Ja znam sve o ratnom vremenu u Metkoviću i dolini Neretve, ali to nije u Hercegovini.  Ili recimo o borbi za vojarnu u Čapljini, na koju je izvršen desant izvlačenja JNA vojnika iako im se nudila mogućnost mirnog napuštanja...
Ova operacija Čagalj je riješila pitanje granatiranja i izravne opasnosti na tom cijelom području...

koliko se sjećam to u vezi oko čapljine i mostara je blisko vezano sa dolinom neretve.jer njihov cilj je bio da se dolinom neretve spuste na more.to se zna i nije nikakva tajna,ja sam vidio i niihove karte na jednoj lokalnoj TV gdje se lijepo vidi kakve su im daljnje akcije trebale biti.ono šta je bitno naglasiti je to da je oslobađanjem toga područje i daljnjeg napredovanja prema trebinju pritisak na dubrovnik opao kao i izravna opasnost za metković i taj dio lijepe naše.zato hercegovvcima svaka čast,protiv seba su imali stvarno jake postrojbe vojske,a isto tako da zna se da je istočna hercegovina dala puno četnika koji su se borili jako žestoko za dubrovnik.

U pravu si, radi se o tom da JNA nije pristupila tom području kao području različitih repubila nego kao jedinstvenom teritoriju s kojim bi se zaokružila cjelina. Zato je recimo situacija u hrvatskom dijelu jednoko vezana za rat u BiH kao i onaj u Hrvatskoj, prije zbog Dubrovnika i njegovog zaleđa a kasnije zbog Hercegovine.

Marušić + Hugo Chavez

to je bit stvari,njih nije samo zanimala hercegovina nego mnogo šire.nego ovo u vezi njihovoga izvlačenje iz vojarne u čepljini,jesu li uspjeli?jesu li naše snage(pri tome mislim na HVO,za mene su to sve naše posrtojbe)uspjele srušiti koji helikopter.

Stanje na bojišnici u travnju – lipnju 1992.

