And Now For Something Completely Different
Pad moćnog Linića izazvao je šok i nevjericu u najčvršćem bastionu SDP-a, Rijeci. Riječki SDP se listom svrstao iza Linića. To samo dokazuje da je Rijeka grad ustrojen po mafijaškom modelu.
Partija je na vlasti u Rijeci već gotovo sedamdeset godina, bez prekida. Mnogo dulje nego na Kubi ili Sjevernoj Koreji. Za to vrijeme stvoren je zatvoren sustav nalik sjevernokorejskom, gdje svime upravlja uzak krug ljudi povezanih rođačkim i prijateljskim vezama, kumstvima, i premreženim interesima. Pad glave ove hobotnice, Slavka Linića, pokazao je: nikog u Rijeci nije briga je li on pošten ili lopov, bar u redovima SDP-a i poslovne i financijske elite. On je - njihov. I oni ga ne daju. Čak i novinarke poput Tihane Tomičić, koje su pisale o Milanoviću orgazmičke panegirike na razini Gebelsove propagande, danas pišu kako je neoprostivo da je smijenio svog "najuspješnijeg ministra", iako nikom osim njih nije jasno u čemu je to Linić bio uspješan, osim u prekomjernom zaduživanju države te uvođenju sustava u kom samo sirotinja mora plaćati porez.
Linić je dobio podršku ne samo riječkog SDP-a i partijskih novinara nego i riječkih tajkuna, onih koji imaju monopol na sve poslove u gradu. To je društvance koje se se sastaje na krstarenjima Jadranom svojim brodicama i jahtama i na jutarnjim kavama na Korzu. Tko su ti ljudi i kako taj zatvoreni krug funkcionira?
Tko je tko u nomenklaturi?
Na vrhu nomenklature je bio Linić, partijski moćnik koji "raspodjeljuje resurse" još od trenutka kad je postao gradonačelnik, on je, kako ga nazivaju u riječkom "Pokretu otpora", capo di tutti capi. Njegov kapetan je Obersnel, njegov nasljednik na mjestu gradonačenika. Ti ljudi su svima poznati, no manje poznato ime je Vladimir Šepčić. A upravo je on jučer, na na brzinu sazvanoj sjednici Gradskog odbora na kojoj je Obersnel izrekao svoje povijesno "ne" Milanoviću, smirio uzavrelu situaciju koja je išla u smjeru "Druže Slavko mi ti se kunemo". Nju su podgrijavali SDP-ovi mladi lavovi iz "Foruma mladih" koji su, slijedeći obrazac Miloševićevih mladoturaka s 8. sjednice na kojoj je smijenjen Ivan Stambolić, tražili sazivanje izvanredne izborne konvencije SDP-a, koja bi smijenila Milanovića. Zanimljivo, jer upravo je Forum mladih, fanatizirana skupina mladih radikala, odigrala veliku ulogu u dovođenju Milanovića na vlast.
Vladimir Šepčić je doajen riječkog SDP-a, stari provjereni kadar s korijenima u prošlom režimu. Svjestan da bi raskol u SDP-u vodio u propast čitave brižno i dugo stvarane riječke partijske obitelji, on je pozvao da se stvari rješavaju na Glavnom odboru stranke, tj. u komitetu, najavivši time mogućnost da riječka obitelj krene u rušenje Milanovića nakon izbora za EU parlament krajem mjeseca.
On je dvadeset godina bio čelnik riječke partijske organizacije, njezin je patron: tipičan aparatčik iz prošlog režima, osoba bez formalnog obrazovanja (građevinski tehničar) koji je čitav život proveo u partijskim i državnim tijelima. Bivši Predsjednik Statutarne komisije SDP-a, i bivši saborski zastupnik, otac je ovakvog riječkog SDP-a. On je vođenje gradske partijske organizacije napustio pred 5 godina, nakon što na sjednici Gradskog odbora nije prošao njegov prijedlog o dodjeli priznanja zaslužnim stranačkim pojedincima među kojima je bio i SDP-ov riječki tajkun Vrhovnik, osoba čije je tada privatno brodogradilište koje je upropastio sanirano, uz pomoć Linića, novcem poreznih obveznika. Šepčić se tada našao povrijeđen činjenicom da su mu leđa okrenuli ljudi koje je i sam stvorio, i otvorio im put ka političkoj karijeri i funkcijama.
Vladari Korza
Drugi ešalon riječke famiglie čine poslovni ljudi, poput spomenutog Vrhovnika, čija financijska dobrobit ovisi uglavnom o milosti partije, odnosno politike, koja kontrolira sve financijske tokove u Rijeci. Svatko tko ima išta u gradu ima zahvaljući vezama - rođačkim, kumskim, prijateljskim - s ostalima iz tog kruga. Najprominentniji među njima su Ivan Franolić, Jozo Kalem, Mirko Pavičić i Zoran Maržić.
