Hoće li Italija tražiti izručenje Ante Josipovića zbog ubojstva 9-godišnje Rosemarie Ševo

Listopad 28, 2014

Nakon što je Hrvatska postala članica EU i Njemačka optužila Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća za ubojstvo Stjepana Đurekovića, očekuje se da Italija obnovi postupak zbog ubojstva obitelji Ševo. Istražitelji će tad sigurno pokucati na vrata Ante Josipovića, oca predsjednika Ive Josipvića

„Po tadašnjoj organizaciji Ante Josipović je trebao sudjelovati u donošenju odluke za monstruozno ubojstvo cijele jedne obitelji. Kompletna je dokumentacija u Beogradu i pitanje je čega tamo ima i može li se tim dokumentima ucjenjivati Antu Josipovića pa tako i sina Ivu. Josipovićevo ponašanje u vrijeme afere Lex Perković dodatno pojačavaju sumnju da bi moje pretpostavke mogle biti itekako točne; da je njegov otac kao šef Ideološke komisije CK SKH u to vrijeme bio jedan od onih koji su s političke razine davali suglasnost i odobrenja Udbi za provedbu likvidacija”,  ustvrdio je  Vukušić.

Ante Josipović: Je li zapovijedio ubojstvo obitelji Ševo?

Stepen Ševo, supruga mu Tatjana Ševo i devetogodišnja kći Rosemarie Bahorić okrutno su ubijeni kraj Venecije 24. kolovoza 1972. godine.

Ante Josipović rođen je 1925. godine u Baškoj Vodi kod Makarske. Završio je pravni fakultet i višu partijsku školu „Đuro Đaković“. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio je član partizanskog odreda na Biokovu koji je kasnije prerastao u 11. dalmatinsku brigadu za koju segovori da je počinila zločine nad franjevcima na Širokom Brijegu i ratnim zarobljenicima na Kočevskom Rogu. Nakon rata bio je jedan od čelnih ljudi OZNE u Vrgorcu, a u medijima se moglo pročitati da je u dva mandata bio upravitelj Golog otoka, no te navode ovog trenutka ne možemo potvrditi.

Govoreći o toj temi Ivan Zvonimir Čičak također kaže da za Goli otok ne zna, no zna da je to „čovjek koji je 1973, kao član Izvršnog komiteta CK SKH, došao u zadarski zatvor saslušavati Marka Dizdara“.

Ante Josipović oženjen je suprugom Milicom koja je također iz Baške Vode, a 1956. godine preselio se s obitelji u Zagreb i godinu dana kasnije rodio mu se sin Ivo, sadašnji predsjednik Republike Hrvatske.

Stjepan Ševo rođen je 1937. godine u Hamzićima kod Međugorja.  Bez oca je ostao je kao osmogodišnji dječak. Ubili su ga partizani XII. Hercegovačke brigade koja je u zapadnu Hercegovinu stigla u studenom 1944. godine.

Ševo je emigrirao 1966. godine. Vrlo brzo je postao politički aktivna i povjerljiva osoba u hrvatskim emigrantskim krugovima. Nakon sloma “Hrvatskog proljeća Udba ga je upisala među opasnije vođe Hrvatskog revolucionarnog bratstva u Europi. Po izvješćima suradnika riječke Udbe Vinka Sindičića i suradnika splitske Udbe pod pseudonimom “Mosor”, Ševo je bio jedan od važnijih logističara HRB-a u Europi.

Stjepan Ševo je sa ženom Tatjanom, rođenom 1946. godine u Varaždinu, i pokćerkom Rosemarie Bahorić , rođenom 1963. godine u Stuttgartu, živio u Stuttgartu. Te 1972. godine obitelj je planirala godišnji odmor u Italiji. Vinko Sindičić je znao za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale. Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst – navodno na sastanak s roditeljima.

Tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., obitelj Ševo je došla na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je iz Trsta doputovao vlakom Simplon Express. Na povratku s kolodvora, oko 21.30 sati, Ševo se zaustavio na tržnice kupiti voće. Devetogodišnja Roesemarie pojela je krišku lubenice. Bila joj je posljednja u životu. 

