Foto: Marko Lukunić, za frendove Kiseli
Roman Abramovič kupuje kuću na otoku kraj Dubrovnika, vijest je koja
vrišti sa zadnje stranice Večernjeg lista. Ekskluzivna informacija i
nije za stanovnike tog lijepog otoka u Elafitskom arhipelagu. Tamo su
na Romana već naviknuli.
Poštar, profesorica i svećenik
Vlasnik Chelsea ljeto provodi (i) na Jadranu, a njegova jahta često
doplovi i do otoka koji broji 200-tinjak stalnih stanovnika i ima svega
tri službene osobe - poštara, profesoricu i svećenika.
Uz Abramoviča, i ja svako ljeto navratim u to malo mjesto, samo se
svaki puta mimoiđemo. On vjerojatno nešto malo ranije iskoristi svoj
godišnji. Ili stari, onih neiskorištenih tjedan dana poveže s novim.
Ili dođe baš kad ja odem. Ili baš gađa termin da se ne susretnemo.
Možda je sve slučajnost…
I turisti tamo već znaju koja je čija mačka (ne pas!), te se i znani
i neznani međusobno pozdravljaju. Svako svakog zna, sve se brzo sazna.
Kako neće i tko je sve bio, od predsjednika, preko šeika i princeza do
planetarno popularnih pjevača. Ministri i domaći moćnici se više ni ne
broje. To pamti tek dječačić koji je od Mamića dobio pravi dres.
Vratimo se ipak ruskom milijunašu i pričama o njegovim posjetima.
Ima raznih, zapamtio sam nekoliko. Prva fascinacija je time što
ruski oligarh na svojoj blindiranoj (!) jahti ima i dva helikoptera te
sva čuda tehnike, koja nisam popamtio. Navodno su i neki topovi u igri.
Druga priča, je mnogo zanimljivija. Ide ovako nekako…
Primi konop, dodaj loptu
Dovezao se Roman s gumenjakom do luke, jer jahta mu je prevelika da
pristane uz veliki mol. U čamcu on i nekoliko dugonogih ljepotica.
Došao do ‘kraja’ i maše konopom, traži da mu netko pomogne, da
pristanu… Gleda to ekipa iz obližnjeg kafića, nitko ni da bi trepnuo.
Uživaju u pogledu, gledaju što to ovaj izvodi.
Nekako se Roman privezao, iskrcao na otok, a zatim krenuo u
razgledavanje. Put ga doveo do stare tvornice konzervi, na čijem je
krovu, poviše pošte, improvizirano nogometno igralište. Prostor između
dva stara gola dijeli kanal za odvodnju, baš idealan za uganuti gležanj.
Djeca igraju nogomet, podijelila se u dvije momčadi. Priđe im Roman, taman kad je bilo napeto 5-5, igra se do šest.
- Ej, bok dečki. Jel mogu ja s vama igrati?
- ….
- Ja imam klub u Engleskoj, volim nogomet. Jel vam se možemo mi priključiti?
- ….
- Igrali bi malo s vama, ja i moji dečki.
- Ne, ne možeš, sad mi igramo. Kad završimo, ako imate loptu, igrajte.
Okrenuo se Roman, pokupio ekipu i odustao od nogometa. Čuo sam to iz
druge ruke, vjerojatno se nešto i nadodalo (po sistemu rekla-kazala),
no završilo je kao zgodna anegdota. U stilu, ovdje se nitko nije
postavio na glavu zbog Abramoviča, pa ni djeca.
- Abramovič? Pa što!
Kibiceri
No, postane li Roman njihov novi susjed, pa kroz neko vrijeme uloži
koju funtu u umjetnu travu na starom betonskom terenu ili u mrežice za
golove, možda postavi reflektor, vrlo brzo će postati prvi pick kod
biranja momčadi. Dotada će, zajedno sa mnom, moći tek navijati…
[uredio hitro.hr - 02. srpnja 2008. u 10:45]