prof. dr. BRANIMIR LUKŠIĆ o komunizmu
Komunizam je bez sumnje najkrvavija ideologija 20. stoljeća, koja je od Vladivostoka do Kočevskog roga, od Katinske šume do Jazovke, od Bleiburga do Pol Potove Kambođe posijala preko stotinu milijuna mrtvih, uglavnom nevinih civila.
Zločinačka ideologija

Kao ideologija marksistički komunizam je utoliko jedinstven, što klasna mržnja i fizičko eliminiranje ljudi tvore samu njegovu idejnu bit. Za Marxa i njegove sljedbenike ljubiti znači mrziti istog neprijatelja. Marksistički komunizam ubija ljude ne zato, jer su počinili zlo, nego zato, jer pripadaju klasi ljudi koja je objektivno štetna. On, dakle, uvodi načelo objektivne krivnje. Marksistički komunizam ubija čovjeka radi čovječanstva, ubija sadašnje ljude, da bi budući naraštaji bili sretni. Dogme ove najkrvavije svjetovne religije su zapravo presude, nakon kojih slijedi smaknuće onih koji te dogme ne prihvaćaju. Ova je totalitarna sastavnica komunizma učvršćena uzdizanjem komunističke ideologije na rang apsolutne , znanstvene istine. Ta navodno apsolutna istina opravdava teror; ona ovlašćuje partiju da upravlja svim aspektima osobnog i društvenog života. Ovaj ideološki maniheizam, podjela na crne i bijele, na „good guys“ i „bad guys“ , kao u američkim western filmovima, temelj je komunističkog političkog terora. Neistomišljenik postaje neprijatelj, zločinac; njega se sotonizira i bestijalizira, prikazuje kao životinju lišenu čovječnosti. Radi toga komunisti smatraju da ne ubijaju ljude, nego „buržuje“, „narodne neprijatelje“, „kapitaliste“.
U pismu iz 1932. godine Maksim Gorki piše svomu prijatelju Jagodi, šefu zloglasne tajne policije GPU: „Klasna se mržnja mora njegovati organskom odbojnošću prema neprijatelju kao nižem biću. Moje je intimno uvjerenje, da je neprijatelj u potpunosti niže biće, degenerik na fizičkoj razini, ali također i na moralnoj“ (citirano u Courtois, Werth i dr., „Le livre noir du communisme“, Paris 1997., str.820.). Radi toga nitko u povijesti nije počinio zločine mirnije savjesti nego komunisti , jer su mučili i ubijali u uvjerenju, da to rade kao izabrani promicatelji povijesnog napretka, visoki povjerenici dijalektičkog razvitka prirode i društva, koji ne samo smiju, nego i moraju istrijebiti „društvene parazite“, to „ meso za topove“, „reakcionarnu rulju“. Komunistički zločini protiv čovječnosti su rezultat ideologije koja reducira univerzalnu narav čovjeka na partikularno socio-povijesno stanje. Stoga komunisti shvaćaju masovne likvidacije kao socio-političku eugeniku , kao svoj doprinos socijalnom darwinizmu. Potpuno je promašeno diskutirati o individualnoj moralnosti jednog Hitlera ili Mussolinija, s jedne strane, i Lenjina, Staljina, Pol Pota, Tita ili Ceaucescua, s druge. Hitlerova je ideologija bila zastarjelo prizivanje plemenske prošlosti, zaziv starih teutonskih bogova, pa prema tomu etnički ograničena u svojoj privlačnosti.
