpljenosti umjesto da odustanu.

Glazba također povećava izdržljivost održavajući osobu preplavljenom snažnim emocijama. Slušanje glazbe je često nevjerojatno ugodno iskustvo i mnoge pjesme spuštaju mentalne brane kojima ljudi kontroliraju svoje emocije u svakodnevnim situacijama. Ukoliko se netko snažno poistovjeti s emocijama ili stavom pjevača, ta pjesma postaje još više motivacijska.

Ono što ljudi slušaju kako bi se motivirali tijekom vježbe djeluje na neuronske sklopove. Ljudski emocionalni odgovor na glazbu je visceralan: ona je, djelomično, ukorijenjena u nekim od najstarijih područja mozga (o čemu smo pisali i ovdje) u smislu evolucijske povijesti.

Znanstvenicima je danas poznato da, iako su se različite regije ljudskog mozga specijalizirale za obradu različitih osjetila (zvuk, vid, dodir), mozak koristi informacije koje zaprima putem jednog od njih kako bi shvatio ostale. Na primjer, ono što ljudi vide i osjećaju dok slušaju govor ili glazbu mijenja što oni čuju. Nedavne studije ukazuju da, iako je netko potpuno miran, slušanje ugodne glazbe povećava električnu aktivnost u raznim područjima mozga koja su važna za koordinaciju pokreta, uključujući područje dopunske motorike, malog mozga, bazalnih ganglija i trbušnog premotornog korteksa.

Neki istraživači smatraju da su neuronska preslušavanja temelj ljudskog nagona za kretanjem u taktu glazbe. „Već nam je desetljećima poznato da postoje izravne veze između auditornih neurona i motoričkih neurona,“objašnjava Jessica Grahn, kognitivna neuroznanstvenica koja proučava glazbu na Institutu za mozak i um u Ontariju. „Kada čujete glasnu buku, skačete i prije nego što obradite o čemu je riječ. To je refleksni krug i pokazalo se da može biti aktivan i kod nezapanjujućih zvukova kao što je glazba.“

Slušanje glazbe je složeniji pothvat nego što se to na prvi pogled čini. Ljudski mozak mora razvrstati tonove i vrijeme kao i nizanje različitih zvukova kako bi spoznao glazbu. Prema teoriji, to bi trebalo pokrenuti frontalni režanj mozga koji je inače povezan s višim mentalnim funkcijama kao što su apstraktna razmišljanja ili planiranja budućih događaja.

U stvari, ljudski se mozak razvio uz očekivanje da gdje god se nalazi glazba, ondje je i pokret iako ta ideja proizlazi od špekulativnih evolucijskih psihologa bez eksperimentalnih dokaza. Prije izuma flaute od trske i ostalih glazbenih instrumenata naši su preci glazbu proizvodili pjevanjem, vikanjem, pjevušenjem ili na neki drugi način uz korištenje svojih glasnica uz fizičku interakciju tijelima. U svojoj je koncepciji glazba produžetak ljudskog tijela. Ili ju mozak pamti na taj način.