Potonja dvojica su gospodari riječkog Korza: ta dvojica zajedno, preko svojih dvadestak firmi, imaju u zakupu gotovo 5.000 kvadrata poslovnih prostora na Korzu. Prostore su dobili u zakup - od grada. Pavičić je vlasnik Rijekatekstila, te nekoliko trgovina na Korzu s odjećom i obućom, dok Maržić uglavnom drži restorane, objekte brze prehrane, kafiće...
Pavičić je javnosti postao poznat kad je u Starčevićevu 2 ušla Slavica Šota sa suprugom kako bi zaštitila poslovni prostor koji je kupila prije desetak godina, ali ga nikad nije uspjela upisati kao svoje vlasništvo zbog malverzacija gradskih vlasti. Ona je i prominentna članica "Pokreta otpora", organizacije koja se bori protiv korupcijske hobotnice u Rijeci.
Slavica Šota predala je u Trstu potpredsjednici Europske komisije Viviane Reding brojeve računa u Italiji na koje je navodno ministru Liniću uplaćivan mito tijekom privatizacije riječkoga Jadranskog pomorskog servisa. U društvu Šote našla se tada i "zviždačica" Mirja Tomas, dugogodišnja tajnica Linićevog prijatelja Ante Marasa, vlasnika i direktora Marplova - kojem je "privatiziran" spomenuti INA-in Jadranski pomorski servis, vlasnik koncesije za prijevoz nafte Jadranom. Njega je Tomas prvo tužila za mobing, a potom je javnosti predočila sporne račune na koje je navodno "legao" novac.
Pavičićeva tvrtka Rijekatekstil Domus zatražila je deložaciju obitelji Šota iz Starčevićeve 2. Zbog očite nelogičnosti situacije i ekskluzivne lokacije poslovnog prostora, za ovaj slučaj zainteresirala se i hrvatska javnost. Pavičić je počeo karijeru u Brodokomercu, a nakon što je ta tvrtka propala, po pretvorbeno-privatizacijskom obrascu počeo je graditi poslovno carstvo. Vlasnik tvrtke koja je matica tog poslovnog carstva je bila tvrtka Optima Capital Management Limited registrirana u Gibraltaru s 5.000 funti...
Maržić je pak, među ostalim, vlasnik čuvenog restorana Bevanda, no on je dobio u i koncesiju na Putničkom terminalu, poznatom i kao "Rijeka Gateway". Kako od pretenciozno najavljenih kruzera, pola milijuna putnika, katamarana i velikog novca nije bilo ništa, jer je očito netko krivo procijenio mogućnosti proširenja luke, izbio je spor između njega i Lučke uprave Rijeka koji je završio na sudu: on tvrdi da je uložio golem novac, deset milijuna, u gradnju terminala i da su ga prevarili, oni su pak tvrdili da je ostao dužan dva i po milijuna kuna, pa je koncesija raskinuta. Kako god, tadašnji ravnatelj Lučke uprave Hlača je maknut, a na njegovo mjesto, ravnatelja najvećeg lučkog područja u Hrvatskoj, stavljen još jedan pouzdan i lojalan igrač, Mezak.
Carevi tržnica i biznisa
No svakako su zanimljiviji članovi riječke crvene aristokracije Jozo Kalem i Ivan Franolić. Franolić je vlasnik lanca riječkih tržnica i vlasnik niza hotela i restorana. Bio je i saborski zastupnik u Vijeću udruženog rada dok je isto još postojalo, s liste SKH-SDP.
Njegov uspon počinje odlukom tadašnjeg riječkog gradonačelnika Slavka Linića iz 1992. kojom je lanac gradskih tržnica, čija je dobit oko pet milijuna eura godišnje, dan u petnaestogodišnju koncesiju njegovom privatnom poduzeću. Zbog jedne od njih, Tržnice Zamet, policija je podigla prijavu protiv riječkog gradonačelnika Vojska Obersnela. Teretilo ga se da je koncesiju dao tržnici koja se nalazi na privatnom zemljištu u vlasništvu Ivana Franolića iako je grad tamo imao i svojih parcela, a potom je grad iz proračuna u njegovu privatnu nekretninu uložio 800.000 kuna kroz investicije u komunalnu infrastrukturu. Prijavu je Bajić odbacio.
