Hvala Bogu da se netko sjetio spomenuti i hrvatske političare iz BiH i njihovu odgovornost. A ne samo optuživati Hrvatsku i Sarajevo. U ovom tekstu jedino za povraćat je spominjanje ovih mrtvaca. Ostalo manje više stoji.

...ne obazirajuci se previse na napisan tekst bi takodjer preporucio mojim zemljacima, Hrvatima iz Hercegovine (valjda to jos smijem opisati tako) da se okane coravog posla...mi trebamo snazne, kompetentne i rezolutne politicire i hrvatske predstavnike unutar BiH a ne ocekivati neku potporu predstavnika RH...sami odlucimo o svojoj sudbini, sami ulagati u svoj dio domovine, potencijala imamo...kad nas je HR trebala bili smo tu, svoje smo dali, netrebaju nas vise i shvatite da sada jos manje mozemo ocekivati potporu, nego pljunuti u ruke i ulagati, raditi i sami odlucivati o svojoj buducnosti...

Ako se zanemari ovaj glupavi i prostački dijalog, tekst je za 10

Nažalost, sumnjam da će postići ikakav efekt jer ljudi tamo vole žmiriti i otvarati oči samo gdje i kad im odgovara

Nije dokazano da je HVO srušio Stari most u Mostaru

Sudac Jean-Claude Antonetti svojim je ponašanjem i stavom u sudnici prekinuo proizvoljne zaključke tužiteljstva koji nastaju na temelju dokumenata za koje se ne zna tko ih je i kada pisao, te na iskazima zaštićenih svjedoka koji su, u najmanju ruku, sumnjivi. I mnogo puta prije tužiteljstvo je radilo na ovome principu, ali nikada do sada ovakav način njihovog ponašanja nije naišao na tako oštru reakciju suda. Optuženici su desetke puta zbog toga dosad bezuspješno prosvjedovali.

Predsjedatelj sudskoga vijeća u slučaju “Jadranko Prlić i ostali”, sudac Jean-Claude Antonetti, tijekom suđenja ovoga tjedna rekao je da nije dokazano da su snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) srušile Stari most u Mostaru, niti je dokazano tko je i kako naredio da se on sruši. Prema navodima tužiteljstva, mostarski su Stari most tenkovskim projektilom srušile snage HVO-a.

Sudac šokiran

– Šokiran sam time što u ovom procesu tužiteljstvo nije dovelo vojnike iz toga tenka kako bi nam oni rekli jesu li pucali i tko im je naredio da sruše Stari most. Koliko znam, navodi govore da su u tom tenku bila trojica vojnika, ali je jedan od njih poginuo. Ostala su dvojica trebala biti u ovoj sudnici i dati svoj iskaz. Samo bismo tako doznali pravu istinu – rekao je sudac Antonetti. Dodao je i da nitko do sada nije dokazao ili donio presudu za rušenje Starog mosta, pa cijeli svijet sada očekuje od ovoga sudskog vijeća da donese presudu o tome. Nakon toga sudac Antonetti pitao je svjedoka, inače nižerangiranog časnika HVO-a iz Mostara, što misli o toj temi. On je odgovorio da su snage Armije BiH mogle sa svih svojih pozicija srušiti mostarski Stari most te da brojne analize pokazuju da se upravo to i dogodilo. Tužiteljstvo je nekoliko puta nakon toga različitim dokumentima pokušalo dokazati da je vrh HVO-a naredio rušenje Staroga mosta, ali je svjedok nakon pregleda dokumenata rekao kako nigdje ne piše da je naređeno rušenje Staroga mosta.

– Ni u ono vrijeme, kao ni sada, nemam nikakvih spoznaja da je izdana naredba da se sruši Stari most – rekao je svjedok. Ističe da je Armija BiH, da je željela, mogla dodatno zaštititi taj objekt, ali iz njemu nepoznatih razloga to nije učinjeno.

Nema sigurnih spoznaja

Haaško tužiteljstvo nakon ovakvog razvoja događaja zatražilo je da se svjedočenje generala Milivoja Petkovića, bivšega glavnog zapovjednika HVO-a, odgodi za 11. veljače jer im je njegov iskaz dostavljen prije desetak dana. Odvjetnici obrane rekli su kako nemaju ništa protiv tog zahtjeva ako tužiteljstvu, nakon četiri godine procesa i šest godina od podizanja optužnice, treba još vremena da bi se pripremilo za ispitivanje.

