„Kolumnisti? Ako je pitati Damira Kajina (šalim se), to su kurvini sinovi (eh, tu se ne šalim)! A ni očevi im nisu bolji. Naime, kolumnisti također imaju oca. Ponekad, to nije sasvim sigurno, i majku. Koju, naravno, regularno, po forumima treba jebati i do sedmog koljena“, glasio je citat iz kolumne koju je Drago Pilsel, tada pročelnik Odjela za analitiku u Uredu predsjednika Republike Ive Josipovića, objavio prije pet godina na internetskom portalu Regional express.

U tekstu koji vrvi prostotama i uvredljivim riječima Pilsel poimenice navodi i brojne kolumniste iz domaćih novina. “Em te jebe (konačno deklasirani) Čičak, em te jebu ovi u Glavaševoj novini, em te jebe nekakav Despot ili siroti Ivkošić u Večernjaku, em te stalno netko jebe. Furt te silni idioti razvlače. Letica, Piskač, Miklenić, Šola i još ne znam točno kako se zove sva ta kopilad”, doslovno je tada tako pisao Pilsel koji je nakon te kolumne morao otići s Pantovčaka. 

Josipović je, međutim, o njemu i dalje brinuo sve vrijeme svoga predsjedničkog mandata, tražio mu poslove, kao da mu je menadžer. Kako god, i Josipović je nakon gubitka izbora postao kolumnist, i to baš na portalu Drage Pilsela, pa nakon pet godina ne znam vrijede li još Pilselove ocjene o kolumnistima „kurvinim sinovima“ i „kopiladima“.

Portal Index.hr objavio je o Pilselu i njegovom portalu početkom veljače ove godine ovaj tekst: 

„Iako je javno govorio da mu novinarstvo više nije pretjerano privlačno, Pilsel je u listopadu 2013. godine ipak pokrenuo svoj medij, već spomenuti Autograf.hr. U kakvom će pravcu Autograf ići bilo je jasno kada su se dva dana prije službenog starta Pilsel i Zdravko Zima, pokretači ovog portala, nacrtali na primanju u Uredu predsjednika.

Očekivanja su se vrlo brzo potvrdila u praksi: Pilselov Autograf za Josipovića je imao samo riječi hvale, a predsjednikove afere na Pilselovom su se portalu (kao uostalom i u većini medija) jednostavno ignorirale. Isti pristup novinarstvu gajio je i portal Predsjednicki-izbori.hr kojeg je Pilsel uoči recentne kampanje kupio od PR agencije Manjgura Krešimira Macana s isključivim ciljem promoviranja kandidata Josipovića.

Iako je Pilsel obećavao brda i doline, te najavljivao da će s Autografom postaviti nove standarde hrvatskog novinarstva, cijeli se projekt vrlo brzo ispuhao. Bez dobrog dijela suradnika Pilsel je ostao nakon samo nekoliko mjeseci, a pitanje je i bi li Pilselov portal uopće opstao dovoljno dugo da objavljuje Josipovićeve kolumne da nije bilo famozne "diskrecijske odluke" ministrice kulture Andree Zlatar Violić.

Preživljavanje Pilselova Autografa potpomoglo je, naime, Ministarstvo kulture donacijom od 70.000 kuna. Zlatar Violić odlučila je Pilselovom portalu dati navedeni novac, iako se Autograf nije uspio ugurati među dobitnike državnih sredstava na natječaju za financiranje neprofitnih medija u listopadu prošle godine. Ministrica kulture takvu odluku odlučila je svojim "diskrecijskim pravom" da honorira i one medije koji na natječaju za dodjelu sredstava nisu ušli među najbolje rangirane.

Je li utjecaja na ministričino "diskrecijsko pravo" imalo i Pilselovo prijateljstvo s Josipovićem, nikad nije utvrđeno. Ali sa sigurnošću je utvrđeno da je Zlatar Violić odluku o honoriranju Autografa unatoč rezultatima natječaja donijela tek nakon što joj se Pilsel obratio samodopadnim pismom koje je naknadno objavljeno na portalu H-Alter.

U tom je pismu Pilsel tvrdio da se niti jedan od konkurentskih projekata koji su na natječaju pobrali bolje ocjene "ne može ni kvalitetom ni važnošću mjeriti s Autografom", te podsjetio ministricu Zlatar Violić na privatni razgovor u kojem mu je obećala potporu.