Godinu dana prije isteka tog koncesijskog ugovora, Franolić je kapital iz Riječkih tržnica investirao u kupnju većinskih vlasničkih udjela u Jadran hotelima. U sklopu te hotelsko-ugostiteljske tvrtke su hoteli Neboder i Continental smješteni u samom centru Rijeke, zatim Park i Jadran, Almis u Kraljevici, Lucija u Kostreni, turističko naselje Oštro, hotelsko apartmansko naselje Uvala Scott te brojni restorani među kojima su i Zlatna Školjka kao i Vila Marina u Kostreni. Tako je Franolić osim vlasnikom lanca riječkih tržnica postao i vlasnikom niza hotela i restorana, te nekretnina.
Gradski vijećnik HDZ-a Hrvoje Bruić je 2010.rekao kako je vlasništvo tvrtke Tržnice nad zgradom na Belvederu "još jedan dokaz pogodovanja gradske vlasti ovoj tvrtki i njezinu vlasniku Ivanu Franoliću". Burić je ustvrdio kako je nagodbom prepušteno vlasništvo nad tom povijesno i arhitektonski vrijednom građevinom iz 1933. Unatoč uvjeravanjima Obersnela da je smisao nagodbe Grada Rijeke i Tržnica da se vrijedne nekretnine vrate u vlasništvo Grada, primjer tržnice na Belvederu dokazuje suprotno. Franolić se domogao i PSC Lovorka, nekadašnjeg omladinskog naselja izgrađenog u radnim akcijama.
Franolićev poslovni partner u Tržnicama Rijeka a poslije i u Jadran hotelima bio je spomenuti Damir Vrhovnik. Njegova supruga Vesna Vrhovnik posjedovala je 10 posto dionica u Tržnicama Rijeka gdje je bila i članica Nadzornog odbora. Vrhovnika, bliskog Franolićevog prijatelja, mnogi drže pravim mozgom operacije koja je Franolića učinila bogatašem.
Linić i Obersnel sve sumnje u vezi s koncesijskih ugovora s Franolićem proglašavaju politički motiviranim napadom i obično govore kako im to podmeću "lopovi iz HDZ-a". Franolić je trenutno težak oko 50 milijuna eura.
Dvostruko teži je Jozo Kalem, s kojim prijateljstvo Linić nikad nije skrivao. Odnosno, dvostruko je veći iznos, ovaj put u kunama, za koji ga se sumnjiči da ga je nelegalno stekao, tj. pučki rečeno ukrao: 103 milijuna. Pred samo nekoliko dana Linić je proslavio Prvi svibnjana SDP-ovom skupu u Ronjgima nedaleko od Rijeke s Jozom. Linić i Kalem dugogodišnji su obiteljski prijatelji, i zajedno ljetuju.
Sve je moguće kad vam je Linić prijatelj
Ivica Pađen, bivši vlasnik kamenoloma IGM Tounj Hini je potvrdio i potkrijepio dokumentacijom da je on bio 99-postotni vlasnik tvrtke IGM Tounj do 2009. kada mu je "Kalem s organiziranom skupinom, uz nebrojene radnje cesija, uknjižbi založnih prava, ugovora i zatajivanja aneksa tih ugovora jednostavno preoteo IGM Tounj u čijem je sklopu bio i kamenolom". Nanovija Kalemova afera je ona s benzinskom pumpom Ri petrola, Kalemove tvrtke, zbog nevjerojatnog prometnog rješenja kojim se promet prilagodio vlasniku zemljišta umjesto da bude obratno. Naime, zemljište u vlasništvu riječkog tajkuna koje je nedavno zamijenjeno s Gradom Rijekom, nalazi se u neposrednoj blizini čvora Rujevica, odmah ispod riječke džamije. Nitko na tom mjestu nije mogao zamisliti prometno rješenje po kojem bi na tom mjestu nikla benzinska pumpa. Međutim, razvoj događaja potvrdio je da je u Rijeci sve moguće, ako vam je Linić prijatelj.
Automobili koji će točiti gorivo na Kalemovoj novoj pumpi morat će izvesti pravu vratolomiju, istovremeno ugrožavajući vozila koja se iz smjera Turnića priključuju na zaobilaznicu ali i vozila na samoj zaobilaznici, budući da će prije skretanja ulijevo morati naglo smanjiti brzinu kako bi ušli u oštar zavoj iza kojeg se nalazi sporna benzinska pumpa. Zbog premalo prostora, ulaz na benzinsku pumpa uopće nema odvojnu traku. Kako bi prometno rješenje zadovoljilo formu, odvojnu traku je 'odglumila' priključna traka kojom se na zaobilaznicu uključuju vozila sa čvora Rujevica, pa je nejasno tko na njoj ima prednost.