Piljarica Antonia Mazaletto kasnije je izjavila policiji kako se u automobilu nalazio jedan muškarac s crnim naočalama. Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli u pravcu Venecije. Ševo je vozio, do njegova sjedala Tatjana, a otraga ubojica i mala Rosemarie. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, premda vezana sigurnosnim pojasom, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio. Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemarie i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga, pod zaštitom gustog mraka, pretrčao je vinograd i sjeo u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta.

Vinko Sindičić

U blizini zločina nalazila se talijanska vojarna. Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: “Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv”.

O Udbinim ubojstvima u to vrijeme pisao je pisao svjetski autoritet  na tom području dr. John R. Schindler, vrhunski ekspert za kontra špijunažu i međunarodni terorizam, profesor na američkom Pomorskom ratnom koledžu (U. S. Naval War College), dugogodišnji djelatnik američke Agencije za nacionalnu sigurnost (U. S. National Security Agency).  Kao izvanredan poznavatelj prilika na području nekadašnje jugoslavenske države, ustvrdio da je Udba i danas itekako prisutna i aktivna u gotovo svim državama koje su nastale raspadom bivše SFRJ: »Nakon raspada Jugoslavije Udba je nestala, ali zapravo nije. Ni jedna bivša jugoslavenska republika nije se doista odredila spram nedjela koja je počinila Udba, kako vani, tako i kod kuće, a niti jedna od novonastalih tajnih služba nije očistila svoje redove od Udbinih operativaca koji su imali krvave ruke.«

Dr. Schindler naglašava zapanjujuću okrutnost Udbinih egzekutora: »Slučajevi koji su naviše zabrinjavajući, za mene, bili su oni u kojima je Udba ubijala i nedužne ljude. Tako je 1972. godine Titov ubojica ubio Stjepana Ševu u Italiji… Ubojica nije likvidirao samo Ševu nego i njegovu potpuno nevinu suprugu Tatjanu  nego i devetogodišnju kći Rosemarie. Nikada nisam čuo da je bilo koja obavještajna služba činila takve jezive zločine na međunarodnoj sceni.«

Ante Josipović sa suprugom Milicom

Nakon ubojstva obitelji Ševo talijanski istražiteljima bilo je jasno da  istrage u Italiji da je ubojica pobjegao u Jugoslaviju. Dr. Salvatore Barba, policijski istražitelj iz Venecije tražio od jugoslavenskih vlasti da dopuste da saslušanje Vinka Sindičića. Negov zahtjev Okružni sud Rijeka odbio je s obrazloženjem da se Sindičić od 20. kolovoza 1972. godine nalazi kod majke u Opatiji i da on ima čvrsti alibi – željezničku kartu izdanu 19. kolovoza 1972. godine u San Dona di Piave kojom je doputovao. Udba mu je osigurala alibi. Slučaj je zaključen, a da ubojstvo nije riješeno.

U HRT-ovom dokumentarnom filmu „Jugoslavenske tajne službe“ policijski istražitelj Antun Brunet, koji je sudjelovao u istrazi tog ubojstva kaže da je jako dobro poznavao obitelj Ševo: „U sklopu više istraga koje sam provodio  često sam dolazio kod njih u gostionicu. Mala Rosemarie bila mi je posebno draga djevojčica jer sam i sam imao pet kćeri. Ona bi došla do mene, sjela mi na koljena pa smo se igrali  điha-điha konjiću. Što se tiče Sindičićeve uloge, saslušao sam 18 svjedoka, a više njih je izjavilo da Sindičić nije ubio obitelj Ševo, nego netko drugi. Svjedoci su ubojicu opisali na isti način“

U knjizi „Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva“ kao mogući ubojica spominje se tajni agent Udbe pod pseudonimom „Denis“ ali to nikada nije dokazano, a čovjek koji se vodio pod tim pseudonimom više nije živ.

Perković i Mustać na početku suđenja u Münchenu

Talijanski istražitelji bez suradnje jugo vlasti bili su nemoćni slučaj privesti kraju. Hrvatski emigranti su shvatili da je Sindičić Udbin agent jer je bilo nepojmljivo da politički emigrant  kakvim se predstavljao Sindičić može nesmetano putovati u Jugoslaviju.

