Široj hrvatskoj javnost ime Giacomoa Scottija vjerojatno malo govori. Radi se o književniku, novinaru i prevoditelju talijanskog podrijetla, ali sa hrvatskom adresom boravka već nekoliko desetljeća.

Dakle, gospodin Scotti je nedavno proslavio 85. rođendan i 65. godina književnog stvaralaštva. I to prilično glamurozno. Naime, tim je povodom riječki ogranak Društva hrvatskih književnika organizirao veliki skup u vijećnici Grada Rijeke na kojem je bilo mnogo uzvanika iz javnog i političkog života Hrvatske, a posebice Rijeke. Tako je, primjerice, na početku svečanosti gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel, uz čestitke slavljeniku naveo kako je "velika čast za svaki grad imati književnika i novinara kakav je Giacomo Scotti, koji daje izniman doprinos kulturnom životu Hrvatske i Rijeke". A kakav je taj njegov "doprinos" možda je bolje ne spominjati, no krenimo redom.

Scotti je rođen 1928. u Savianu kraj Napulja, ali od 1947. godine živi u Puli, a kasnije i u Rijeci. Ovaj se talijansko-hrvatski književnik u Jugoslaviji proslavio djelima "Kragujevac, strijeljani grad", (izdana Milanu 1967.), "Tito, čovjek koji je rekao ne Staljinu", (Rim, 1972.), "Tito od seljaka do vođe Trećeg svijeta" ili "Ustaše između fascija i svastike". Iz naslova je jasno koja je bila Scottijeva opcija svih tih godina do raspada SFRJ. Srbe je u svojim djelima doživljavao kako velike žrtve i neku višu jugoslavensku rasu, što su oni znali iznimno cijeniti pa je dugi niz godina uređivao tamošnji časopis "Stražilovo" a 1967. istupa iz tadašnjeg Društva književnika Hrvatske (zbog Deklaracije o jeziku) i postaje članom Udruženja književnika Srbije. No mjesto boravka nikada nije promijenio, jer Rijeka očito nije isto što i Beograd, pa je zauvijek, kako kaže, ostao zaljubljen u Kvarner i Istru. Namjerno ne upotrebljava riječ Hrvatska. Gotovo nikada.

U svojoj spisateljskoj karijeri napisao je 160 djela na talijanskom i hrvatskom jeziku za što je dobio brojna priznanja među ostalim i godišnje nagrade te nagrade za životno djelo Grada Rijeke. Bez obzira na prošlost, Giacomo Scotti je danas član hrvatskog P.E.N.a, Društva hrvatskih književnika i Talijanskog saveza pisaca.

E dakle, taj riječki odličnik i ponos grada Rijeke je autor jedne od najstrašnijih knjiga o "Oluji". Samo godinu dana (1996.) nakon najblistavije hrvatske vojne pobjede u Domovinskom ratu Scotti je napisao najlažljiviju knjigu o Oluji, bez premca na obje strane Drine. Na stranicama svoje knjige "'Hrvatska, operacija Oluja/ 'oslobađanje' Krajine i genocid nad srpskim narodom" (naklada Gamberetti, Rim 1996.) objavio je nezabilježenu količinu mržnje prema hrvatskom narodu, s kojima živi ocijeli svoj radni vijek. Hrvati su, napisao je među ostalim, u Domovinskom ratu bili najveći zločinci (str. 12. i 227.), čime su "premašili i srpske zločine u BiH" (str. 275.), veći su, dakle, i od onih u srebreničkom genocidu. Scotti prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana naziva "novim Ceausescuom" (str. 86.) i "Sadamom Huseinom" (str. 155.). Za njega su hrvatski političari "ideolozi zla" (str. 88.), hrvatsko iseljeništvo "novi i stari ustaše" (str. 111.), dok je Crkva u Hrvata "tradicionalno nacionalistička povezana s najreakcionarnijim režimima: od onog bana Jelačića preko ustaške NDH, pa sve do Tuđmana" (str. 111.).

Scotti navodi da je Operacija Oluja "zločinački poduhvat" i označava ju kao neizbrisivu mrlju Domovinskog rata i hrvatsku sramotu koja se ničim ne da oprati. Knjiga po žestini i dubini hrvatofobije nadmašuje sve što je o Hrvatskoj, Hrvatima i Domovinskom ratu napisao čak i jedan Savo Štrbac ili Dobrica Čosić.

Tom i takvom čovjeku grad Rijeka je 2008. dao nagradu za životno djelo za "uspostavljanje kulturnih veza i prijateljstva između Italije i Hrvatske". A to prijateljstvo s velikom i moćnom susjednom Italijom, Scotti gradi na stalnom višestrukom ponavljanju tvrdnje o "60.000 masakriranih (srpskih) civila" u tzv. Krajini, uvećavši broj stvarno ubijenih srpskih civila - od 116, koliko tvrdi Human Rights Watch, do 1205 (prema službenim srpskim izvorima), što znači da je Scotti srpske žrtve povećao 500 puta.

Sramotnu knjigu su kao suizdavači izdali beogradsko "Otkrovenje" i Srpsko narodno vijeće iz Zagreba (s predgovorom Žarka Puhovskog) i to s proračunskim novcem hrvatskih građana!!!
Dakle osim činjenice da hrvatski građani očito moraju financirati i mržnju prema sebi, sramotno je da takve lažljivce i klevetnike lijeva opcija u Hrvatskoj nagrađuje nagradom za životno djelo i priređuje im velebne svečanosti na kojima ga se veliča kao "hrvatskog književnog velikana".

Zanimljiv je također i podatak da su nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima - čime je pala i većina teza iz Scottijeve knjige - da su na tu stranu preko dnevnika Il Manifesto stali i talijanski komunisti, ali i Predrag Matvejević. On je u rimskom Il Manifestu otvoreno stao uz Scottijevu zločinačku laž o "60.000 srpskih civilnih žrtava" iz Oluje, kada su odlukom Haškog tribunala oslobođeni generali Gotovina i Markač. "Dragi Giacomo (Jakove), toliko nas je s tobom" poručuje Matvejević svom prijatelju Scottiju koji se svojevremeno tužio da ga se u Hrvatskoj proganja, što ničim nije dokazao, a i sama činjenica da je ostao živjeti u "multikulturnoj" Rijeci dovoljno govori sama za sebe.

Dakle u Il Manifestu koji se čita u cijeloj Italiji, nedavno je Tommas di Francesco, inače pisac predgovora Scottijevoj knjizi iz 1996. godine, a pozivajući se na jednog "miloševićevca" Petera Handkea, pisao o "samoproglašenoj hrvatskoj neovisnosti", optuživao NATO da nije "'napao hrvatske trupe u ofenzivi", a hašku oslobađajuću presudu hrvatskim generalima nazvao primjerom "sramne nekažnjivosti". Izraz je to i njegove sunarodnjakinje Carle Del Ponte, a kada se njima doda i talijanski sudac Fausto Pocar koji je bio protiv oslobađanja hrvatskih generala radi "miroljubive budućnosti, jer je, kaže ionako krivica za rat obostrana", postaje jasno da još uvijek ima mnogo onih koji ne mogu smisliti današnju Hrvatsku i zapadno, a ne samo istočno.

Samo u Hrvatskoj