    Dok je Poneretvlje razarano gotovo svakodnevnim zračno-artiljerijskim napadima, u neposrednom susjedstvu, u Čapljini je izvedena najspektakularnija vojna operacija rata na Neretvi – zračni desant na čapljinsku vojarnu i izvlačenje ljudi iz nje. Tijekom druge polovice travnja agresor i hrvatska obrana obavljale su intenzivne pripreme, agresor za prijelaz preko Neretve i ovladavanje zapadnom Hercegovinom i hrvatskim Poneretvljem, a hrvatske snage za obranu od tog napada. U sklopu tih priprema donesena je odluka o zauzimanju najjačeg uporišta na zapadnoj obali Neretve – čapljinske vojarne.
    Taj ogromni kopleks obuhvaćao je gotovo trećinu gradskog područja i predstavljao je veliku prijetnju obrani i iz nje su dva puta gradu nanesena teška razaranja. Stoga je zapovjednik HVO-a tog sektora general-bojnik Slobodan Praljak, donio odluku o napadu na vojarnu. Branilo ju je oko 200 vojnika s 28 različitih artiljerijskih oruđa jačih od 8 mm, dva tenka te više protuavionskih topova.
    Prije samog napada vođeni su pregovori u kojima je predložena predaja i da se svi vojnici i časnici s osobnim naoružanjem mogu slobodno i bez zapreke napustiti vojarnu. Zapovjednik vojarne potpukovnik Milomir Božović odbio je tu ponudu inzistirajući da garnizon ostane u gradu. U tom stavu imao je punu potporu kao i naredbu zapovjednika Hercegovačkog korpusa generala Momčila Perišića.
    Da bi povećao pritisak na vojarnu, HVO joj je isključio vodu, struju i potpuno je blokirao.   Dio časnika se pobunio stavu svojeg zapovjednik te se zalagali za izlaz iz objekta. Zbog tog je u vojarni izbio otvoreni sukob tijekom kojeg je 17. travnja ubijen poručnik Dragan Bajramović, zagovornik mirnog napuštanja objekta. Ostatak pristalica povlačenja je pritvoreno. Uvidjevši da neće biti ništa od pregovora otpočeo je napad u noći sa 17. na 18. travnja.
    Praljak se odlučio na napad sa relativno malim brojem snaga te je u prvom naletu poginulo trojica pripadnika HVO-a, a jedan neprijateljski vojnik zarobljen. Postoji teorija da je taj napad bio više vrsta određenog pritiska da se napusti vojarna. U prilog tome ide i činjenica da je nakon tog napada nastalo dvodnevno zatišje i ponovni pregovori. U vojarnu su ušli pripadnici EZ-a i obitelji vojnika, ali pregovori su bili bezuspješni iako je unutra bilo i poginulih vojnika. O tome da se časnici žele predati, a ne i Božović, izvjestili su pripadnici EZ-a, koji su isti dan napustili vojarnu.  
    Nakon toga HVO je izveo snažni napad na vojarnu, tijekom kojeg se veći dio objekta zapalio pa su se vojnici povukli u podzemne hodnike vojarne. Zbog te situacije u mostarsku zrakoplovnu bazu je dopremljena postrojba 63. padobranska brigada iz Niša, koji su trebali biti podrška izvođenju desanta izvođenja vojnika iz vojarne. Da se u Čapljini sprema nešto «ozbiljno» obznanio je i general Perišić uputivši 20. travnja ultimatum HVO-u da prestane napadati vojarnu i da joj se pusti voda inače će Čapljina biti sravnjena sa zemljom.
    Budući da su još jedni pregovori propali, 22. travnja u popodnevnim satima, nastavljen je napad na vojarnu, a istovremeno je nastavljeno teško razaranje tog grada. Idućeg dana nad gradom su se pojavili zrakoplovi izviđajući stanje za predviđeni desant. Oko 16:50 sati sa istočne obale počeo je dotad najžešći artiljerijski napad na Čapljinu. Kako je to izgledalo u gradu svjedoči zapovjednik obrane grada Antun Luburić: «U deset do pet je počeo takav napad, da se i nebo i zemlja otvorila. Ja sam u ovome ratu od početka, ali takvo nešto nisam doživio... Avioni, helikopteri, VBR-i, za deset minuta je palo oko 300 granata na ovaj predio koji smo držali.»  
    Dok je grad gorio, počeli su zračni napadi po položajima hrvatske obrane. U posvemašnjem kaosu koji je vladao, postrojbe PZO-a ipak su otvorile vatru po zrakoplovima te ih oborili dva. I dok je trajao napad zrakoplova, počeo je helikopterski desant na vojarnu. Osam velikih helikoptera MI-8 sletjelo je u krug vojarne i odmah počelo ukrcavanje ljudstva. Nakon nešto više od desetak minuta helikopteri su neometano od strane hrvatske obrane uzletjeli i napustili vojarnu. Desant je završen.
    Uskoro su hrvatske snage ušle u vojarnu i pronašle 22 civila i 26 vojnika koji nisu željeli biti evakuirani. Neprijatelj nije pokušao uništiti oružje pri bjegu pa je pronađena zavidna količina borbenih sredstava. Bila je to prva vojarna BiH koju su branitelji zauzeli. Sutra dan su se u Čapljini zbrajale štete i nije bilo objekta u gradu koji nije bio oštećen.
