Napisao/la M. Holjevac

Večernji list ga titulira kao ratnog zločinca, HTV kao osumnjičenog ratnog zločinca, a Jutarnji radije izbjegava takve kvalifikacije pa ga navodi kao "arhitekta rata".
Ono što svi nekako izbjegavaju primijetiti je da se njegova uloga u ratnim zbivanjima oštro kosi s medijskim spinom ljevice kako su se i "Hrvatski partizani borili za Hrvatsku". Na individualnoj razini to može i ne mora biti točno, no striktno povijesnog gledano, hrvatski partizani su se kao vojska, kao kolektivitet, borili za uspostavu komunističke diktature i jedinstvene Jugoslavije, što s Hrvatskom kao takvom i njenom neovisnošću izravne veze zapravo nema. Dileme o tome "što bi bilo kad bi bilo" su jednostavno spekulacije bez temelja: varijacije su razne, od jedinstvene kraljevine Jugoslavije do podjele Jugoslavije koja je dogovorena na Jalti, gdje bi Hrvatska pripala zapadnoj demokraciji a Srbija pala u sferu SSSR-a. Da je SFRJ i komunizam bio neko Bogom dano rješenje za budućnost Hrvatske, svakako nije, što su pokazale devedesete.
Kadijevićev slučaj zapravo razotkriva da je ta naknadno izvojevana "pobjeda" tek izgovor za antidržavnost subnorovaca devedesetih, kad su mahom stajali na liniji obrane cjelovite SFRJ, sa ili bez Miloševića, ali svakako nisu podržavali hrvatske napore, dapače su im se često izravno suprotstavljali. Oni koji su se priklonili ideji neovisnosti, poput Janka Bobetka ili Franje Tuđmana, smatrani su "izdajicama" partizanske stvari i klerofašistima.
Kao krunski "dokaz" partizanskih zasluga za Hrvatsku neovisnost navodi se Ustav iz 1974. bez kojeg "ne bi bilo Hrvatske", pa slijedom toga ispada da je cijeli problem nastao iz toga što generalu Kadijeviću nitko nije stavio Ustav pod nos i objasnio mu kako Hrvatska, eto, ima pravo na neovinost. Svega ovog ne bi bilo, ispada po njima, da je Kadijeviću netko pokazao Ustav. Ili, u drugoj interpretaciji, naša ratna pobjeda ne bi ništa značila niti bismo kao država bili priznati da tog ustava nije bilo, a kako ga je bilo, bili bismo priznati kao država i da nismo pobijedili u ratu protiv "antifašista" Kadijevića i njegovih trupa. Kadijević, inače rodom iz Glavine Donje, iz koje je još jedan viđeni hrvatski antifašist i zastupnik cjelovite Jugoslavije, Ante Tomić, preminuo je jučer u Moskvi, gdje je našao utočište pred optužbama za ratne zločine. Tražio ga je sud u Haagu, a iz Srbije je pobjegao svega nekoliko sati nakon što je dobio informaciju da će biti uhićen i sproveden u Haag. Rusi su mu dali politički azil, kao i mnogim drugima iz Miloševićeve garniture.
No, "zasluge" Kadijevića za Hrvastku, ako postoje su druge. On je svojevremeno svjedočio u dokumentarnom filmu Miljenka Manjkasa o zbivanjima u prijelomnim vremenima devedesete: prema tom svjedočenju, Ante Marković je predlagao hapšenje nacionalnih vođa, i Tuđmana i Miloševića. "To je, prema mom mišljenju, bilo potpuno pogrešno, netačno, nerealno, neostvarivo. On nije video čak ni prvi korak kad bi se prihvatio taj njegov predlog. Gledao je samo kako da postane lider Jugoslavije. A što će iz toga ispasti, kako će reagovati srpsko stanovništvo koje je tada imalo jedan specifičan odnos podrške prema Miloševiću? Kako će reagovati hrvatsko stanovništvo koje je s više od 90 posto podržavalo Tuđmana?
A to što su bile Mesićeve ambicije, to je njegova stvar. On je u mom kabinetu često vodio razgovore, ali nikad nije propustio da napomene da je on liberal, demokrat, te kako je Tuđman despot, apsolutist itd. Po Markovićevom predlogu, najpre je trebalo podržati Mesića protiv Tuđmana, a onda bi stvar bila kompletno rešena u korist Jugoslavije, pa treba uhapsiti i Tuđmana i Miloševića i sve će biti rešeno. To je toliko neozbiljno i smešno", rekao je tada Kadijević.
