Tko će prvi ponuditi smanjenje PDV-a na, recimo, 16%?

Hoće li to itko ikada ozbiljno i pomisliti provesti?

Kažu da je sport ogledalo društva, a meni se čini da su jako u pravu oni koji to tvrde. Kako? Usporedimo Hajduk i Državu. Hajduk je godinama stvarao samo gubitke a dobivao je novac: državni (nije plaćao porez, a državne kompanije su mu davale novac na račun sponzorstva) i gradski (stvarno je svake godine dobivao neki novac). Nema ništa loše u tome da se klubu dade novac koji zaslužuje, međutim, blago rečeno, Hajduk nije zaslužio taj novac.
Nije uopće postojala volja da se dugovi u konačnici vrate jer se znalo da nitko neće odgovarati za njihov nastanak. I zato se bezobrazno živjelo na tuđi račun. Paktiralo se sa raznoraznim menađerima i izvlačilo novac. Međutim, svaki vrč ide na vodu dok se ne razbije pa tako se i ovaj vrč zamalo razbio prošle godine kada je zamalo otišao u stečaj koji bi značio likvidaciju. Tko zna kako bi se stvari razvijale da nije bilo preoblikovanja u š.d.d. koje je donijelo jednu pozitivnu stvar: nema više novca ni od države ni od grada. Treba ga zaslužiti. Nije Hajduk ostavljen na cjedilu jer su mu ostavljeni igrači i dosta novaca na računu. Međutim, isprva se ama baš NIŠTA u poslovanju kluba nije promijenilo i klub je zamalo otišao u likvidaciju - tako da je pogrješka što se klubu dalo išta jer bi bilo bolje da mu se nije dalo ništa nego da je krenuo od nule. I NAPOKON, malo po malo, puževim korakom, stvari su se počele micati na bolje. Klub se okrenuo proizvodnji. Još stvari nisu kakve trebaju biti jer se opet dovode nikakvi igrači ali takvih je nekad bila puna prva momčad i omladinski pogon. No, malo po malo, trener koji je radnik dobiva sve veću i veću autonomiju u radu što je preduvjet za uspješno funkcioniranje kluba. Dalje da ne nabrajam, zaključimo, pa idemo na Državu.

Dakle, Država i nekad Hajduk imaju, po meni ekonomskom laiku, vrlo sličan problem koji u stvari nije ekonomski već zdravorazumski: državni novac se nekvalitetno troši jer se neprestano dug povećava baš kao i nekad (hm nekad, dojučer praktički) u Hajduku. Nekvalitetno se troši i dug neprestano raste jer nitko u stvari ne odgovara za njegovo trošenje.
Da bi se stvari pomaknule sa mrtve točke treba, Hajdukovim poučkom, smanjiti dotok novca u državnu blagajnu. Smanjiti, da smanjiti - a prošle godine nova vlast poveća ionako visok PDV sa 23% na 25%! Jer, kao, oni će odjednom kvalitetno trošiti novac. Ne treba biti vidovit pa zaključiti da neće. Dok je PDV porastao za 2%, BDP se smanjio za 2%. Ministar financija kaže da je zakazalo privatno poduzetništvo! S obzirom da je porez porastao meni kao laiku se to čini i logičnim, ali ministre dajte vi nama pokažite što ste vi učinili sa ta +2% PDV-a. Mene ne zanimaju privatni poduzetnici (koje očito država ne potiče na način na koji bi trebala), već da ih tako nazovem: državni poduzetnici. Nije valjda sve otišlo u socijalu, zdravstvo i mirovine. To nije proizvodnja, već servis kojeg treba smanjiti. Netko tu u tom servisu nešto i radi, netko je i Fredi Fiorentini.

Sve lijepo prodaj, vrati dugove, i sa 16% PDV-a financiraj realnu socijalu, realno zdravstvo, realne mirovine i sve ono realno što treba biti državno. Naravno da nećeš prodati Ahmada ili Vejića ili Marijana Buljata koje nitko normalan neće kupiti, već ćeš prodati Croatia Osiguranje i takve tvrtke koje vrijede. Bitno je doći na nulu, kao i u Hajdukovom slučaju i krenuti iznova, tako da proizvodnja bude na prvom mjestu. U Hajduku su to talentirani juniori koji neće odmah ići u inozemstvo, a koje Hajduk treba odgojiti da tako razmišljaju i davati šansu takvima u prvih 11 (čitaj: u državnoj službi). A da bi takvo nešto danas postigao, nemojmo se lagati, treba napraviti ono što je napravila Barcelona sa La Masijom (svojom školom). Treba ih odgojiti za prvu momčad daleko od roditelja i menađera (čitaj: zaštitnika i kumova). Generacije koje dolaze trebaju biti odane državi na način da gledaju kako joj pomoći a ne kako na njezin račun zaraditi, kao što igrači Hajduka moraju znati da je Hajduk iznad svih njih. Nažalost, naše školstvo pada na sve niže i niže grane i pitanje je kada će prestati padati, umjesto kako će rasti.
Kao što je važna suradnja na svim hijerarhijskim razinama u Hajduku, znači suradnja i povjerenje između trenera i igrača (koju Hajduk sada, po meni, ima), pa između trenera i sportskog direktora, između trenera i omladinske škole, između omladinske škole i sportskog direktora, pa između uprave i sportskog direktora, i između NO-a i uprave - svi oni trebaju gurati u jednom pravcu - tako mora biti između učenika/studenta i profesora, između profesora i dekana/ravnatelja, između njih i onoga tko ih imenuje pa tako sve do ministra obrazovanja i premijera, te predsjednika.

Jeli sve ovo moguće?

Naravno da jest, jer sve je moguće, ali potrebna je prije svega ispravna STRATEGIJA.