Ideologija Lenjina i njegovih partijskih istomišljenika priziva cijelo čovječanstvo i pseudobogove prosvjetiteljstva, pa je ona mnogo opasnija, jer progovara snagom onih mitova, koji su privlačni suvremenome svijetu. Za komunizam je trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku samo ostatak antagonizama klasnog društva. Isto su tako za komunizam osobne i nacionalne slobode, kako su one uvrštene u Deklaraciju UN o ljudskim pravima, zapravo izraz društvenih suprotnosti, pa su one stoga negativne slobode. Prava ili pozitivna sloboda je za marksistički komunizam istovjetnost želja i stremljenja pojedinca i društva bez ikakvih posredničkih struktura, kao što su moral, religija, pravo ili država. U pravoj slobodi pojedinac želi isto što i društvo, a društvo isto što i pojedini njegov član. Sukladno tomu, što je više jedinstva, to je više slobode. Prema dogmi marksističkog komunizma pozitivna sloboda je moguća tek nakon uklanjanja društvenih suprotnosti, pa makar to uklanjanje bilo i silom. Najprije teror ili diktatura, pa onda pozitivna sloboda.
Komunisti i njihovi jataci
Možemo se sada upitati, zašto je većina ljudi u komunističkoj Jugoslaviji, ili u drugim komunističkim državama, prihvaćala ili šutke prelazila preko zločina komunističke partijske manjine? Je li tomu samo razlog strah za vlastiti život? Bit komunističkog terora je upravo u njegovoj raširenosti, disperziji. Ograničavajući se na prostor bivše komunističke Jugoslavije, koji nam je najpoznatiji, možemo ustvrditi, da je jugotitoizam bila učinkovita diktatura upravo zato, jer je Tito dopustio paralelnu vlast tisućama svojih suradnika, uvukavši na taj način te tisuće malih titića u zajedničko sudioništvo u zločinima. Osim toga, komunizam je prisilio veliku većinu građana da prokazuju, izdaju, budu doušnici, i tako ih je duboko moralno ponizio kao sudionike u teroru. Stoga s pravom možemo reći, da komunizam u Jugoslaviji nije održavala na životu samo relativno malobrojna, bogato plaćena i vrhunski privilegirana partijska elita, nego panično ustrašena masa anonimnih građana, koji su radi svog moralnog pada bili stalno ucjenjivi. Nasuprot ovima je stajala manjina pučanstva koja je ostala na moralnoj visini, pa se može reći, da je komunizam sustav u kojemu većina terorizira manjinu, a ne obratno, kako se obično misli. Tomu treba pridodati i činjenicu, da su dolaskom na vlast nakon Drugoga svjetskog rata komunisti u Hrvatskoj masovno likvidirali velik broj onih, koji su svojim znanjem, ugledom ili kulturom odskakali od idealtipskoga komunističkog čovjeka, pa je u Hrvatskoj na životu ostao relativno malen broj osoba čiji je karakter bio čvrst a savjest budna.
Prisjetimo se samo progona i likvidacije sveučilišnih profesora i akademika u Hrvatskoj neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata radi navodne „kulturne suradnje s neprijateljem“, što zapravo znači radi javnog deklariranja hrvatske nacionalne pripadnosti i protivljenja marksističkom komunizmu. Zbog toga bilježimo poraznu činjenicu, da je broj hrvatskih intelektualaca disidenata u Jugoslaviji bio zapanjujuće malen, a broj kolaboratora s komunističkim režimom zastrašujuće velik. Možda upravo u ovome treba tražiti glavni uzrok sramotne šutnje velikog broja hrvatskih intelektualaca tijekom Domovinskoga rata i nakon njega, jer je većina njih zbog suradnje s komunističkim režimom podložna ucjenama od strane svojih bivših nalogodavatelja . Da bi u doba komunističke Jugoslavije bili slobodni putovati po svijetu i da bi imali osiguranu plaću i položaj, oni su spremno davali ideološku potporu vlastodršcima, i nisu makli prstom da bi obranili svoje kolege koje je režim napadao, zatvarao ili likvidirao. I da bude ironija potpuna, neki od tih su danas aktivni u udrugama za zaštitu ljudskih prava.
Lustracija ili dekomunizacija?
