Piše: Borislav Ristić
Više o blogeru
2581 pregleda
Foto: Matija Topolovec/Pixsell
Svako malo u Hrvatskoj se nekim povodom pusti medijski spin u cilju opravdanja komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji, obično o nekim praznicima tog nikad prežaljenog sustava. Tako je bilo i ove godine povodom obljetnice 29. studenoga, bivšeg komunističkog praznika, takozvanog Dana Republike. Na taj dan se, kao što znamo, u SFRJ obilježavao dan kada su jugoslavenski komunisti oružani otpor okupaciji zemlje proglasili za socijalističku revoluciju, čime su legitimirali uspostavljanje revolucionarne diktature.
Dakle, tim povodom je gotovo sve hrvatske portale preplavila vijest o "senzacionalnom otkriću" dvojice slovenskih sociologa, Sergeja Flerea i Rudija Klanjšeka, koji tvrde kako "Titova Jugoslavija nije bila totalitarna država". Ta stvar je, kaže se u najavi ove senzacije, sada i "znanstveno dokazana". Da se, međutim, ne radi ni o kakvom senzacionalnom znanstvenom otkriću, dovoljno govori i okolnost da je riječ o proširenoj verziji teksta, koji je Sergej Flere objavio još prije tri godine u jednoj znanstvenoj publikaciji u Srbiji, a koji je pisan povodom odluke Ustavnog suda Slovenije od 26. 9. 2011. da poništi odluku gradskih vlasti u Ljubljani da jednoj ulici daju naziv po Josipu Brozu Titu.
Očito da je tekst dvojice sociologa iskorišten u sasvim neznanstvene svrhe odbacivanja osude Brozove diktature kao totalitarnoga, što, doduše, nije namjera strana niti izvornom tekstu. Ovi opetovani pokušaji relativizacije kriminalnog političkog režima koji je uspostavljen u Jugoslaviji odlukama AVNOJ-a, imaju sasvim jasnu dnevnopolitičku funkciju ideološkog legitimiranja aktualnih politika u Hrvatskoj, a time i znatan utjecaj na oblikovanje naše budućnosti. Kao što kaže Orwell: "Onaj tko vlada prošlošću, vlada i budućnošću; onaj tko vlada sadanjošću, vlada i prošlošću."
Hrvatska predstavlja ogledni primjer ambivalentnog odnosa prema totalitarnoj prošlosti. Ne samo zbog toga što smo imali tu nesreću da iskusimo zla dva totalitarna sustava, već prije svega zbog toga što je to iskustvo znatno iskrivilo našu moralnu percepciju stvarnosti. Poharana u prošlosti zlom ustaškog fašizma, kao i titoističkog komunizma, moralna reflekcija u Hrvatskoj je uzela formu moralne ucjene, koja kaže: ako si protiv komunista, onda si zacijelo ustaša; a ako si protiv ustaštva, onda si zacijelo komunist.
No, to nije cijela istina. Ova vrsta moralne ucjene funkcionira na asimetričnoj osi. Naša prirodna moralnost nema problema u osudi ustaškog režima. Režim čija je ideologija čitave narode (Srbe, Rome, Židove) htjela zbrisati s lica zemlje, doista nema ništa od moralnog sjaja, koji bi mogao obuzeti imaginaciju ljudi. Ustaški režim je poražen, a njihovi zločini objelodanjeni. Njihove žrtve su pobrojane, njihovi planovi osujećeni. Ljudima koji su ubijani kao stoka, naše sjećanje je povratilo dostojanstvo da budu upamćeni kao ljudi. Samo poremećena moralna refleksija, kojoj je stalo do šokiranja i estetike koketiranja s tamnim sjajem zla a ne do zauzimanja moralnog stava, još može slaviti ustaške zločine i ustaški režim.
Ono što našu moralnu vertikalu iskrivljuje i čini ju asimetričnom, jest okolnost da ova vrsta suočavanja sa zločinima koje je počinio komunistički režim nije bila ni približno otvorena i iskrena. U svojoj knjizi Zla kob stoljeća, francuski je povjesničar, Alain Besançon, skrenuo pažnju na tu čudnu asimetriju kojom je obilježeno naše sjećanje na zločine totalitarnih režima koji su obilježili XX stoljeće. Prema njemu, mi možemo jasno detektirati fenomen koji on naziva hipermnezijom nacizma i amnezijom komunizma. Ta asimetrija je određena time što komunizam za sebe tvrdi da je to sustav koji se povodi za načelima univerzalnog morala. Dok nacizam odbacuje moralni univerzalizam i sebi može priskrbiti samo estetsko opravdanje, dotle se komunizam želi postaviti kao arbitar svake moralne prosudbe. To u najvećoj mjeri vrijedi i za Hrvatsku.
