Pitajte Sigmunda Frojda sta je homoseksualnost.
Svi vi koji kazete da nije bolest, nikako ne znam sta ste rekli u odbrani te teze.
bojangles, moram ti stvarno
reci da se preseravas vise sa mladim Evropljanima, dnevno ih vidim na
tone, a slozio se ti sa mnom ili ne, vecina je samo gomila smeca cije
su glave isprane MTV -om i svime ostalim sto im serviraju preko
televizije, bar sam zivjeo nekih 10-ak mjeseci sa 2 mladih evropljana
pa mozda malo bolje znam, nego sto ti mozes zakljuciti na osnovu svojih
sturih analiza i turistickih posjeta Londonu, Oslu, Berlinu, Dunaju....
Nemoj vise sa takvim generalnim preseravanjima zapocinjati, molim te.
Evo jedan copy paste.
"Početna pitanja o uzroku homoseksualnosti vežu se uz
razvoj znanstvenih disciplina. Ljudi su se kroz povijest više bavili
odnosom prema homoseksualnosti, nego uzrokom. Homoseksualnost se je
rjeđe tolerirala, a u pravilu je bila obilježena kao devijacija, grijeh
ili bolest. Ukoliko homoseksualnost jest bolest, logično je bilo za
pretpostaviti da svaka bolest ima svoj uzrok. Ta pretpostavka 19.
stoljeća, bila je glavna motivacija za traženje uzroka
homoseksualnosti.
Psihoanaliza
je bila prva škola mišljenja koja se je sustavnije bavila uzrocima
homoseksualnosti. Sam Sigmund Freud brzo je shvatio da nema smisla
govoriti o prevenciji homoseksualnosti, odnosno o "izlječenju", ali je
vjerovao kako homoseksualnost ima svoj uzrok povezan s ranim fazama
života, odnosno sa traumatskim događajima u djetinjstvu. Kasniji razvoj
psihoanalitičkih, ali i drugih psiholoških teorija interpretirao je
homoseksualnost kao bolest koja nije urođena već je posljedica nekog
poremećaja u razvoju osobe. Metode liječenja bile su različite, ali
redovno iz psihijatrijske prakse i gotovo s nikakvim rezultatima.
Ukoliko nije pomogao psihoanalitički tretman pribjegavalo se i
elektrošokovima. Ne smijemo zaboraviti niti čitav niz tzv.
alternativnih pokušaja liječenja koja su graničila s magijom i pukim
praznovjerjem. Bez obzira na sve, niti uzrok, niti lijek nisu
pronađeni. 1973. godine Američko psihijatrijsko društvo uklanja
homoseksualnost s liste mentalnih bolesti i rasprave o uzroku prelaze u
biološko-medicinske teorije.
Istraživanja
provedena na tom području pokazala su neke biološke utjecaje na
seksualnu orijentaciju. Najčešće se spominju prenatalni hormonalni
poremećaji (npr. zbog stresa majke u trudnoći) koji se dešavaju
prilikom razvoja embrija i mogu dovesti do nekih promjena u
organizaciji mozga.
1991. godine Dr. LeVay otkrio
je značajnu razliku u veličini INAH3 jezgri dijela hipotalamusa. Naime,
navedena jezgra kod homoseksualnih muškaraca je manja nego kod onih
heteroseksualne orijentacije. To je bila prva otkrivena biološka
razlika između heteroseksualnih i homoseksualnih osoba, ali ona ništa
ne govori o mogućem uzroku.
U isto vrijeme
pojavila se i teorija o genetski predodređenoj homoseksualnosti. Preko
novinskih oglasa pozivali su se homoseksualci koji imaju jednojajčanog
ili dvojajčanog brata blizanca da sudjeluju u istraživanju. Željelo se
ustanoviti, ukoliko je jedan od braće homoseksualac, kolika je
vjerojatnost da je i drugi brat homoseksualac. Pokazalo se da je u 50%
parova jednojajčanih blizanaca, od kojih je jedan brat homoseksualac, i
drugi brat iste seksualne orijentacije. Postotak kod dvojajčanih
blizanaca je 24%. Ovo istraživanje jednako tako naglašava kako navedene
brojke nisu ključan dokaz o genetski predodređenoj homoseksualnosti
budući da braća blizanci odrastaju u identičnoj sredini, pa ukoliko
postoji utjecaj sredine na seksualnu orijentaciju, on je bio vrlo
sličan kod oba brata i mogao je imati podjednak utjecaj na seksualnu
orijentaciju svakog od njih. Pogledom na genetsku sliku X kromosoma
1993. godine ustanovljeno je da 33 od 40 parova jednojajčanih blizanaca
homoseksualaca ima specifičnu genetsku sliku, koja se razlikuje od
heteroseksualnih jednojajčanih blizanaca. Po prvi puta počelo se je
pričati o tzv. "gay genu" čije bi otkriće dokazalo isključivo biološki
uzrok homoseksualnosti. Kasniji eksperimenti dali su drugačije
rezultate tako da je potraga za "gay genom" još uvijek aktualna. Čini
se da biologija doista igra važnu ulogu u određivanju seksualne
orijentacije, no ne isključivu. Moguće je, također, da sve
homoseksualne osobe nisu takvima postale na isti način, odnosno da je
biološki mehanizam prisutan samo kod nekih. U sadašnjem trenutku,
znanost još uvijek nema konačni odgovor.
Paralelno
s razvojem bioloških teorija razvijale su se i društvene teorije. Jedne
traže uzrok homoseksualnosti u utjecaju okoline, ali ne nužno iz
najranije faze djetinjstva. Druge tzv. rodne ili queer teorije ne bave
se razumijevanjem uzroka (jer vjeruju da je to pogrešno postavljeno
pitanje) već ih zanima društvena percepcija i konstrukcija
homoseksualnosti. One prvenstveno govore o utjecaju zadanih društvenih
normi na razumijevanje seksualne orijentacije i o problemima
prihvaćanja različitosti. Upozoravaju kako je heteroseksualno ponašanje
društveno zadana norma ponašanja prema kojoj se određuje što je
normalno a što nije. Pravi se razlika između spola - koji nam je
biološki zadan, i roda - koji je određen općeprihvaćenim pravilima i
vrijednostima koje nameće društvo. I dok je spol fiksiran rođenjem, rod
je fluidna kategorija koja se može mijenjati, pa tako niti seksualni
identitet nije fiksan, nego pomičan.
Odgovor na
pitanje da li se ljudi rađaju ili postaju homoseksualci zasigurno ne
smije imati za cilj pravovremeno sprječavanje ili "izlječenje"
homoseksualnosti. No čak i danas provode se različite terapije kojima
se nastoji promijeniti homoseksualna seksualna orijentacija. Velika
većina homoseksualaca, kada bi mogli, nikako ne bi željeli postati
heteroseksualci i obrnuto.
Koliko je danas
poznato, mogući uzrok homoseksualnosti je kompleksna mješavina
bioloških i društvenih utjecaja, kao što je najvjerojatnije slučaj i sa
heteroseksualnošću. Svaka osoba, bilo da je homoseksualna, biseksualna
ili heteroseksualna ima svoju jedinstvenu biologiju i jedinstven
doživljaj svijeta oko sebe."