"Poštovana ministrice, Vi zasigurno pamtite razgovor kojeg smo vodili u Vašem uredu na početku Vašeg mandata kada smo Zdravko Zima i ja mislili da ćemo moći pokrenuti list, mjesečnik. Vjerujem i da pamtite obećanje koje ste tada dali da će te nam pomoći. Ja se sada pozivam na tu zadanu riječ i molim da nam pomognete. Sasvim sigurno, 70.000 kuna neće spasiti portal, ali činjenica da nas Ministarstvo kulture "nije prepoznalo" jako je loša poruka i nije dobra preporuka za strane partnere koje će nam htjeti pomoći ali će se pitati kako to da nismo dobili podršku Ministarstva kulture? Ja čak i ne molim poništenje natječaja. Ne tražim ni da oni koji su dobili više bodova od nas ne dobiju pomoć, ma da sam siguran da smo ju zaslužili više nego oni. Ja Vas molim da iskoristite diskrecijsko pravo kojim raspolažete da naš portal dobije pomoć koja nam je neophodna da održimo hladni pogon i da portal ne potone. Nismo to zaslužili. Zaslužili smo Vašu pomoć", stajalo je u Pilselovom pismu.“

Josipović danas pak ne može podnijeti poraz na predsjedničkim izborima! Maske padaju svaki dan! I svakim danom sve više upoznajemo pravo Josipovićevo lice, i sad valjda ljudi konačno vide koga smo to imali za šefa države. On je bio jedna velika prijevara i obmana! Bez obzira na sve, žalosno je kad se bivši šef države spusti na kočijašku razinu kao njegov prijatelj Pilsel, inače veliki zagovornik ljudskih i svakih drugih prava, veliki antifašist, ali koji je zapravo teški mrzitelj svih koji nisu s njime i koji mu stanu na put. Takav je i Josipović, zato su i dalje zajedno.

Josipović tako kod Pilsela objavi najnoviju kolumnu u kojoj piše ovo: 

„U Hrvatskoj je na djelu opasna revizija povijesti. Upravo zato sedamdeset godina pobjede svijeta nad fašizmom dočekajmo kao veliki dan svjetske i naše povijesti! Dan pobjede nad fašizmom dan je pobjede dobra nad zlom, čovječnosti nad neljudskosti, slobode nad tiranijom i ropstvom. 

Danas bi stvarno trebalo biti svejedno kome je otac ili djed bio partizan, kome ustaša. To bi bilo tako kad bi dominatno prihvatili tezu kako je prošlo dovoljno vremena od Drugog svjetskog rata da možemo s pijetetom staviti cvijet na grob svake žrtve, da možemo osuditi svaki zločin. 

Ali, i jasno i nedvojbeno reći da je bilo dobro biti na strani antifašizma i da je otići u partizane bio pravi put, otići u ustaše krivi. Moćne snage ovog društva to ne dopuštaju. Hrvatski su antifašisti u Narodnooslobodilačkoj borbi, nasuprot kvislinškoj NDH i ustaštvu, osvjetlali obraz hrvatskog naroda koji je zajedno sa Srbima, Slovencima, Bošnjacima i ostalim narodima ustao protiv zla i pobijedio ga. Trebamo biti ponosni na naše partizane i sve one koji su im pomagali, ponosni na domoljublje i slobodarstvo koje su pokazali. 

Danas, kada u Hrvatskoj jačaju snage koje žele reviziju povijesti, koje od dobra žele napraviti zlo, a od zla dobro, više nego ikada moramo inzistirati da se povijesna istina o antifašizmu sačuva. Priča o fašizmu i antifašizmu, o ustašama i partizanima kod nas, nažalost, nije samo priča o prošlosti. Kod nas je ona sve više borba o tome kakva će nam biti budućnost, borba o tome hoćemo li slijediti svjetski progresivni smjer antifašizma ili ćemo revizijom povijesti u naše društvo vratiti šovinizam, mržnju i nazadnjaštvo. Svojoj djeci dugujemo pobjedu u toj borbi, pobjedu za istinu o hrvatskom antifašizmu i za vrijednosti koje je iz antifašizma baštinio cijeli progresivni svijet. 

Zato na kraju ove kolumne, svim ivkošićima, despotima, ljubiteljima Kevinih jama, dnevnim, direktnima, jurčevićima, šeparovićima, tomcima i inima u inat, evo prave, pobjedničke partizanske pjesme!“

To su te ustaške zmije koje Josipović non stop vidi, a u koje i ja spadam. Nema smisla s Josipovićem ulaziti u polemiku oko ovoga jer je bespredmetna. Njegova je duša zarobljena u boljševizmu! Tito i antifašizam njemu i njegovima služe samo kao dimna zavjesa za obranu njihovih privilegija. Ništa više!