I na kraju, uz politiku i biznis, tu su mediji i pravosuđe, te gradska uprava, sve pod kontrolom hobotnice. Sve ovo ne bi bilo moguće bez njih. Novi List, također žrtva mafijaške privatizacije, danas je poslušni bilten riječke partije, treniran da grize HDZ i laje na Zagreb kao što su nekad dobermani trenirani da grizu crnce. Nadalje, tu su suci poput predsjednika Županijskog suda Veljka Miškulina, koji je dobar prijatelj s tajkunima poput Mirka Pavičića - zajedno svako jutro piju kavu na Korzu, ponekad i s Obersnelom, a tom društvu se pridruži i Komadina, koji za javnost fingira "neslaganje" s Linićem i Obersnelom, ali si je privatno s njima dobar.
Sve je po zakonu i uz rješenje uprave
I na kraju, tu je gradska uprava, koja sve striktno drži pod kontrolom, u kojoj su isto tako zaposleni pouzdani kadrovi, poput Ksenije Linić, Slavkove supruge, koja je bila dugogodišnja pročelnica Ureda grada. Ona je jedna od najmoćnijih osoba u Rijeci još od sredine devedesetih.
Kad se pogleda ovo osobnim, bračnim, kumskim i svim drugim vezama isprepleteno riječko klupko, jasno je zašto Riječani ne daju Linića. "Kad je devedesetih postao gradonačelnik otvorio je poduzeće Grad Rijeka i gotovo sve što je postojalo postalo je vlasništvo Grada. Smislio je ogromne komunalne naknade, povećao ih za čak 700 posto, te je tako u vrijeme rata bezobzirno gulio sva riječka poduzeća. 'Torpedo' je morao plaćati silne milijune komunalne naknade za vrijeme rata, što je tu tvrtku, kao i mnoge druge, na koncu i uništilo. Kvadratni metar za Linića je bio sve. Mislio je da će, kada 'Torpedo' nestane, na njegovu mjestu uz more izgraditi silne marine i hotele. No, tamo sve stoji prazno, a 800 radnika Torpeda završilo je na ulici. Svu riječku industriju uništo je na sličan način i zato tu Linićevu politiku i nazivam strukturnim genocidom," rekao je Radovan Smokvina, jedan od vodećih ljudi Riječkog pokreta otpora koji je zažalio što se devedesetih iz Švicarske odlučio vratiti u Hrvatsku.
"Htio sam otvoriti tvrku u Rijeci i proizvoditi ispitne uređaje čija je cijena oko 50.000 eura. Tada još nisam znao da se kod nas događa organizirana pljačka investitora. Htio sam kupiti zemljište za malu tvornicu, no na kraju sam za obično smetlište morao mjesečno plaćati čak 10.000 njemačkih maraka komunalne naknade. Kasnije se taj iznos popeo čak do 18.200 maraka mjesečno (plaće su 1994.bile 200 DEM)! Uložio sam milijun eura u tu industrijsku zonu, a oni su me izbacili, da me kasnije ne bi ni priznali kao vjerovnika. Godinama sam zbog toga na sudu", rekao je Smokvina u jednom intervjuu, te dodaje da je kroz dugogodišnju uzaludnu pravnu bitku spoznao da Općinsko državno odvjetništvo, Županijsko državno odvjetništvo, DORH i USKOK u stvari prikrivaju kriminal i sudjeluju u njemu.
A da je situacija u Rijeci takva kakvom je on opisuje, potvrdio mi je još pred nekoliko godina jedan stariji Riječanin, koji je cijeli život proveo na visokim položajima u gospodarstvu, ali izvan politike. Naime, on je po odlasku u mirovinu htio krenuti u privatni posao, čisto zato da se ne dosađuje u mirovini i da iskoristi svoje brojne poslovne veze. Obaviješten je diskretno s kojim točno tvrtkama - koje uključuju naravno sve one pod kontrolom lokalne SDP-ove hobotnice - mora poslovati ako uopće želi poslovati u Rijeci. Jasno, odustao je od svega...
Posljedica je da u Rijeci danas nema pravih stranih, ni od politike nezavisnih domaćih investitora. Zato se Rijeka ne razvija. Gradski SDP ima ambicije i prema riječkom prstenu, gdje su već preuzeli vlast u dosta mjesta, i šire tamo svoj mafijaški način upravljanja, gušeći privatno poduzetništvo, uklanjajući spletkama i makinacijama i pritiscima sve one koji nisu lojalni i odani vrhušci. U Riječkom prstenu, za razliku od samog grada Rijeke, ima razvoja i poslova, no uskoro će, nastavi li se širenje SDP-ove korupcijske hobotnice, i tamo zavladati atmosfera beznađa i stagnacije kakva se već jako dugo osjeća u Rijeci. Ali zato Rijeka i dalje ima proslavu Prvog maja i Titov "Galeb"...