Postavlja se pitanje, što učiniti u Hrvatskoj da se očiste velike polustoljetne naslage komunističkog mentaliteta koje i danas guše mladu demokraciju? Ponekad se čuju zahtjevi za lustracijom i za dekomunizacijom. Načelno treba razlikovati ta dva pojma. Lustracija je postupak koji je usmjeren prema bivšim komunistima kao osobama, dok je dekomunizacija širi pojam koji obuhvaća prvenstveno mjere protiv komunističkog mentaliteta koji je još uvijek kod nas živ u državi i društvu. Možemo raspravljati je li u Hrvatskoj moguća, ili čak oportuna u današnjim okolnostima lustracija, kojom bi se zabranilo određenoj kategoriji bivših komunista sudjelovanje u političkom životu Hrvatske za stanoviti broj godina. Budući da su se bivši udbaši, kosovci , i drugi članovi komunističke nomenklature toliko uvukli u hrvatsko nacionalno tkivo postoji mišljenje, da bi njihovo odstranjenje s odgovornih političkih mjesta u državi i društvu moglo izazvati nemire, čak i građanski rat u Hrvatskoj. Osobno ne dijelim ovo mišljenje zbog više razloga, poglavito zbog toga, jer se bivši komunisti i njihova djeca vrlo dobro snalaze u Hrvatskoj gdje im je materijalno čak bolje nego u komunističkoj Jugoslaviji, pa ne vjerujem da bi oni htjeli ugroziti svoj status zlatne teladi zbog gubitka političkog položaja. Osim toga, u slučaju da pokušaju izazvati pobunu ili nered u društvu, oni ne bi mogli računati na podršku većine hrvatskih građana, pa čak ni većine onih, koji su bili ucijenjeni i njih podržavali u komunističkoj Jugoslaviji.
No budući da je politika umijeće mogućega, politička se rješenja donose po kriteriju oportunosti, što se odnosi i na svrhovitost eventualne zakašnjele lustracije u Hrvatskoj. Ali kritika marksističkog komunizma kao ideologije je nešto drugo. To je pitanje istine. Zato je u postupku dekomunizacije cjelokupnog društvenog ozračja, političkog, medijskog, školskog, i kulturnog, u današnjoj Hrvatskoj apsolutno potrebno ukazati na nehumanu i zločinačku idejnu bit marksističkog komunizma , kao i na njegove krvave tragove kod nas i svugdje u svijetu gdje je došao na vlast. Ako izostane ova kritika komunizma kao ideologije i prakse naivni i neupućeni, osobito mlađi naraštaji, mogli bi steći dojam, da su komunistička zlodjela samo osobna zastranjenja od inače pozitivne i humane marksističke ideologije. Osim toga , u slučaju mlake ili nikakve osude te zločinačke ideologije, komunistički bi mentalitet nastavio i dalje harati Hrvatskom. Taj se mentalitet danas očituje u javnom životu Hrvatske u moralnom nihilizmu, u utjecaju izvršne vlasti na sudstvo i organe kaznenog progona, u ambiciji političara da oponašaju Titovu arogantnost i sebeljubivost, u njihovom paranoidnom strahu od urote i kod najmanjeg neslaganja s njima, u poslušnosti medija domaćim ili inozemnim centrima političke i financijske moći, u crno-bijelom klišeju medijskih izvješća, u tomu da velika većina medija nije dostupna onima koji ne misle i ne pišu „u trendu“, u raširenoj podmitljivosti , u neodgovornosti političara i gospodarstvenika za svoje čine, u otvorenoj obrani Tita i komunizma s najviših državnih položaja, u sabotiranju hrvatske sloge, i u nastojanju jugofilnih komunista da se obnovi Jugoslavija pa makar i pod drukčijim nazivom.
