U nedjelju se na Trgu Svetog Petra u Vatikanu očekuje oko 100.000 vjernika koji će moliti krunicu baš kao i godinu dana ranije, dok je iza jednog prozora nad tim Trgom, u svojoj spavaćoj sobi na zadnjem katu Apostolske palače, umirao Ivan Pavao II. U isti sat kada je Ivan Pavao II. izdahnuo, na drugom prozoru zdesna, onome s kojega je vjernike pozdravljao Ivan Pavao II., molitvi će se pridružiti njegov nasljednik Benedikt XVI.

U ovih godinu dana, otkako je umro papa Wojtyla, njegov grob u kripti Vatikanske bazilike Svetog Petra, na nekoliko koraka od groba istoimenoga prvoapostola, pohodilo je gotovo četiri milijuna osoba.

Jesu li svi vjernici ili među njima ima i radoznalaca druge fele - sada je posve suvišno pretresati. Činjenica je da je grob Ivana Pavla II. i dalje, godinu nakon njegove smrti, najprivlačnija točka u Vatikanu, više od Vatikanskih muzeja koji upravo bilježe 500-godišnjicu, dakle i od Sikstinske kapele.

Prvih dana poslije ukopa ondje je stizalo dnevno oko 20.000 ljudi, za hladnijih zimskih dana broj se smanjio na 10-15 tisuća, ali je s prvim proljetnim danima broj opet porastao. Već danima su hodočasnici razdvojeni u dva reda, kako bi brže i efikasnije stigli pod Duknovićevu Bogorodicu, reljef trogirskog kipara pod kojim je ukopan papa Poljak.

Tisuće listića

Kada prispiju do crvenog konopca, koji odvaja nišu s njegovim grobom od ostatka kripte, mnogi ubacuju listić papira. Sadržaj im nije svima isti. Neki ostavljaju molbu, neki ispovijedaju neki svoj bol ili neku tjeskobu, neki pak zahvaljuju za primljenu milost.

Deset vreća punih tih listića već je dostavljeno don Slawomiru Oderu, poljskom svećeniku koji je sudski vikar rimskoga dijecezanskog sudišta i postulator kauze beatifikacije Ivana Pavla II., u procesu koji se zasad vodi u okvirima Nadbiskupije rimske. Proces u pravilu počinje u dijecezi u kojoj je pokojnik djelovao. Ako je kandidat za slavu oltara bio papa, dakle biskup rimski te nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine, onda biva podvrgnut procesu baš u toj svojoj posljednjoj nadbiskupiji, bez obzira na one u kojima je djelovao prije izbora za papu.

Proces je u ožujku ove godine prispio pred Dijecezansko sudište Nadbiskupije rimske - a tek kada tu bude dovršen i kada ga takvim proglasi kardinal vikar (Papin namjesnik za Nadbiskupiju rimsku, sada je to Camillo Ruini), sav se materijal predaje Kongregaciji za kauze svetih u sklopu papinske Rimske kurije, koja proces završava i njegove rezultate predočava vladajućem papi, jedinome nadležnome da nekoga proglasi bilo blaženim, bilo svetim.

Dio sadržaja tih listića već je objavljen, u nedavno izašloj knjizi “Pustite me da odem u Dom Oca”, u kojoj su papinski arhijatar (osobni liječnik) Renato Buzzonetti i još neki bliski suradnici opisali posljednje trenutke Ivana Pavla II. Među autorima je i novoimenovani kardinal Stanislaw Dziwisz, dugogodišnji osobni tajnik Ivana Pavla II.

Santo Subito U kolektivnom imaginariju onih koji pišu listiće na grobu Ivana Pavla II. on je već svetac iako još uvijek nije beatificiran.

Svaki listić je, na neki način, ex voto pokojnom papi, neka vrsta zavjetne bilješke koja se - u uvriježenoj pučkoj pobožnosti katoličkih kršćana - pridaje najčešće Bogorodici, a zatim još nekim svecima za koje puk vjeruje da su osobito na pomoći pojedincu, potrebitome osobita zagovora pred Bogom.