Ovo mi je najjače:

"... ako tužiteljstvu, nakon četiri godine procesa i šest godina od podizanja optužnice, treba još vremena da bi se pripremilo za ispitivanje."

18.01. datum je godišnjice smrti jednog od najvećih mostaraca - Džemala Bijedića. Za tu priliku evo i prigodnog sjećanja iz pera Miše Marića, kao i linka na omiljenu Džeminu pjesmu.

**************************************

Mišo Marić
Drago sjećanje na tužan datum

Gledao sam ga na televiziji i uživo. S istom radošću. Slušao sam ga s govornica i preko puta, za bijelim stolovima jutarnjeg Rondoa, popodnevnih Konjusa i večernje terase hotel ”Neretve”, pod kojom meko šumi rijeka, na mjesečini. Opet, s istom radošću... Gledao sam ga kako polaže kamen temeljac tvornici kraj Gacka, neke godine. ”E nek sam i u Gacku nešto uradio”, govorio je poslije. ”Da se odužim ćoku. Da su mi Bajramaga i Adem živi, pa da vide ovo.”... (Bajramaga je dedo, Adem otac, koji se sa suprugom Zarifom doselio iz Gacka u Mostar 1914. Džemal je rođen 1917., Adem preselio na ahiret godinu i nešto potom.) Gledao sam ga na televiziji kako predsjedniku USA, Fordu uručuje Mehin ”Stari most” i nešto ozbiljno razgovara s Niksonom... S Kosiginom, Indirom Gandi, Huari Bumedijanom, Kenet Kaundom... S predsjednicima država, sultanima, kraljevima, šeicima... U 42 zemlje svijeta. Šta je razgovarao – ne znam, sjećam se da je imao običaj sklopiti prste i vrtiti palčeve. Tražim ga u Konjusima, jutro, nema ga. ”Sigurno je kod komše”, vele i pokažu kuću s onu stranu ceste. Odem tamo, čujem razgovor iz štale. U štali komšo čuči, muze kravu, predsjednik vlade jedne veoma ozbiljne i uvažavane države sjedi na tronošcu i pita ga koliko litara krava daje. Kad odgovori, zaključuje: ”Odličan ti je prilog za Zeleni plan.” Pa mu nazdravi.

Džemal i Razija Bijedić (posljednji snimak)

Gledao sam ga s Titom u krugu ”Sokola” u Mostaru na smotri jedinice Teritorijalne odbrane, a rezervni kapetan, Jole Musa predaje raport.

Deset dana kasnije, pred Bijelim dvorom, opet je s Titom, dočekuje učesnike Samita Nesvrstanih.

”Kad je Idi Amin stupio na crvenu stazu Tito mi šapče: No, bogati, Džemale, pogledaj ovog. Ovaj isto velik al gadniji od onog tvog kapetana u Mostaru”, priča pred Jolom i rajom, u Konjusima. Jole se nije jutio, kasnije je i sam često i rado prepričavao zgodu. Bilo je nekog očinsko – sinovljevskog odnosa između ta dva, po svemu velika Mostarca...

Gledao sam ga na Musali, davno minula ponoć, prati na spavanje penzionisanog konobara, drugara iz djetinjstva, kojem je šećer udario u noge.

”Samo me ti, Šice, uhvati pod ruku i ništa ne brini. Smjestiće tebe Đemac u krevet.” Gledao sam ga preko Titovog mosta, ide s Gadafijem, kiša. On je gologlav, Gadafi u kabanici, pod kukuljom.

”Skini mu, Đema, tu kukulju da ga vidimo” dovikne neko sa strane. Skine. Gadafi ga gleda začuđeno, on širi ruke, pokazuje na narod natiskan po trotoaru, pa se smiju obojica... Gledao sam ga na fotografiji: stavio unučiće na koljena, košulja kratkih rukava, nasmijan. Umio je da se smije i pamtim ga tako, a uz jedan 14. Februar, Dan oslobođenja Mostara, gledao sam i kako plače pred pjesmom mostarskih djevojčica o tom Danu do kojeg mnogo njegove skojevske raje nije stiglo...

Gledao sam ga kako se vatri pod Bijelim brijegom, kako zdušno aplaudira momcima u crvenom što jure fudbalsku loptu...

