Vic se prepričavao prije nekoliko godina, međutim, ostao je veoma aktualan sve vrijeme, do danas, jer kao rijetko koji, upravo zapanjujuće realno, ilustrira mentalni sklop ljudi, zadojenih mržnjom i isključivošću prema svima onima koji su različiti od njih i koje, uslijed svog neznanja, ne žele razumjeti. Takav mentalni sklop u Hrvatskoj je, nažalost, većinski, prevladavajući.

Čemu, zapravo, služi guzica?

Dođe mlađi muškarac u bolnicu napraviti HIV-test, ispuni upitnik, dade krv, obavi što treba… Nekoliko dana potom vrati se po rezultate i upita liječnika: “Gospodine doktore, kakvi su moji nalazi?”

“Imam za vas lošu vijest, nalazi su pozitivni”, odgovori liječnik.  Nakon par minuta, šokirani mladić pita postoji li kakav lijek koji bi mu pomogao ozdraviti.

“Hmm, ovdje navodite da ste homoseksualac?”

“Da, istina je!”

“No, to je bilo za očekivati. Imam za vas nešto što bi vam možda moglo pomoći. Uzmite 2 litre mlijeka, ostavite dva dana na suncu, pa popijte zajedno s 3 pokvarena jaja, 2 kg pokvarenog zelja i poplahnite s litrom kefira. To ponavljajte mjesec dana i možda ćete preživjeti.”

Mladić se zahvali i sav sretan požuri kući kako bi pripremio lijek. Po njegovu odlasku, sestra upita liječnika: “Doktore, zašto mu niste rekli istinu, da su testovi negativni?”

“Zato da shvati čemu, zapravo, služi guzica, pederčina prokleta!”

Homoseksualnost kao teška i opaka bolest

Zaista, malošto tako vjerno dočarava hrvatsko stanje uma kao ova stara caka. Pederi napokon moraju shvatit čemu služi guzica. Pederi napokon moraju shvatiti gdje im je mjesto, a mjesto im je u sabirnim logorima, a ne na ulicama hrvatskih gradova.

Jer, gledajući kroz prizmu velike većine Hrvata, analni otvor može služiti samo za pražnjenje nadutih crijeva, a nikako da se u nj umeće nečiji ukrućeni spolni organ. Sakloni bože.

Gledajući kroz prizmu velike većine Hrvata, homoseksualnost je teška i opaka bolest, koju svim silama treba izliječiti na bilo koji način: logorom, gašenim vapnom, umobolnicom, bodljikavom žicom ili metkom u potiljak.

Splitska Parada ponosa

U to smo se mogli uvjerili i prošle subote, na Paradi ponosa u Splitu. Tjednima prije grad je bio oblijepljen plakatima homofobne naravi i išaran grafitima tipa “kome je draga kita, nek odjebe iz Splita”.

Desničarska mladež i kojekakvi drugi primitivci danima su revno brusili očnjake, a onda u subotu napali oko 400 sudionika povorke bacajući na njih topovske udare, gušeći ih suzavcem i razbijajući im glave kamenjem i pepeljarama iz obližnjih kafića.

Cijela ta divljačko-ubilačka koreografija začinjena ja, dakako, sočnim, kretenskim skandiranjem: “Cigani, cigani!”, “Ubij Srbina, ubij Srbina!”, “Ubij pedera, ubij pedera!” Naravno, daleko je od bilo kakve slučajnosti da se baš te tri manjinske skupine uvijek nađu u istom košu u ovakvim situacijama.

Napadnute je na kraju morala evakuirati policija, a splitski gradonačelnik Kerum šeretski je izjavio da je cijela štorija  još dobro i završila. Da se njega pitalo valjda bi bilo i pokojnih, a ne samo ozlijeđenih.

Prava slika Hrvatske

Od te bedaste Kerumove izjave, smješnije su, eventualno, samo izjave pojedinih liberalnijih intelektualaca, koji se sada čudom čude i koji sada, ni ne sluteći koliko griješe, ističu da to što se dogodilo u Splitu nije prava slika Hrvatske.

Kada bi barem bili u pravu, nitko sretniji od mene ne bi bio, ali nisu. Uistinu, ne treba čovjek biti jako pametan da shvati da su homoseksualci Hrvatima simpatični samo kad su miljama udaljeni od njih. Kada ih, recimo, gledaju u “Planini Brokeback”. Da su im Srbi simpatični samo kad na traktorima napuštaju Krajinu. Da su im Cigani simpatični samo u Kusturičinim filmovima ili kad na tuđim poljima crnče za deset kuna po danu.

Nasilje i netolerancija su posve legitimne vrijednosti

Subotnji događaji u Splitu ne mogu se, nažalost, okvalificirati kao sporadični incident. Nasilje i netolerancija u Hrvatskoj se njeguju godinama i s vremenom su postali posve legitimne vrijednosti.

Može Hrvatska sutra ući u Europsku Uniju, ali trebat će joj još puno vremena dok ne prestane biti balkanska džamahirija, u kojoj će se svi oni koji bi s lakoćom eliminirali drukčije od sebe nazivati dobrim patriotima i domoljubima.

Trebat će joj još puno vremena dok ne prestane biti trogloditska prćija, u kojoj je izbor za homofoba desetljeća neizvjesniji i uzbudljiviji od nogometne Lige prvaka. Pogledajte samo imena nominiranih i sve će vam biti jasno: Lucija Čikeš, Jacques Houdek, Dubravka Hrabar, Ladislav Ilčić, Miljenko Manjkas, Hloverka Novak Srzić, Vlatko Marković, Marijana Petir, Dragan Primorac, Mirjana Vulin…

To nisu ljudi s društvenog dna, pijanci, klošari ili huligani. Ne to su sve “pametni” i “uspješni” pojedinci, saborski zastupnici, sveučilišni profesori, persone koje drmaju Hrvatskom.

Strašna konkurencija

O jačini konkurencije dovoljno govori i činjenica da je nominacija za homofoba godine zaobišla notornog don Andru Ursića, koji je samo nekoliko dana prije Parade u Splitu, predstavljajući svoju umobolnu knjižicu, ispričao kako je jednom prilikom u Belgiji slučajno pogledao gay-pornić u kojem je vidio kako akterima iz analnog otvora curi izmet.

Nije, međutim, bio tužan, priznao je. Čak naprotiv. Bio je jako sretan jer je shvatio poantu, a poanta je u tome da je odnos homoseksualaca prožet fekalijama. Stoga je i sudionicima Parade ponosa predložio da umjesto gradskim ulicama prodefiliraju kanalizacijom.

Trebat će vremena i pameti

Trebat će, kažem, još puno vremena, a bogami i pameti, dok Hrvatska napokon ne postane normalna država. Pamet se, međutim, ne dijeli na ulici. Na ulici se razbijaju glave drukčijima.