Nema takvih listića pred grobovima niti jednoga od papa koji su ukopani pod Svetim Petrom, pa ni onih koji su davno ili nedavno proglašeni svecima. Nema ih ni pred grobom samoga Šimuna bar Jone, kome je Isus nadjenuo ime Kefa, Kamen (na grčkome Petros, na latinskome Petrus, zato u našoj tradiciji Petar). Vatikanska bazilika je i dalje imenovana po tome prvoapostolu, svetom Petru, ali vjernici koji zalaze u nju za pomoć se utječu Ivanu Pavlu II.

Upravo, dakle, ti listići - više nego sam pogolem broj onih koji pohode grob - pokazuju da je u kolektivnom imaginariju barem onih koji ih pišu Ivan Pavao II. već svetac. Transparente na kojima je, odmah nakon njegove smrti, pisalo “Santo subito!” (odmah svetac) netko je jamačno organizirao i napisao - ali ta se ideja ne bi na taj način ugnijezdila u pučkoj pobožnosti da Ivan Pavao II. nije među tim vjernicima zaista percipiran kao svetac i prije negoli ga netko od njegovih nasljednika, vjerojatno već Benedikt XVI. ne beatificira kao blaženika, a koju godinu zatim i kanonizira kao sveca.

Ubrzano kanoniziranje

Pisali smo, dok je Ivan Pavao II. bio još i te kako živ i živahan, da je on sam postavio temelje svome kultu, pa i načinom kako je ubrzao i umnožio postupak beatificiranja, odnosno kanoniziranja.

Ivan Pavao II. je u manje od 27 godina pontifikata kanonizirao 482 svetice, odnosno sveca (od kojih 411 mučenika) u 50 svečanih kanonizacija (477, ako se doda ponovo uspostavljeni kult sv. Mainarda mučenika u Rigi). U istom razdoblju je u 145 beatifikacijskih ceremonija proglasio blaženima 1338 pokojnika (1030 mučenika), od kojih je naknadno kanonizirao njih 45 (28 mučenika).

Ukupno je, dakle, kanonizirao više pokojnika nego svi pape skupa, jer je od 993. do 1978. (kada se Karol Wojtyla uspeo na papinsko prijestolje) proglašeno ukupno 293 svetaca (ne računajući, naravno, brojne svece koji su proglašeni prije negoli su pape stekli isključivo pravo kanoniziranja). Ivan Pavao II. je daleko nadmašio dotadašnji rekord Pija XII. Pacellija (33 sveca u 19 godina pontifikata). Treba uzeti u obzir da je na taj broj utjecala i skupna kanonizacija 118 vijetnamskih mučenika - ali i bez obzira na skupna proglašenja, Ivan Pavao II. je papa koji je proglasio daleko najviše svetaca.

Beatificirao je više pokojnika nego sva Crkva do njegova izbora za Papu, pošto su svi prošlostoljetni pape prije njega proglasili 79 blaženika, a svi njegovi prethodnici, od 17. stoljeća do 1978., ukupno 1260.

Podsjeti li se da je većina blaženika dosad naknadno bila proglašena svecima, Ivan Pavao II. je udario temelje za rekorde i svojim nasljednicima. On sam je u 25 godina pontifikata proglasio 1320 blaženika (uključno s Alojzijem Stepincem 1998., te Marijom Petković i Ivanom Merzom 2003.).

Što to crkva, u ovom slučaju Katolička, slavi u svecu? Ponajprije ne njega nego samog Boga, jer je svetost, tvrdi sv. Pavao apostol iz Tarsa, od Boga, a ne od čovjeka. On je prvi i definirao taj pojam: u Drugoj poslanici Korinćanima on svjetuje kršćane da djeluju “prema svetosti koja dolazi od Boga, a ne od mudrosti puti”.

Kroz svece (i blaženike) svaka crkva pokazuje kakve kršćane preferira. Sveci su model kršćanskog života u doba koje ih proglašava, s težnjom da budu model za sva doba.