No ozračje neoliberalističkog kapitalizma koje je danas također nazočno u Hrvatskoj, otežava ovaj postupak dekomunizacije javnog mentaliteta Hrvatske, jer neoliberalistički mentalitet ima neke od istih mentalnih sklopova kao i onaj komunistički. I neoliberalistička ekonomija stoji u znaku prebacivanja vrijednosnih načela od duhovnih na materijalna; i neoliberalizam zastupa relativnost vrijednosti, potpuni utilitarizam, opravdava neprimjerenu dobit od trgovine, stimulira neskrupulozne bankovne transakcije koje dovode do financijskih kriza, i koje upropaštavaju egzistenciju velikog broja ljudi, stavlja rat u funkciju kapitala kroz potrošačku narav rata, eliminira sve ono što ne donosi korist, i svodi čovjekovo dostojanstvo na puku burzovnu cijenu. I liberalizam stvara partitokrate i tehnokrate bez karaktera i karizme, te pomaže da nacionalno bogatstvo postane privatno vlasništvo jedne skupine ljudi, kao što komunizam pretvara to bogatstvo u vlasništvo partijske nomenklature.
Trajna psihopatološka crta
Jesu li ova užasna zlodjela komunizma , te najkrvavije utopije čovječanstva, samo prošlost? Čak kada bi ona i bila samo prošlost, trebalo bi ta zlodjela izvući iz kolektivnog zaborava na svjetlo dana ne samo radi pomirbe, koje nema bez istine i pravednosti, nego i radi psihičkog zdravlja nacije. Zatvorena se rana gnoji. Ali, nažalost, problem je složeniji. Komunizam je samo jedna povijesna manifestacija paranoidne crte koja se provlači kroz cijelu povijest čovječanstva. Ova se crta očituje u intelektualnom pojednostavljenju životnih problema , u njihovu reduciranju na nekoliko ekonomskih, psiholoških ili društvenih teza koje navodno sve objašnjavaju. Ovo je intelektualno siromaštvo često spojeno s osjećajem euforije i kvazihipnotičnom sugestibilnošću u odnosu na vođu i partiju. Te navodno spasonosne formule koje rješavaju budućnost čovječanstva opravdavaju svako krvavo sredstvo radi zacrtanoga cilja. Najveći zločini u povijesti nisu počinjeni iz sebičnosti i osobne pakosti, nego iz altruizma, iz žrtvovanja svoje osobnosti kolektivnom Molohu. Kao psihički fenomen ova devijantna crta leži u genima čovjeka. Sada zamislimo revolucionara koji je nepravdu i smrt nanio milijunima iz uvjerenja da će time poboljšat stanje čovječanstva. Kako bi se on trebao osjećati kada vidi, da svi ti masakri, namještena suđenja, deportacije, nisu urodili nikakvim pozitivnim plodom, nego da su bili samo njegov udio u krvavoj drami ljudske povijesti, kada vidi, da je njegova vizija buduće utopije, zbog koje je uništavao i ubijao, bila samo stravična iluzija?
Nažalost, zbog ove trajne psihopatološke crte u čovjeku i danas je u Hrvatskoj komunizam svjesno ili podsvjesno živ. Čudno je , da se komunisti vole nazivati antifašistima kada je povijesna činjenica , da je komunizam nastao prije fašizma i nacizma, da je prije njih počinio stravična zlodjela, da su njegovi zločini nekoliko puta veći od zločina fašizma i nacizma zajedno, te da su oni trajali duže od zločina fašizma i nacizma . Stoga bismo prije mogli reći, da su fašizam i nacizam u svojim zločinima oponašali komunizam. Ako je suditi po suvremenim političkim zbivanjima i akterima u Hrvatskoj, ova bi psihopatska crta, iz koje je povijesno nastao komunizam, mogla kod nas imati dugu i razornu budućnost. Jedna od učinkovitih obrana od nje su demokratski odgojeni i izobraženi građani Hrvatske , koji nisu radi nekog svog moralnog pada ucjenjivi, i koji su karakterno jaki da se mogu suprotstaviti ovoj endemičkoj pošasti čovječanstva u njezinim novijim oblicima.
prof. dr. Branimir Lukšić

