Ciljam na nešto drugo, a to je da je npr. papa Franjo sasvim tolerantan kada propovijeda brak između muškarca i žene, kao što je savim tolerantan homoseksualni aktivist koji se s time ne slaže.

A za sakramente, pa Mima Simić je koliko se sjećam u NU2 izjavila da bi se voljela vjenčati u Crkvi. Ali nju ionako ne uzimam za ozbiljno.


Meni to ne drži vodu iz jednostavnog razloga jer brak je prije nekoliko desetljeće kritiziran kao zastarjela institucija, a danas je predmet društvenog priznanja. Ne može mi biti mjerilo progresa nešto što se nekonzistentno zastupa, a druga bi strana u oba slučaja kao trebala ispasti necivilizirana, staromodna, što li već..



Jedna od vrijednosti braka jest njegova eksluzivnost. Npr. postoji jedan kralj Nizozemske (kojemu je budi rečeno izrijekom zabranjeno stupiti u istospolnu zajednicu) ili jedan prvak Hrvatske. Kada bi svaki Nizozemac bio kralj i svaki prvoligaš prvak pa onda bi i svi bili kraljevi i prvaci i nitko ne bi bio.

Pa da, potpuno je normalno da brak bude ovako užasan kako si opisao, a da postoji homoseksualni par koja je istima čista suprotnost.

"Homoseksualna sreća" je samo parafraza tvog dijela da bi mogućnošću ulaska u brak samo netko postao sretniji. Ali u pravu si (iako nije da ne znam tko su, ali jako bliska (osobna) poznanstva nemam), no nisam kanio moralizirati nego ciljam na taj pojam "sreće". Kao što rekoh poviše nisam uvjeren da je brak želja da bi netko postao sretniji, nego više političke prirode. Danas možda i jest sve više kao neki uvjet sreće, priznanja ali vjerujem da se može bez termina "braka" (i bez djece).