...reklo bi se da je protekli tjedan bio obilježen isključivo svinjskom gripom, međusobnim tapšanjem naših ekonomskih stručnjaka i mutnim zagrebačkim skupom koji je zaključio da je stanje Hrvata u BiH zapravo izvrsno, da su problemi jedino ekonomski i da je stvaranje trećeg entiteta nepotrebno kompliciranje uz dva postojeća, srpskog i bošnjačkog.

O Sporazumu o arbitraži sa Slovenijom ni u ponedjeljak, kada je nakon burne saborske rasprave, proguran ni tijekom dva dana nakon toga – ni riječi. Istovremeno, neki dnevni listovi vodili su sramotnu politiku agitacije za sporazum uvjeravajući čitatelje da nas, ako odbijemo sporazum, čeka „siromaštvo i korupcija“, kao da pristajanje na ucjenu već nije korumpiranje samih sebe, a davanje teritorija nije osiromašenje.

Znakovito je koliko je utjecajnih medija olako prešlo preko činjenice da se prvi put nakon Domovinskog rata pojavio konsenzus skupine intelektualaca, od krajnje lijevih do duboko desnih, koji su javno istupili protiv sporazuma, zajedno s Crkvom, s kojom su neki od njih inače na ratnoj nozi. Ako to nije dovoljan razlog da se neke od njih dovede na javnu televiziju da argumentiraju svoje protivljenje, čemu uopće javna televizija?

Tragična je situacija imala i svoje farsične elemente – bilo je zabavno gledati knedlu koju su gutali hadezeovci dok su, kao na predaju, dizali ruke za sporazum, dok su im esdepeovci parirali odlučnom suzdržanošću. Kao i uvijek u našem političkom životu, u teškim trenucima netko izgovori dojmljivu animalnu metaforu. Iako sve manje stanovništva ima kontakt sa životinjama mimo kućnih ljubimaca, one još žive u jeziku, u frazama i poslovicama.

Tako je u emotivnom nastupu Ivan Čehok podsjetio kolege zastupnike na znamenito upozorenje Stjepana Radića iz 1918. Hrvatima da ne srljaju kao guske u maglu i dodao da je danas, umjesto o guskama, prije riječ o puranima: „Ne bih htio da u EU uđemo kao pokisli purani, da imamo gorak okus u ustima od ovoga sa Slovenijom“, poručio je Čehok, a onda, paradoksalno, dignuo ruku za Sporazum.

To nije prvi put da se u saborskom kontekstu spominje perad. Još je 1995. tadašnji ministar kulture Zlatko Vitez parafrazirao Matoševu dosjetku o Saboru kao kokošinjcu, što su neki sabornici osudili kao blasfemiju. Peradarsku metaforu nedavno je upotrijebio i Andrija Hebrang, koji je izjavio kako građani štednjom “mažu vrat debeloj guski bankarskoj”, što je, pak, naišlo na osudu ekonomista. Bankarski sektor i prije je bio poticajan za animalne metafore. Govoreći o zakonu o osiguranju bankarskih depozita, ministar Šuker se lani pozvao na narodnu poslovicu “koga su zmije klale i guštera se boji”.

Političar s najbogatijim setom animalne metaforike, Milan Bandić nedavno je protivnicima iz SDP-a poručio da će „morati progutati žabu“, a za sebe je već bio rekao da je na Vrbanima popio toliko vode da se „naduo kao žabac“. Izjavio je jednom da bez novinara može kao riba na suhom te da ga oni „vuku za rukav ko kokoši“.

Za sebe kaže da je „dobar ko baja“ i da je „mali mrav“. Rukometašima je svojevremeno poručio da „ne čačkaju mečku“ oko Arene i da „ne tjeraju zeca jer će istjerati vuka“. Nakon objave kandidature za predsjednika izjavio je da će ”za hrvatsku raditi kao konj”. U odnosu na uglavnom bezličan politički govor svojih protivnika, Bandićevo glavno oružje je upravo taj originalan, često i začudan jezik i metaforika, ali koja, nepravilno dozirana, može postati dvosjekli mač, poput Tuđmanove izjave o stoci sitnog zuba ili majica s natpisom „Nismo ovce da nas vodi čoban“ kojima je splitski SDP zabio preglup autogol na zadnjim lokalnim izborima.

No što sa Sporazumom o arbitraži? Je li bila riječ o dogovoru dvaju jaraca na brvnu ili o igri mačke i miša? Hoće li ćorava kokoš naše vanjske politike ubosti neko zrno ili moramo čekati mlade lavove koji neće imati respekta za europske svete krave i koji će odbiti ulogu vječnog žrtvenog jarca kojem se podmeće mačak u vreći? A možda je sve to skupa samo jedna velika medijska patka!

Nino Raspudić