Gledao sam ga na Petrovoj Gori, Deseta smotra izviđača Jugoslavije, desetine hiljada momaka i djevojaka, od Vardara pa do Triglava, na poljani, sa zastavama i u uniformama, kao cvjetovi. Počasni predsjednik, sjedi u prvom redu s vođama međunarodnih delegacija, rukovodstvom Hrvatske i izviđačkim starješinama na drvenoj dasci položenoj na dva panja. Na pozornici sam, vodim program. Malo-malo diže palac, ohrabruje me. U jednom času ona daska pukne, svi se strovale na zemlju. Neugodna situacija, muk. Prokomentarišem u mikrofon: ”Pala nam je vlada, nadam se bez većih posljedica.” Sjedi na zemlji, prijeti prstom, a smije se. U planinskoj kući, na prijemu, zove me. ”Sve si kupio od one furde, Voljevice. To je samo njemu nalik. Slušaj, hajmo na terasu da popričamo. Reci Luki da nam pošalje po šljivu, dobra im šljiva, i malo meze, a nek kaže onim poljskim harcovima da ću ih poslije primiti.” Pita šta ima novo u Mostaru, kaže da ”Kiše” moraju imati ljepše kostime, a tjera me da jedem. ”Suv si, brate, ko grana. Moraš jesti. Gledaj u mene socijalizma” – tapše se po stomaku...

Gledao sam ga u vrh svečanog stola, u bašti Doma JNA na ručku s društveno političkom i ekonomskom Hercegovinom, a na dnu stola smo Ico i ja kao neka kultura. Skida kravatu, otkopčava košulu, pripeklo. Prilazi mu Mate Baroti, konobar u svečanim gradskim prilikama, pita: ”Druže, predsjedniče, šta ćete popiti?” Ico ga preduhitri: ”Viski, što mu je i rahmetli babo pio.” Tišina je, a on se se poče grohotom smijati. Ostali prihvate. ”Furdo mostarska” veli...

Nedjelja je, jutro je, ljeto je. Sjedimo na Rondou, prva jutarnja. Masa svijeta, dosta mlada, prolazi Rondoom i okreće prema Balinovcu. Pita gdje će taj svijet tako rano.

Kažem: ”Na misu.”

”Uvijek isto. Onih poratnih godina postave me za predsjednika Narodnog odbora sreza. Najavi mi se grupa Mostaraca, Muslimana. Hoće mejtef. Te se ja pripremim. Evo ih zorom, 5-6, stariji ljudi, sve ih znam. Kako na vrata, ustanem, pozdravljam: Dobro jutro drugovi, izvolite. Odzdravljaju, recitatorski, uglas: Sabahajrolus, Đemaga. Gdje me nađoše, nikad me niko nije zvao Đemaga. Rukujem se sa svima, ponudim da sjednu, pitam je li kafa po ćeifu? Vele da su prvu već popili ali može jedna ”Predsjednikova, na državni trošak.” E sad ću i ja malo po njihovu pa se pravim nevješt, pitam: kojim hairom, drugovi? Kažu. Pa ja počnem. O novim vremenima, o obnovi i socijalističkoj izgradnji, o prioritetu obdaništa, osnovnih i srednjih škola, a nakon finih dvadesetak minuta poentiram s bratstvom i jedinstvom. Ćute. Mislim: evo ih, legli. Na to će najstariji: ”Dina ti, Đemaga, jesi li ti išao u mejtej?” Opet me nađe. Zna da sam mu sa sinom išao, te šta ću, kažem: jesam. Dočeka me na prvu: ”Pa šta ti fali, eto bi dva dobra Vlaha od tebe mogli napraviti. ”Propade mi priča. Eto vas tamo, velim... Ne možeš ti ništa narodu na silu nametnuti, a Mostarcima pogotovo.”...

Gledao sam ga kako se veseli s tim Mostarcima, privatno, u crvenom salonu hotel ”Neretve”. Par iz umjetnosti, par iz novinarstva, par iz njegovih školskih klupa; gradski svijet... Tabire se sjećanja, pričaju vicevi, gemišta... U neko doba pita: ”Zna li iko gdje je onaj Karić, da ga zovemo i kompletiramo.” Telefonom, s recepcije, nađem Fadila u Čapljini, u ”Mogorjelu”. Taman završili svirku, pakuju instrumente. Velim tako i tako, Džema pita za tebe. Obradova se. Nakon pola sata čujemo harmoniku niz stepenice, a onda se pojavljuje Fadil i počinje: ”A moj Aljo crne oči.” Ustaje, podiže ruke, ide prema Fadilu, prebaci mu ruku preko ramena, pjeva s njim ... Ostalo se do pred zoru. Govorio je: ”Nema pjesme nad ’A moj Aljo crne oči’”...