Josipović kao da ne razumije da živimo u demokratskom, pluralnom društvu. On kao da ne razumije da ne možemo svi isto misliti. On kao da ne razumije svijet oko sebe. Jer samo sebe vidi, i sebe gleda.

Ali da je tome tako, najbolje je prije četiri godine potvrdila književnica Ivana Simić Bodrožić koju je Josipović primio na Pantovčaku. Njezin osvrt na primanje kod Josipovića do danas je ostao školski primjer Josipovićevog mandata i njegove osobnosti. Zato njezin tekst ovdje ponavljam:

„Kiša lije, prijatelj me vozi do Ureda predsjednika, prolazim dvadeset šest portirnica, pipaju me, gledaju, gotovo skidaju moju novu haljinu za tu prigodu, a onda me dovode u prostoriju s visokim stropom, glomaznim gadnim visećim lusterima i vrijednim djelima hrvatskih slikara na zidovima. Sjedimo tako savjetnik i ja, čavrljamo kako i priliči i čekamo predsjednika.

Nakon desetak minuta ulazi dr. Ivo Josipović, užurbanim lakim korakom, za njim predsjednikov fotograf, tajnica, rukujemo se, stanite u sredinu, fleševi blicaju, OK, kratka s mlijekom, i meni molim, valjda to tako ide. Napokon, osoblje se povuče i ostanemo nas troje. Malo se odmjeravamo, a ja onda krenem, neću biti nepristojna. Predstavim se (ne treba se valjda on meni) i kažem koliko mi je drago što me pozvao, da mi je to zaista čast, misleći to što govorim iz dubine srca. Predsjednik se dobronamjerno smješka, kima glavom, zauzimamo svoje pozicije, sjeda preko puta mene, dolazi trenutak da mi se obrati.

– I, recite – s visine koja mu priliči zainteresirano prozbori – koji je vaš problem?

Nakon kraće dramaturške pauze počinje mi prolaziti kroz glavu (what a fuck, rekli bi Ameri) koji je moj problem???

– Pa… – ovdje malo nastaje nelagoda, glupo je da te predsjednik pita koji je tvoj problem, a ti ga zapravo nemaš, jer on je tebe zvao, a nije bio u stanju ni brifirati se tko mu dolazi, dobro, čovjek je zaposlen, ali morate priznati, ne počinjemo baš najbolje. Dakle, ne mogu odmah sakriti zbunjenost, na sreću ulijeće obaviješteni savjetnik i milozvučno podsjeća predsjednika.

– Znate, pa to je ona književnica iz Vukovara, sjećate se kako smo razgovarali da bi bilo dobro da se sretnete.

– Da, da, da… – klimucka Josipović, čini mi se da mu nešto sviće, ali nije mu baš najjasnije o čemu je riječ.

– Eto, baš lijepo da ste došli.

Nešto mi govori da čovjeku možda malo tratim vrijeme pa se odlučujem baciti na razgovor, pravi, važan, i iskoristiti, pretpostavljam jednom u životu, svojih četrdeset pet minuta s predsjednikom.

– Kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem? – pitam, to me stvarno zanima, a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje.

– Ooo, sjajno je bilo! – odgovara Josipović oduševljeno.

– A što je s tim dokumentima koje je donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš zanima…

– A s tim? Pa ne znam, nisam ja to gledao. Točka.

– Aha. Točka.

(Kasnije se ispostavilo da je riječ o rentgenskim snimcima i povijestima bolesti pacijenata vukovarske bolnice iz ‘89., ‘90. Valjda za slučaj, ako je netko od tih pacijenata još živ, pa mu na sljedećoj kontroli zatreba. Inače, postoji divna fotografija primopredaje tog paketa važnog sadržaja. Zbilja povijesni trenutak.)

– Ali, on je pokazao baš pravu volju. Naravno, bilo je tu nekih, eto, kako da kažem, kojima se to nije svidjelo, ali, znate kako je to… – kaže Josipović.

– Dobro, ljudi možda misle da prije formalne isprike još neki preduvjeti trebaju postojati. Ipak, to je prvi dolazak u Vukovar, pitanje nestalih, recimo… A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto.

Ovdje samo želim napomenuti da sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj.

– Kako to mislite? – trgne se Josipović. – Tamo su divljački ubijeni civili!

– Znam da jesu, i žao mi je, samo… Prekine me i nastavi sad već grmjeti.

– A znate li vi kako su ih ubijali?

– Ne – gotovo postiđeno kažem.

– Stavljali su ih u burad i onda kotrljali niz neko brdo… - objasni. Ovdje ću vas poštedjeti detalja koje sam morala slušati, a kad je s tim završio, nastavio je dalje.