Nakon uspostave samostalne Hrvatske bilo je za očekivati da će  pravosuđe otvoriti istragu o ubojstvu obitelji Ševo. No, ništa se nije dogodilodokumenti su nastavili skupljati prašinu u ladicama istražitelja. Proces nije  pokrenut ni nakon što je 1999. Dobroslav Paraga DORH-u podnio kaznenu kaznenu prijavu protiv Vinka Sindičića navodeći da „postoje nedvojbeno čvrsti dokazi da je upravo on počinitelj“.

Dvije godine kasnije iz DORH-a su poručili kako još uvijek rade na tome te da su od Italije tražili dokumentaciju tog slučaja.

U međuvremenu su se dogodile značajne promjene koji bi mogle dovesti  do ponovnog otvaranja istrage zbog ubojstva obitelji Ševo. Hrvatska je postala članica Europske unije, Josip Perković i Zdravko Mustać izručeni su Njemačkoj i u tijeku je suđenje za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Europski mediji senzibilizirali su javnost i  političare za Udbina ubojstva. Hrvatska vlast, ma koliko štila Udbine ubojice nema snage suprotstaviti se moćnim europskim državama. Milanović i Josipović  pokušali su (Milanović: „Volio bih da im mi sudimo…“), a u slučaju Ševo vidimo da ništa ne čine.

U Međuvremenu je slovenski istraživač i publicist Roman Leljak pronašao Pravilnik rada Udbe u inozemstvu, kojimem je detaljno regulirano postupanje od naredbodavne do izvršne razine.

Ti Pravilnici ( bilo ih samo 15-ak i uglavnom su uništeni) predstavljaju dokaz o postojanju svojevrsne zločinačke organizacije unutar jugoslavenskoga političkog i državnog aparata, koja je bila zadužena za predlaganje, odobravanje, naređivanje, planiranje i izvršavanje likvidacija političkih emigranata. Prema njemačkome Kaznenom zakonu svaki pripadnik te zločinačke organizacije kriv je zbog same pripadnosti zločinačkoj organizaciji te i za kaznena djela koja je ona počinila.

U Pravilnicima je navedeno je da “specijalne akcije” odobrava Savezni savjet za zaštitu ustavnoga poretka, a “ofenzive akcije” naređivao je savezni ministar policije. Većina članova Savjeta bili su predstavnici predsjedništva SFRJ i CK SKJ, savezni ministri unutarnjih i vanjskih poslova i obrane. Na razini tadašnjih republika za „specijalne akcije“  bili su zaduženi republički Savjeti za zaštitu ustavnoga poretka, a izvršenje je provodila republička Udba.

Odluče li talijanske vlasti, nakon što je Hrvatska postala članica EU i njemačko optužilo Perkovića i Mustaća za ubojstvo Đurekovića,  ponovno otvoriti istragu zbog okrutnog ubojstva obitelji Ševo, ni Ante Josipović, otac predsjednika Ive Josipovića, neće mirno spavati. Zbog pozicije na kojoj se nalazio u vrijeme ubojstva obitelji Ševo postoje osnovane sumnje da je će mu istražitelji pokucati na vrata.

Redakcija Maxportala poslala je upit veleposlanstvu Italije u Zagrebu vezano za taj slučaj. Zanima nas hoće li talijanske vlasti, po uzoru na njemačko pravosuđe koje je otvorilo istragu ne samo u slučaju Đureković nego za veći broj Udbinih ubojstava, ponovno otvoriti istragu za ubojstvo obitelji Ševo.

U promijenjenim okolnostima hrvatske vlasti danas ne bi mogle odbiti suradnju i odgovoriti da je „u vrijeme ubojstva Sindičić bio kod majke u Opatiji.“

Nakon izručenja Perkovića i Mustaća Njemačkoj vrlo je izgledno da će reagirati i talijanske vlasti i obnoviti istragu za jedno od najokrutnijih ubojstava koje su „u Titovo ime“ počinile Udbine ubojice.

Znajući da je jedan od mogućih okrivljenika, čije bi izručenje Italija mogla tražiti, i Ante Josipović, otac hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, za slučaj su se zainteresirali i neki talijanski mediji pa će biti zanimljivo pratiti što će se dalje događati

Obitelj Ševo bila je sahranjena u Stuttgartu a posmrtni ostaci, za zahtjev obitelji, preneseni su na zagrebačko groblje Mirogoj 26 studenog 1999. godine.