Gledao sam na TV-u 17. januara 1977. krhotine aviona na snijegom poprskanim padinama planine Inač, kod Kreševa. Nije muški – plakao sam. Nisam zbog funkcije, ona je nadomjestiva. Plakao sam za finim čovjekom, Džemalom Bijedićem, koji nije. Za Razom, za svih 8 nastradalih... Nad tugom onih koji su ih čekali, a neće im doći...

Sutradan me odrede da vodim program radio Mostara. Svi jugoslavenski tv i radio centri, od republičkih do lokalnih, emituju klasiku, posmrtne marševe. Suva, deprimirajuća pogrebna muzika, bez pjevanja. Red muzike, red telegrama. Od Titovog iz Tripolija do kamarata iz Rudnika mrkog uglja u Mostaru... Onda zamolim Džemu Šunju, tonca da pripremi ”A moj Aljo crne oči.” U najavi kažem sjećanje na onu veselu noć u hotel ”Neretvi” pa krene pjesma. Prvi se uspio javiti jedan drug, zvanično. Da me pita jesam li poludio. A onda je zvao običan narod. Njihova tuga nije oskrnavljena... Jeste Džemal Bijedić bio Vlast. Ali jeste, uz Mujagu Komadinu, najpoštovaniji i najobljubljeniji narodni tribun kojeg je Mostar rodio. Jer su uvijek, i prije svega, bili Mostarci...

Otud ovo neutrnulo, drago sjećanje uz tužan datum.

http://www.most.ba/082/015.aspx


***********************************

http://www.youtube.com/watch?v=ksUDgpbKeFM

http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&view=article&id=20131:medijski-prostor-u-rvata&catid=173:nikola-zirdum&Itemid=431    

http://www.jutarnji.hr/sto-hoce-ti-hercegovci-/537801/

Ante Tomić: Što hoće ti Hercegovci?

Hrvatima iz Hercegovine naši bi političari napokon trebali prestati obećavati da su samo privremeno dio Be-Ha

Bolje da smo se priključili na kanalizaciju nego na Hrvatsku, barem bi kao govna došli do mora, reče mi prije nekoliko godina jedan mostarski slikar. Jednom je u prošlosti bio oduševljeni Tuđmanov i Šuškov pristaša, čak i nekakav savjetnik pokojnog Bobana, ali mnogo je vode Neretvom proteklo od toga zanosa. Za Hrvatsku i Hrvate ostao mu je samo rezignirani, trpki humor. Nisam ga odavno vidio i ne bih znao je li i njega zarazila histerija Milanom Bandićem, od koje se na prošlim predsjedničkim izborima tresla čitava Hercegovina, ali ga se često sjetim i uvijek me nasmije njegova fekalna prispodoba što savršeno opisuje tragičnu političku avanturu bosanskohercegovačkih Hrvata u devedesetima, a i danas je zapravo točna i aktualna.

Tužno je i čovjeka ispuni nelagodom dok gleda kako na internetskim forumima ne jenjava bijes Hercegovaca koji misle da ih je, birajući pogrešnog kandidata, Hrvatska još jednom izdala. Zapanji vas neuka mržnja toga nesretnog, iznevjerenog naroda i uplaši kako je duboko njihovo beznađe ako su vidjeli spas u Bandićevu populističkom šmiranju. Gdje oni žive i što im je u glavama? Koji kalendar njima visi iznad frižidera? Petnaest godina od rata, deset od Tuđmanove smrti, oni još drve jednake nacionalističke laži i nikako da krenu naprijed, jedino su im bogomolje sve veće.

Naša politička javnost u većini za njih osjeća samo ravnodušnost i prezir, Hercegovci su likovi jedne epizode iz prošlosti koju bismo rado zaboravili. Upravo kao nekakva napasna žena koja ne shvaća da je među nama gotovo, nego stalno nešto naziva i gnjavi, živcira nas da se Hercegovci miješaju u naše živote i glasaju na našim izborima. I zaista, oni bi to trebali prestati raditi.

Ipak, na drugoj strani, ne možemo kazati da smo i mi u Hrvatskoj bez grijeha i da možemo nezainteresirano okrenuti glavu od njih. Franjo Tuđman bio je naš predsjednik, nisu nam ga u Ljubuškom i Posušju izabrali, upravo kao što ni za Bandića nije bilo znatnije koristi da su u Ljubuškom i Posušju gotovo plebiscitarno glasali za njega. Onda, kao i danas, Hercegovci su bili zapravo beznačajni. Zlo koje ih je pogodilo, i iz kojega se ni dandanas ne uspijevaju iskoprcati, došlo je iz Zagreba. Naš je, hrvatski predsjednik, sjećate se, crtao budalaštine po salvetama. On je raspirio perverzne žudnje političkih radikala i počeo rat protiv Bošnjaka, a nije ih bilo mnogo među nama koji su se pobunili kada su hrvatske novine i televizija uhvatile propagandno talambasati o raspomamljenim mudžahedinima što kolju nedužnu katoličku nejač.

