Milošević više-manje, gdje će ga i tko pokopati - koga briga. Ajmo pričati o nečemu što nas puno više zanima. Evo jedan odličan presjek priče iz pera kolumnista Jutarnjeg Davora Butkovića:
I tako je general Gotovina ponovno postao glavna vijest u hrvatskim medijima, i to u posve nepotrebnom i za njega neobičnom kontekstu Miloševićeve smrti.
Najpoznatiji hrvatski bjegunac, koji je u protekle četiri godine skrivanja izmaltretirao svoju zemlju i sebi bitno otežao pravni položaj, svojim je potpisom na izraze sućuti obitelji Slobodana Miloševića još jednom pokazao da uopće ne razumije svijet oko sebe i da nije svjestan posljedica pojedinih svojih poteza.
Tvrdnja Gotovinina brata da se radi o aktu kršćanskog suosjećanja, kao i svi drugi argumenti kojima će se pokušati braniti taj Gotovinin potez naprosto su smiješni.
Ante Gotovina, potpisujući telegram sućuti obitelji Slobodana Miloševića, nije učinio privatni, nego javni akt, i to akt solidarnosti prema najgorem zločincu na ovim prostorima.
Gotovina se tako solidarizirao, i to na prijedlog Vojislava Šešelja, najekscentričnijeg ideologa velikosrpstva, s čovjekom koji je pokrenuo sve ratove na prostoru bivše Jugoslavije i s čovjekom koji je najneposrednije odgovoran za tragedije u Vukovaru i Srebrenici.
Tako neoprostivu političku budalaštinu nismo mogli očekivati čak ni od najneobrazovanijih, najnemoralnijih i najdezorijentiranijih protagonista hrvatske krajnje desnice: ovdje valja podsjetiti da se Ante Gotovina bio i službeno ubrojio u tu grupaciju (krajnju nacionalističku desnicu) kada je 2000. godine potpisao pučističko pismo dvanaestorice generala HV-a, koje je odmah iza toga predsjednik Stjepan Mesić zasluženo smijenio.
Nesporno je, dakle, da je solidariziranjem s Miloševićevom obitelji (dodajmo tome, što ovdje nije najvažnije, da je Miloševićeva supruga također bila jedan od glavnih ideologa velikosrpskog projekta, dok mu je sin poznati kriminalac) Ante Gotovina iskazao prezir prema pozitivnim vrijednostima Domovinskog rata.
Jasno je da se Gotovinino solidariziranje s Miloševićem može interpretirati i kao poruka “svi su oni isti”, dakle kao relativiziranje krivnje o ratu, što je u interesu srpskoj strani i što je, naprosto, duboko netočno.
Jasno je, naposljetku, da Gotovina nije supotpisao sporni telegram sućuti zato da bi namjerno ponizio Domovinski rat i da bi namjerno ugrozio svoj ugled u dijelu hrvatske javnosti, nego, ponovimo još jednom, zato što taj čovjek, očigledno, ne shvaća posljedice pojedinih svojih odluka.
Reakcije u hrvatskom društvu pokazat će je li tim iracionalnim potezom Ante Gotovina uništio i vlastiti mit, koji se stvarao u protekle četiri godine.
Budući da je Gotovinin potez moralno i intelektualno i politički nebranjiv, bit će zanimljivo vidjeti kako će Gotovinini javni apologeti pokušati interpretirati njegov potpis na izrazima sućuti Miloševićevoj obitelji: što će učiniti sve te zaklade, udruge, veterani, radikalne stranke i nacionalisti unutar HDZ-a, koji su potrošili toliko energije u progotovininu propagandu, sada, kada se njihov idol pridružio jednom Vojislavu Šešelju ili Socijalističkoj partiji Srbije?
Kako će se ponijeti pripadnici Torcide i Bad Blue Boysa, koji su u vrijeme Gotovinina hapšenja, prije tri mjeseca, na stadionima masovno skandirali njegovo ime?
Kako će oni podnijeti Gotovinine izraze solidarnosti s Miloševićem?
Na kraju i najvažnije, kako će reagirati velika većina hrvatskih građana: podsjetimo, Hrvati nisu masovno prosvjedovali protiv Gotovinina uhićenja, ali je u mjesecu uhićenja potpora ulasku u Europsku Uniju, kao i potpora Vladi, pala za desetak posto?
Hoće li, dakle, Hrvati sada masovno osuditi Antu Gotovinu i prestati vjerovati u mit o tom čovjeku, koji je, zapravo, četiri godine služio radikalnoj desnici da pokušava, uglavnom neuspješno, opstruirati demokratizaciju zemlje?
Može se očekivati da će Gotovinin potpis na izrazima sućuti što su ih haaški zatvorenici predvođeni Vojislavom Šešeljem poslali Miloševićevoj obitelji izazvati konačno otrežnjenje u Hrvatskoj kada je riječ o stvarnom značaju generala Ante Gotovine.
Ako, dakle, većina Hrvata odlučuje na temelju jasnog, nedvosmislenog vrijednosnog sustava, u kojem je posve vidljivo tko je i po čemu zločinac, Hrvati će gotovo konsenzualno osuditi Gotovinine izraze solidarnosti prema Slobodanu Miloševiću jer se radi o solidariziranju sa zločinom i njegovim glavnim akterom.
Ako Hrvati doista jednodušno osuđuju Miloševića i ako ga drže glavnim krivcem za sve strašne stvari koje su se dogodile na ovim prostorima u devedesetim godinama, onda moraju jednodušno osuditi Gotovininu sućut obitelji glavnog zločinca.
Ako se, međutim, pokaže da velik dio Hrvata i dalje podržava Anu Gotovinu, bit će to upravo katastrofalan iskaz o stvarnom stanju u dijelu hrvatskog društva, gdje čak ni solidariziranje sa zločincem kao što je Milošević nije dovoljan razlog da se odreknemo osobe koja je takvo što učinila.
Bit će to, zapravo, pokazatelj o nepostojanju jasnog vrijednosnog sustava u hrvatskom društvu i o relativiziranju čak i očiglednog dobra ili zla da bismo zaštitili vlastite predrasude i racionalizirali vlastite pogreške.
Nismo, ipak, toliki pesimisti.
Nadamo se da će se već ovih dana potvrditi kako je Hrvatska s krajnjim prezirom i odbacivanjem reagirala na Gotovinin potpis na Šešeljevu telegramu za Miloševićevu ženu.