Ujutro sam narezao dehidrirani crni kruh tako tanko da sam vidio kroz njega. Uz to sam poslušao nešto iz kompilacije "Optimizma za budale" od potpredsjednika Vlade Grčića i krenuo čio i vedar u novi dan. Nasmijan i sretan što imamo takve državne dužnosnike.

S obzirom da Kolinda lupeta gluposti oko rehabilitiranja generala, evo Gotovinin osvrt iz 2000. godine nakon što ih je Mesić umirovio - stvarno ga vrijedi pročitati (koga zanima). Svatko tko bi pročitao pismo vidio bi da ga je Mesić iskoristio kao izliku za rasturanje OSRH .. ipak je čovjek zaštićeni svjedok protiv vlastite države.

General pukovnik Ante Gotovina: NAŠE JE PISMO JASAN GLAS DA NAM JE NACIONALNA SIGURNOST U OPASNOSTI!

General pukovnik Ante Gotovina u petak je prestao obnašati dužnost glavnog inspektora Hrvatske vojske, nakon što ga je predsjednik RH Stipe Mesić umirovio zajedno s još šestoricom djelatnih visokih časnika Hrvatske vojske koji su potpisali dramatično pismo prošloga četvrtka u kojemu su ustali protiv kriminalizacije Domovinskog rata.

Na naš prvi upit da komentira Predsjednikovu odluku o njegovu umirovljenju, general pukovnik Gotovina je rekao: Odluka vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske za mene je izvršna. Vojnička kultura i vojnički red ne dopuštaju mi nikakav komentar.

— Što Vas je ipak navelo na onako dramatično pismo kojim ste se obratili javnosti?
Gledajući šire, već nekoliko godina iz pojedinih krugova međunarodne zajednice, osobito kroz djelovanje Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu, događa se kriminalizacija Domovinskog rata. Istupima pojedinaca iz političkog života Hrvatske, zatim pojedinaca iz medijskog života, ali i mnogih drugih, u ovih nekoliko posljednjih mjeseci taj pokušaj kriminalizacije Domovinskog rata dosegnuo je kulminaciju. Mnogi sebi dopuštaju da pričaju o Domovinskom ratu na jedan vrlo neprimjeren način. U pismu smo rekli što mislimo o tome. Pismo je krajnje uljuđeno. U njemu smo, mi potpisnici, bili vrlo precizni i oprezni. Izmjerili smo prije puštanja u javnost sve što se dalo izmjeriti, svaki zarez i svaku točku. Stojimo iza svega što smo napisali. Bili smo svjesni posljedica koje su u petak nastupile i one za nas nisu nikakvo iznenađenje. Smatram, kao što smo napisali u pismu, da je Domovinski rat u svakom slučaju temelj države. Domovinskim ratom je stvorena država, a pobjedom u tom ratu su oslobođeni naši okupirani prostori i uvedena je sigurnost unutar međunarodno priznatih hrvatskih granica. To je temelj na kojemu se gradi pravedno i demokratsko društvo, pa i u ovom obliku u kojemu ono danas postoji u Hrvatskoj. Pobjeda u Domovinskom ratu je omogućila sve ovo. Domovinski rat je uvod u najvažniji državni dokument, a to je strategija nacionalne sigurnosti. O Domovinskom ratu ne može bilo tko, bilo gdje i bilo kako raspravljati i razgovarati na neprimjeren način. Kad-tad će se dogoditi da će Domovinski rat biti zaštićen Ustavom. To je ono na što smo željeli skrenuti pozornost javnosti. Jasno, na kraju, kada smo vidjeli kuda sve ovo vodi, a svatko na pola riječi nešto kaže pa odustane, odlučili smo se obratiti pismom javnosti.

— Je li postojao, možda, nekakav presudan trenutak, kap koja je prelila čašu nezadovoljstva?
Presudno je bilo sve ovo što se u posljednje vrijeme događa, a čega ste i te kako i vi svjesni. Kao što sam rekao, mnogi koji su se trebali oglasiti, oglasili su se nejasno, nedefinirano i u pola riječi, a ako je netko nešto i rekao u zaštitu Domovinskog rata, taj stav je bačen na stranu i nije se uvažavao, smatrao se beznačajnim. Jednostavno, došao je trenutak da kažemo naš stav i naše razmišljanje u vezi s tretmanom Domovinskog rata. S te strane, smatram i stojim iza toga da je naše pismo bilo vrlo uljuđeno i prilagođeno demokratskom društvu u kojemu živimo i kojemu pripadamo.