Tu krvavu svinjariju uglavnom smo gledali s ravnodušne distance. Krenuo je užasan rat u kojemu hrvatska strana ni u najluđim uzletima mašte nije mogla pobijediti, u kojemu smo izgubili obraz zbog pokolja u Ahmićima, koncentracionog logora u Dretelju i rušenja Starog mosta u Mostaru i u kojemu su, zbog sebičnih interesa većinskog hrvatskog stanovništva u nekoliko hercegovačkih varošica, zauvijek upropašteni životi Hrvata u Sarajevu, Zenici, Bugojnu i Varešu, a nije zaista bilo previše razumnih i hrabrih koji su se suprotstavili bezumnoj pustolovini državnog vrha Republike Hrvatske. Sukob s Bošnjacima nije zaustavljen zbog masovnih antiratnih prosvjeda na hrvatskim ulicama.

Zaustavljen je tek kada se otkrilo da, unatoč samoprijegornom trudu i odricanju, naši vitezovi i uzdanice Tuta i Štela ipak ne mogu smaknuti dovoljno Bošnjaka da ostvare blistavu zamisao sa salvete doktora Tuđmana. Potpisan je prvo Washingtonski, onda i Daytonski sporazum, na Bosnu i Hercegovinu se spustio nesigurni mir, a netrpeljivosti su nesmanjenom žestinom nastavile plamtjeti u srcima. Kada je propalo sve što su im u Zagrebu Franjo i Gojko obećali, Hercegovci su se osjetili nezadovoljeni i prevareni. A ruku na srce, ti osjećaji nisu sasvim bez osnove. Njima bi stvarno bilo bolje da su se priključili na kanalizaciju nego na Hrvatsku.

Hercegovačke je Hrvate Tuđman iskoristio upravo kao i Milošević krajiške Srbe, samo što su Srbi iz Krajine imali sreću da izgube rat. Poraz je u ovakvim situacijama, vjerujem, bolji jer čovjeka otrijezni, liši ga iluzija. Da su u Hercegovini izgubili rat, vjerojatno ne bi petnaest godina udarali glavom u zid, još ne shvaćajući da na toj strani nema vrata.

I zato je bolno vidjeti da se taj izgubljeni, dezorijentirani narod prikazuje strašilima. Ne možemo ih uistinu osuditi zato što čekaju da im Hrvatska ispuni zavjet koji im je davno dala, zavjet koji svako toliko netko poput Milana Bandića, tek zbog svoje jednokratne koristi na izborima, lažljivo obnovi, premda zna da je on neostvariv. Trebali bi napokon prestati obećavati ono što je nemoguće učiniti. Hercegovci će ostati trajno unesrećeni ako naši političari ne prestanu laskati njihovim tlapnjama, ohrabrivati ih izjavama: “Strpite se još malo, vi ste samo privremeno u Be-Ha” i odobravati sumanuto, shizofreno proturječje da se isti ljudi smatraju i konstitutivnim narodom jedne države i iseljeništvom druge.

Milijarde koje su u posljednih petnaest godina iz naše državne blagajne odlazile za vojne penzije bezbrojnih seoskih vucibatina koje je Tuđman učinio generalima, za plaće pokvarenih činovnika što su izdavali hrvatske pasoše srpskim mafijašima, silni novac koji je služio tek da održi švercersko-obavještajno-gangsterski sustav koji su u amanet ostavili Šušak i Boban, valjalo je uložiti u nekakva sveučilišta, kulturne centre, vrtiće i bolnice, učiniti da se ljudi osjećaju ugodnije tamo gdje žive, a ne podgrijavati im frustraciju hercegovačkom adresom. Valjalo im je dati nešto više od života u kojem se razgovara samo o kladionicama i trećem entitetu, jer ni s prvim ni s drugim nema mnogo uspjeha.

Inače, ne znam. Što bi se drugo moglo učiniti? Da ponovno okrenemo haubicu prema Starom mostu. Šteta je, bolan. Nema dugo da su ga obnovili.