    Postavlja se pitanje, je li sve to bilo vrijedno, posebno za agresorsku stranu kojoj se nudio miran odlazak iz vojarne uz osobno naoružanje. Na kraju su pretrpjeli velike štete, a izvukli su isključivo ljude. Pretpostavlja se da vodstvo JNA nije vjerovalo da hrvatske snage ne bi napale vojnike pri izlasku pa su zato inzistirali na desantu. Plaćena je velika cijena, ali barem se uspjelo osloboditi zloglasne opasnosti.
    Istodobno s porazom koji je pretrpjela JNA, počinje na Južnom bojištu povlačenje dotadašnjih postrojbi JNA iz BiH. Međunarodnim priznanjem BiH neovisnosti postaje upitan njihov ostanak u BiH. U travnju se JNA formalno i dalje predstavlja kao snaga koja ne sudjeluje u ratu, koji se navodno vodi između Srba i druga dva naroda u BiH.
    Uspješnim zaustavljanjem neprijateljske ofenzive krajem travnja i povlačenjem snaga Podgoričkog korpusa s područja istočne Hercegovine i dubrovačkog primorja tijekom svibnja 1992., nastala je promjena na Južnoj bojišnici. Snage agresorskog Hercegovačkog korpusa bile su znatno slabije, a preuzele su po dubini veliki teritorij. Istodobno u SRJ je nastala potpuna reorganizacija vojnih snaga. S druge strane na Kupreško – Tomislavgradskoj -  Livanjskoj bojišnici došlo je do stabilizacije crte bojišnice.
    U takvom pozitivnom ozračju za hrvatske postrojbe zapovjednik bojišta Janko Bobetko ocijenio je da je pogodan trenutak za izvođenje akcije oslobađanja hrvatskog juga. Stoga je za početak akcije određen 18. svibnja, dan prije krajnjeg roka do kojeg je Podgorički korpus morao napustiti područje BiH i predati ga Hercegovačkom korpusu. Kao udarne snage određene su 1. i 4. brigada, te 116. neretvanska brigada HV-a, a postrojbe 112., 113., 114. brigade trebale su zajedno sa postrojbama HVO Neum i Čapljina uvezivati oko ove tri brigade. 
    Cijelokupna akcija odvijala se prema planu. Već prvog dana 18. svibnja na sjevernom pravcu oslobođen je Drijen, a 20. svibnja niz hrvatskih sela Popova polja. Na južnom smjeru, 1. brigada vrlo brzo je deblokirala Pelješac i nastavila prodor ka istoku. Na području Slanog naišle su na čvrst otpor pa je borba trajala sve do 25. svibnja kada je konačno oslobođeno i Slano. Sutradan su se bez borbe povukle na sjever neprijateljske postrojbe iz okolice Dubrovnika. U Popovu polju potom je 28. svibnja oslobođeno Ravno, a 4. lipnja Zavala.
    Na sjevernom smjeru, gdje je bila angažirana 116. brigada, postrojbe su napredovale iz dva smjera, iz Hutova cestom preko Trnčine, te forsiranjem rijeke Trebišnjice, koje je pod vodstvom pokojnog generala Matijaša izvela 4. brigada. Zajedničkim snagama osvojen je masim Velje Međe gdje je neprijatelj pružao snažan otpor. Ipak, najveći otpor hrvatskim snagama pružen je oko kote Lisac i taj je pothvat imao iznimnu važnost za cijelu Hrvatsku. ¸    Oslobođen je veliki teritorij između Bistrine, Hutova i Dubrovnika. Time je ponovno s ostatkom Hrvatske povezan Dubrovnik te oslobođeno južno hrvatsko narodnosno područje. U sjeni tog uspjeha ostalo je naredovanje 116. brigade iz smjera Stolova prema Stocu čime su stvoreni preduvjeti za novu vojnu akciju, koja će Poneretvlje osloboditi srpske prijetnje. Tijekom borbi poginulo je pet pripadnika 116. brigade: Ivan Jelinić, Eugen Erjauc, Andrija Čurčić, Krešimir Bebić i Mario Bebić.
    Veliki uspjesi hrvatskih obrambenih snaga na području Dubrovnika ponovno su otvorili pitanje položaja hrvatskog Poneretvlja. Postojala je opasnost da hrvatske oružane snage u prodoru prema jugu – ka Konavlima i Prevlaci, budu odsječene u potencijalnoj srbijanskoj ofenzivi od područja Metkovića prema istoku. Snage koje su do svibnja 1992. u gustom poretku branile slobodni teritorij istočno od Neretve bile su značajno prorijeđene i oslabljene. Stoga je bilo potrebno izvesti novu operaciju kojom bi se oslobodila okupirana hrvatska istočna Hercegovina, tj. područja općina Stolac, Čapljina i Mostar te stekla potrebna teritorijalna dubina i vratilo okupirano hrvatsko etničko područje. Stoga je u zapovjedništvu Južnog bojišta tijekom svibnja kreiran plan operacije «Čagalj» koja je trebala početi 7. lipnja 1992.

to se na normalnom faxu zove esej a ne diplomski 

zato je i morao prijeći na drugi faks...