 — Dakle, ne slažete se s obrazloženjem predsjednika Mesića kako je riječ o miješanju politiku, te da iza pisma stoje pojedinci iz HDZ-a?
Ako netko u tom pismu vidi politiku, mi je ni u kojem slučaju ne vidimo. Obratili smo se javnosti na vrlo uljudan način. Naše obraćanje nema nikakve političke konotacije u smislu u kojemu netko želi danas to predstaviti. No, svjestan sam da je obraćanje javnosti na taj način uvijek "rizično" u smislu da u sebi nosi jednu dozu političkog, osobito za onog tko u njemu želi vidjeti političku dimenziju. Već i zbog činjenice da su pismo potpisale konkretne osobe, ono za njih može imati političke dimenzije. Ali, bitno je istaknuti da nas ne zanima dnevna i stranačka politika. Nas zanima nacionalni interes, nacionalno pitanje i nacionalna politika. A Domovinski rat i pobjeda u Domovinskom ratu su temelji nacionalne sigurnosti.

— Kakvom doživljavate Vašu ulogu u Domovinskom ratu?
Ponosan sam na svoju ulogu. Ne samo što sam ponosan, nego mogu reći da sam imao nevjerojatnu sreću da pripadam naraštaju koji je dočekao slobodnu i samostalnu Hrvatsku i sudjelovao u njegovu oslobođenju. Imao sam puno povjerenje onih koji su me imenovali na tako odgovorne dužnosti da budem zapovjednik operacija te da iz niza operacija kojima sam zapovijedao iziđem kao pobjednik, kao što su pobjednici bili i svi pripadnici hrvatske oslobodilačke vojske. Isto tako, sretan sam i ponosan što sam i sam pripadnik te pobjedničke vojske. To je bila naša hrvatska vojska. Na to mogu biti samo ponosan, to je vrhunac za mene kao vojnika, drugog vrhunca nema.

— Što ćete sada raditi kao umirovljeni general?
Čovjek koji želi nešto raditi uvijek će nešto pronaći za sebe. Sasvim sigurno, neće mi biti dosadno.

— Kakve su reakcije Vaših prijatelja, kolega, vojske, na umirovljenje?
Ljudi su ljudi. Reagiraju s emocijama. Ja im ne mogu s emocijama odgovoriti jer se pridržavam vojničke kulture, vojničkog reda i vojničkog života.

— Je li Vaš život uznemiren poslije sada već višegodišnjih medijskih spekulacija o mogućem pozivu Haaškog suda?
Mogu govoriti samo o sebi. Ja sam najgore prošao, jer je rat najgori. Dakle, najgore sam prošao kroz rat. Nema ništa gore od rata, a sve ono i ovo što se događa u miru, to su igre u odnosu na ono što sam ja prošao.

— No, kakav je Vaš stav oko mogućeg poziva Haaškog suda?
Ako pročitate pismo kojim smo se nas 12-orica obratili javnosti, bit će vam jasan naš stav. O tome smo progovorili u pismu i zauzeli svoje stajalište.

Tonino Picula: Razočaran sam podrškom Vesne Pusić obitelji Slobodana Miloševića

• Utorak, 4 Studeni 2014 11:22

HRVATSKI zastupnici u Europskom parlamentu žestoku su se obrušili na ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić jer je podržala odluku Europske unije o odmrzavanju imovine obitelji Slobodana Miloševića.