Je li mu za vjerovati? Dana 12. ožujka 1991. godine, kao savezni ministar obrane SFR Jugoslavije, general Kadijević je nazočio sjednici Predsjedništva SFRJ u funkciji Vrhovne komande gdje je bio prisutan i Stipe Mesić kao član predsjedništva iz SR Hrvatske. Na toj je sjednici general Kadijević izjavio da se izazivanjem građanskoga rata "stvaraju uvjeti za vanjsku intervenciju i definitivnu uspostavu marionetskih režima na prostoru SFR Jugoslavije, te da surova realnost sučeljava Oružanih snaga SFRJ s istim protivnikom kao i 1941. godine". Tko je dakle neprijatelj, za njega dileme nije bilo.
Njegovi prijedlozi su uključivali uvođenje izvanrednog stanja, mobilizaciju jedinica, razoružanje i rasformiranje "nelegalnih oružanih sastava", a u republikama čija se rukovodstva "opredjeljuju za odcjepljenje", organizirati referendum na kome će se svakome narodu pružiti mogućnost za neposredno i slobodno izjašnjavanje, bez ikakvoga diktata i majorizacije - te, slijedeći volju naroda iskazanu na referndumu, što prije, a najkasnije u roku od šest mjeseci, donijeti ustav jugoslavenske države, organizirati višestrančke izbore i konstituirati nove organe vlasti. Buduće jugoslavensko društvo izgrađivati kao parlamentarnu demokraciju višestranačkog tipa, bez nametanja bilo kakovih i bilo čijih ideoloških nazora i monopola.
Njegov istup zabilježen je kamerama, tako da oko toga nema neke dileme. No, u nastavku on se stavio u potpunosti u službu Slobodana Miloševića: za njega, uhićenje Miloševića nije dolazilo u obzir jer je on bio "za Jugoslaviju". Iako su referendumi organizirani, kako je i sam predlagao, Kadijević nije prihvatio ishod tih referenduma te miran i demokratski rasplet. Vodio je vojsku za čiju upotrebu predsjedništvo SFRJ nikad nije dalo odobrenje - glasovanje je bilo 4:4 - pa prema tome prisustvo te vojske na teritoriju RH nije bilo legalno niti prije proglašenja neovisnosti, suprotno onom što neki danas tvrde da je JNA bila "legalna vojska SFRJ koja je imala zakonsko pravo intervenirati", a naročito nakon proglašenja neovisnosti.
No na suđenju Slobodanu Miloševiću Ante Marković je ispričao posve drugu verziju. On je rekao da je u lipnju 1991. vrh JNA imao plan hapšenja vodstva Hrvatske i Slovenije, uz Miloševićevu podršku. 'Ministar obrane Veljko Kadijević mi je došao s planom Generalštaba JNA da se uhapse rukovodstva Hrvatske i Slovenije i da se to učini mimo Predsjedništva SFRJ', rekao je Marković. "Prema Kadijevićevom planu, trebalo je uhapsiti predsjednike Franju Tuđmana i Milana Kučana i njihove suradnike, a meni je ponuđeno da privremeno preuzmem vođenje države". On pak tvrdi da je odbio plan, i pitao Kadijevića što je s uhićenjem Miloševića. "Pa on se jedini bori za Jugoslaviju i on to podržava", odgovorio mu je Kadijević - bar on to tako tvrdi.
Na toj sjednici, Stipe Mesić je rekao da nema razloga za izvanredno stanje, "bar ne na cijeloj teritoriji SFRJ", a na kojem dijelu ima, nije rekao. Je li ono što je govorio javno pred kamerama TV jedno, a ono što je dogovarao iza kulisa drugo? Vjerojatno, znajući o kom se radi.
Neovisno od toga tko je kasnije lagao i čiji je taj plan bio - vrh Jugoslavije je spremao uhićenje Tuđmana, demokratski izabranog predsjednika RH, i ustoličenje Markovića uz pomoć vojske. Kakvu je mutnu ulogu u svemu trebao imati Mesić, isto nije posve jasno, kao ni zašto je plan propao. Povijesna je pak činjenica da se u nastavku rata Kadijević u potpunosti stavio u službu Miloševića, da se Marković distancirao od svega nakon što je praktički pomogao Miloševiću da se domogne deviza bivše države i njene vojske, i da je Mesić pokušao smijeniti Tuđmana državnim udarom uz pomoć udbaša Jože Manolića, nakon čega ih je Tuđman obojicu otjerao iz HDZ-a.
Kadijević tako ostaje kao neugodan podsjetnik na "antifašističke temelje Hrvatske", koji su kulminirali ratom "antifašista" protiv Hrvatske devedesetih.
(Marcel kao i uvijek, u sridu)