– Ili zamislite da ste vi obitelj Zec – kaže predsjednik meni.

– Da vas netko tako odvede usred noći, i ta djeca, pa to je strašno!
(Riječ je o srpskoj obitelji mučenički ubijenoj usred rata, u Zagrebu).

Kimam glavom i zamišljam, i zaista, to je užasno i strašno, ali ne znam zašto bih to sada zamišljala jer mojoj obitelji u ratu se dogodilo sve što se moglo, osim što nisu ubijeni baš svi članovi. I ponovno kažem:

– Žao mi je.

Kad pokušam reći bilo što drugo osim toga, predsjednik me prekine. Više ga baš i ne slušam, više mislim o tome koja sam ja budala. Povremeno se priberem i onda ga vidim kako mi pokazuje press-clippinge o sebi, nezadovoljan veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se ograditi.

Želim da ovo što prije završi. Pitam se što ja ovdje radim, a onda mi postaje jasno – da sam samo dio priče koja se dobro uklapa u njegovu biografiju, obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema – nula.

Nedugo zatim završi svoj monolog o pomirenju, pogleda na sat i dvije minute prije kraja baci se na lakše teme.

– I recite… – samozadovoljno, nakon što mi je pravničkim jezikom istumačio četiri Kantova pitanja primijenjena na politiku, razlog i dobar način funkcioniranja Haaškog tribunala, odmahnuo rukom na spomen Stanimirovića kao da je riječ o dosadnoj muhi i natjerao me da se ispričam za sve zločine koji su počinjeni u ovom ratu s hrvatske strane –… imate li djece?

– Imam dvoje.

Široko se osmjehnuo ustajući se sa stolca i uskliknuo:

– Pa dajte da vidim slike!

Mehanički izvlačim mobitel i pokazujem fotografiju sa zaslona, a Josipović se počinje kriviti i ushićeno kreveljiti uzvikujući:

– Joooj, kak’ su slatki, pa ja obožavam djecu! Prati me prema vratima, što je dobro, jer ovo već ionako postaje nadrealno, a ja bih mogla postati nepristojna. Izlazim, a ispred me čekaju namrgođena lica istarskih tartufara sa stvarnim, konkretnim problemima, da kvalitetno provedu svojih četrdeset pet minuta.

Kiša i dalje lije, pokušavam nazvati prijatelja koji me negdje u blizini čeka u autu, doznajem da je to nemoguće s obzirom na to da je ovdje blokiran svaki signal osim njihova. Kišobran mi je ostao pod sjedalom, trebam li reći, pokisla se spuštam s brda elitne zagrebačke četvrti.

Da, tako izgleda osoba koja ide s predsjednikom na kavu.“

No da budem konkretan, i izravan. Ja Josipoviću želim sve najbolje u životu, jer ne mrzim nikoga. Želim mu da bude opet što bolji profesor na Pravnom fakultetu, a i da opet uspije u politici, unatoč tome što gotovo nitko s njime više ne želi ići, a i većina Hrvata mu govori da se konačno okani politike. No ja mu svejedno želim svako dobro. To je ljudski, i kršćanski! Kao što mu opraštam sve njegove pokušaje da mi se onemogući pisanje samo zato što ga nisam reklamirao. U tome se razlikujemo kao dva različita svijeta – demokratski i totalitaristički.

Jasno je meni zašto Josipovića smeta Despot. Jer mu stalno pod nos stavlja „Lex Perković“, ZAMP, Titov kult, nerad, nesposobnost, a najviše od svega što dijelom i mene drži krivim što je ostao bez drugog mandata na Pantovčaku. A tako mu je lijepo moglo bit još punih pet godina nerada i nečinjenja. Jer sam sve svoje resurse upro protiv njegovog reizbora. To nisam krio, i o tome sam javno pisao, zašto sam tako odlučio. Josipović, međutim, to ne prašta. I time pokazuje antidemokratsko ponašanje. Umjesto da bude velik i u porazu, kao i u pobjedi, on to nikako ne može podnijeti, da više nikome u Hrvatskoj ne znači baš NIŠTA! 

Za kraj, napisao je Ivo Andrić jednom prilikom ovo:

“Sve je to samo kratak ružan san, taj govor o pobjedama. Nema poraza ni pobjeda nego uvijek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobjednika, napaćen i ponižen čovjek.“

Upravo tako! Josipović se iživljava nad nama, naše je novce potrošio, i još ih troši, a Hrvatska i dalje tone na svakom polju, hrvatski čovjek, za što je on i te kako odgovoran! O tome će pisati povijest, koliko god on uzaludno urlao protiv njezine revizije!