 

Najoštrije je reagirao SDP-ov Tonino Picula:

“Ako je Hrvatska mogla biti protiv odluke o zabrani upotrebe plastičnih vrećica, u ovom je slučaju doista morala barem izdvojiti svoje mišljenje, ako ne biti protiv, upravo zato jer smo optužili Srbiju za genocid a presuda se očekuje u veljači,” razočaran je  Picula.

“Odluka Europskog vijeća o ukidanju sankcija obitelji Milošević nije smjela biti temeljena na humanitarnim razlozima, svakako ne na političkim, a dvojbena je i njezina međunarodno pravna utemeljenost jer je protiv Mirjane Marković Milošević u Srbiji još na snazi Interpolova tjeralica”, kaže Picula.

Podsjetimo, hrvatski predstavnici u Vijeću Europe glasali su da se ukinu sankcije Mirjani Marković Milošević i njenoj djeci, u Vijeću EU-a odluka je donesena jednoglasno, iako je postojala mogućnost ulaganja veta jer je u Vijeću Europe potreban konsenzus svih članica.

Iz Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija pravdaju se da je riječ o “administrativnoj proceduri u kojoj nema rasprave”, naglašavajući da tom odlukom Miloševićeva krivnja za agresiju na Hrvatsku nije promijenila.

Reagirala je i Ruža Tomašić:

“Ne možemo šutke prihvaćati sve iz EU ili iz Srbije. Ako ne možemo promijeniti neku odluku, možemo se barem protiv nje pobuniti. Zašto bi se Hrvatska morala složiti s odlukom koja je još jedan dokaz da se Srbiji popušta u puno stvari, pa i kad to ide u prilog onima koji ovih dana u Srbiji govore da se kriminal i zločini isplate. Već samo iz tog razloga, bila je to pogrešna odluka na koju je Hrvatska morala reagirati”, poručila je Ruža Tomašić.

Odmrzavanje imovine obitelji Slobodana Miloševića javnost u Srbiji upravo je tako komentirala: “Odluka Vijeća EU potvrđuje da se zločin isplati!”

Miloševićeva supruga Mirjana Marković, i njihova djeca Marko i Marija, tvrde da se sva njihova imovina nalazi u Srbiji te da nemaju, niti su ikad imali, imovinu u zemljama Europske unije.

Mediji u Srbiji ne vjeruju Miloševićevoj supruzi koja tvrdi da u Moskvi živi od mirovine. Njenu imovinu procjenjuju između  četiri i čak 14 milijardi dolara. Navode da je dio iznijela u Rusiju a dio na račune u grčkim i ciparskim bankama.

(Picula bi trebao pitati svog stranackog shefa, zasto je toj budali dao ministarstvo vanjskih poslova)

jel igdje na svijetu postoji slučaj gdje jedan tako važan resor, kao što su vanjski poslovi, vodi osoba čija stranka, a samim time i ona sama, ima potporu valjda 1% birača.

mislim da je to raritet!

jel ima igdje u svijetu da državu vodi stranka koje se protivila stvaranju te države? zapravo, jel ima igdje u svijetu da su takve zločinačke veleizdajničke stranke poput sdp-a legalne?

ne da ima slučajeva, nego su upravo iznimno pozitivno primjeri gdje najvažnije resore vode ljudi koji ne da nemaju strančicu, već su potpuno apolitčni i bez stranke. ali zato imaju karijeru i rezultate iza sebe.  

potpuno je nebitno što ona nema ''glasače'' iza sebe, uostalom povijest nam je pokazala što je osoba umreženija u jakoj stranci to je pogubnije po nas.

problem sa vesnom pusić je kronična dijagnoza kompletne vlade - nekompetencija. sveučilišna profesorica s iskustvom - sveučilišnog profesora! s par gostujućih predavanja u sad-u, eto to su njene reference za ministricu vanjskih poslova. (prije nje onaj priglupi štreberko i stranački isprdak koji ne zna ni koja poglavlja otvaramo jer večer prije nije naštrebao) 

ali realno može li se više očekivati od vlade koju vodi diplomirani pravnik/propali diplomat s nekoliko psiho dijagnoza?