I da, Holjevac je to opet najbolje objasnio
...
Ukazanje Šešelja u "regionu" izazvalo je žestoke reakcije onih koji se inače redovno ljubakaju s njegova dva pobočnika, predsjednikom i premijerom Srbije. "Idi bre pa se leči", poručuje mu Fred Matić. "Vratite ga u Haag", kaže Josipović. "Na ulicama je poludjeli ratni zločinac", kaže Pusić.
A Šešelj je ostao Šešelj. Vučić i Nikolić su, kao i svi ostali vojvode, uredno obrijali brade, umili se, uredili, počešljali, obukli odijela i kravate, više ne idu po slavonskim selima s kalašnjikovima već s predsjednikom Hrvatske pronose "ko nas bre zavadi" poruke mira i ljubavi, zgražajući se zajedno s njima da tamo ima nekih veterana DR kojima je teško progutati da su bivši nacisti protiv kojih su ratovali danas ugledni i rado viđeni gosti, dok su oni, poput cigana čergara, svedeni na to da spavaju u šatoru pred kojim gori logorska vatra, a politika i mediji ih preziru, gledaju s podozrenjem, kao prosjake koji samo gledaju gdje će oteti kakav novac, užicati kakvu milostinju od države, a možda su i nasilni i "mrze". Nisu, kao ni Romi, članovi našeg uljuđenog novog civiliziranog društva. Relikt su neke ružne prošlosti.
Baš kao što su četnici u jesen 1944. kolektivno kokarde zamijenili petokrakama i postali, preko noći i bez ikakve katarze, od notornih nacista "antifašisti", protivnici nacionalizma (u praksi, samo Hrvatskog), i "zdrave snage društva" s dozvolom za strijeljanje civila i otimačinu stanova, tako su i bivši četnici, jugoslaveni i JNA-partizani iz bivšeg rata postali članovi raznih NGO-a koji s visoka palamude o moralu i tome kako nitko nikog "ne sme da mrzi". Borbu za Jugoslaviju i protiv hrvatske neovisnosti o samovolji Beogada oružanim sredstvima zamijenili su borbom za "pomirenje i region", što je zapravo nastavak iste politike drugim sredstvima, uz podršku istih londosnkih saveznika koje su imali i u ratu. Kao što je federalna SFRJ četnicima iz Drugog svjetskog bila tek rezervni položaj, tako su se i danas neprijatelji RH iz rata "povukli na rezervne položaje", pa kad ne ide velika Srbija silom, ide "region" milom.
I onda u sav taj cirkus, baš kad kreće "povorka sjećanja"; kad predsjednik i političke elite pokušavaju glumiti pijetet prema onima koje preostala 364 dana u godini pljuju i ponižavaju guzeći se gdje ih ljudi ne žele i gdje im nije mjesto - ne idu ni branitelji u Srb ni u Kumrovec, zar ne - ulijeće Šešelj kao taliban, i nešto govori o "oslobođenju srpskog Vukovara". Ispada kao kostur iz ormara. Kvari koncepciju Jeleni Lovrić koja piše kako su neki eto ratovali za Hrvatsku, a neki protiv Srba, dijeleći Hrvate u jednoj rečenici, da bi u idućoj odmah palamudila kako bi "neki dijelili Hrvate u povorci sjećanja".
Oni su odmah skočili na njega, zapucali po Šešelju iz svih verbalnih oružja. "Ministarka spoljnih poslova regiona" je ipak na pitanje što će poduzeti rekla "Zašto bi hrvatska diplomacija nešto poduzela po tom pitanju". U nekoj normalnijoj državi to bi bio razlog za trenutnu smjenu, a u Izraelu možda i za vojni sud, kad bi ministar rekao da neće ništa poduzeti protiv puštanja kakvog nacističkog ratnog zločinca iz vrha naci-partije. Ni Josipović ne vidi nikakvu konkretnu akciju, on bi pisao pisamca Haškom sudu. "Ništa ne sme da nam ovaj dan pokvari", ni regionalnu ljubav i pomirenje, pa ni Šešelj na ulicama Beograda. Neće biti pozivanja veleposlanika Srbije na red zbog Šešeljevih izjava - što je uobičajena diplomatska procedura da se baš takve izjave pojave i na portalu općine Lazarevac. Srbija je nas inače prozivala zbog dočeka Gotovine, oslobođenog svih optužbi. Mi njih za doček Šešelja eto nećemo.
S jedne strane, njima Šešelj dobro dođe, jer mogu odglumiti patriotizam, eto nisu oni za četnike, oni ih osuđuju. Pa mogu mirno nastaviti obilaziti mjesta poput Srba, gdje se slavi nekakav četnički ustanak koji je završio pokoljem civila iz susjednog sela i pečenjem svećenika Gospodnetića na ražnju. I ljubiti se s "četnicima lite", koji su danas "antifašisti", od Stanimirovića na dalje, i s raznim partizanskim udrugama. Međutim svi su oni u prošlom ratu, od brojnih današnjih "aktivista za ljudska prava" do novinara i feralovaca u prošlom ratu bili na istoj strani sa Šešeljem. Svi su se oni, bilo pod kokardom ili zvijezdom, bilo pod egidom očuvanja SFRJ ili velike Srbije, bilo kao Srbi ili Jugoslaveni, borili protiv Hrvatske. Svi su bili na istoj strani. Šešelj je, ipak, nezgodan podsjetnik na to da nismo ratovali ni protiv Kineza ni protiv Marsovaca, ni protiv nekog imaginarnog neprijatelja, već protiv Srba.
Koliko god im je zgodan da se prikažu kao domoljubi, toliko im je s druge strane i nezgodan. Dok oni grade mitsku sliku mirotvorne Srbije u kojoj "ništa nije važnije od knjiga" (Jergović), prijateljske i nesvstane, on je podsjetnik na stvarnu Srbiju koja s njihovom mitskom nema puno veze. I gore od toga: on je podsjetnik da su njihovi "ja ne mrzim" drugari iz regiona, euroatlantski Srbi Vućić i Nikolić, ispali iz Šešeljevog šinjela. Oni su njegova duhovna djeca. Obrijana i uljuđena, ali ipak.
Zato će oni i dalje verbalno napadati Šešelja, ali neće poduzeti baš ništa, kako ne bi pokvarili odnose s njegovim i Miloševićim nasljednicima na tronu Srbije, koja je hrvatskoj "eliti" oduvijek bila njihov Jeruzalem, a ujedinjenje na ovaj ili onaj način jedini način dugoročnog opstanka. Umjesto da poduzmu nešto da njemu začepe usta, radije će iz začepiti braniteljima-"mrziteljima" na Savskoj. To im je lakše, i više u skladu s njihovom politikom. A i slobodan im dobro dođe da imaju na koga zalajati, da ne ispadne da eto baš nikog ne mrze.