Sa žrtvama komunističkog režima se ni na približan način ne postupa kao sa žrtvama ustaškog režima. Dapače, još uvijek se obilježavaju i slave praznici njihovih dželata, nerijetko i uz učešće visokih državnih zvaničnika na tim skupovima. Ideje komunističke revolucije se ugrađuju u temelje nove hrvatske državnosti pod krinkom antifašizma. Sramotna okolnost da jedan trg u Zagrebu još uvijek nosi ime po čovjeku koji je bio na čelu tog režima, smatra se sigurnom obranom od pobjede fašističkog zla, a napori da se ta moralna ljaga skine sa zagrebačkih ulica nailazi na veliki otpor institucija hrvatske države. Svako upućivanje na zločinački karakter tog sustava izazva moralni zazor o motivima i konzekvencama takvog stava. Kao da je još uvijek na snazi deviza da "komunizam nema alternativu", pa bi osuda komunizma istovremeno značilo pristajanje uz fašizam, kao da je još uvijek na snazi ta dualistička stupica komunističkog morala.
Premda su savjest i sjećanje na žrtve jedno od osnovnih obilježja moralnosti naše kršćanske civilizacije, čini se da u slučaju žrtava komunističkog režima naše društvo nije prošlo taj test vlastite moralnosti. U slučaju komunizma, oni koji su ubijeni kao stoka, moraju ostati i zakopani kao stoka. Iako o brojevima stradalih od ruke komunističke pravde još uvijek možemo samo nagađati, njihov broj je ogroman. Ako uzmemo za svjedočanstvo izvještaj koji je, po okončanju najsnažnijeg vala revolucionarnog terora novih komunističkih vlasti, podnio prvi komunistički policajac, Aleksandar "Leka" Ranković, same brojke izazivaju jezu: "Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.” U zemlji od 15 milijuna ljudi. To je broj žrtava koji prevazilazi i broj ustaških žrtava, a procentualno se približava broju žrtava staljinističkog terora tijekom 30 godina strahovlade u SSSR-u.
Titov komunistički režim je bio poznat kao najradikalniji čak i unutar sovjetskog lagera. Titovi partizani su, kako su gdje osvajali vlast, odmah kretali s masovnim ubojstvima i progonima. Dok su boljševici ubijali vođeni logikom traženja krivca za neuspjeh uspostave socijalizma, Tito nije čekao, nego su masovni zločini bili dio uspostave socijalističkog sustava u Jugoslaviji. Sijanjem beskrajnog terora i straha on je učvršćivao svoju vlast. Rat u Jugoslaviji nije završio 1945. Nakon obračuna s političkim neprijateljima, kreću čistke protiv svakog za koga bi se moglo pretpostaviti da ne bi pristajao uz novi režim, uglavnom pripadnicima građanske klase. Potom slijedi kolektivizacija sela i obračuni sa seljacima. Nakon toga ubilačka paranoja zahvaća i samo Partiju, pa slijede unutarpartijski obračuni.
Nakon takvog pokolja, doista nije ostalo nikoga više za ubijanje. Zavladali su masovni strah i amnezija komunističkog zla – amnezija koja traje i danas. Razglabati o tome da "Titov režim nije bio totalitaran u više od pola vijeka svoje vladavine" znači ignorirati efekte totalitarnog terora kojemu je stanovništvo komunističke Jugoslavije bilo intenzivno podvrgnuto prvih godina nakon osvajanja vlasti. To samo znači da smo i sami žrtvama te amnezije i da su efekti Titovog velikog terora još uvijek djelatni.
Zamislimo situaciju u kojoj nacisti sklapaju pakt sa Saveznicima i pobjeđuju u Drugom svjetskom ratu. Oni otkrivaju zločine koje su počinili komunisti. Većina Nijemaca ništa ne zna o holokaustu, u Hrvatskoj se ne zna ništa o Jasenovcu, tek pokoji disidentski glas na Zapadu dozvoljava da se nazru razmjeri uništenja, ali i oni vrlo brzo bivaju ušutkani, a njihovi nalazi relativizirani ukazivanjem na razmjere zla koje su počinili komunisti. U poraću, nakon normaliziranja sustava, Hitler, Mussolini i Pavelić zadržavaju svoju karizmu ratnih pobjednika, ali zbog imperativa efikasnog funkcioniranja sustava moraju vlast predavati partijskoj i državnoj birokraciji. Time sustav zahvaćaju centripetalne sile i totalitarni pritisak slabi. Pojavljuju se čak i disidentski glasovi unutar samog pokreta, frakcije unutar Partije, pjesnici i pisci i dalje pišu, ponekad usvajajući i estetike koje nisu u skladu s nacističkom dogmom, krenula je normalizacija sustava pritisnuta silama života...
Na kraju se taj sustav nacističke Nove Europe ruši pod pritiskom unutarnjih slabosti. Ponovno se uvodi kapitalistički sustav i liberalna demokracija, nestaje jednopartijski sustav i osnivaju se nove stranke, postoji sloboda tiska, itd. Međutim, to su već dvije-tri generacije odgojene u fašističkom sustavu. Mnogi od njih, njihovi očevi i djedovi, bili su funkcioneri u fašističkom sustavu, pa prirodno na taj sustav gledaju s blagonaklonošću, žale za izgubljenom mladošću, sustavom u kome se znao red i za izgubljenim idealima. Što bismo, na kraju tog misaonog eksperimenta rekli kada bi se pojavio članak koji potpisuje bivši visoki službenik fašističkog režima, sada ugledni znanstveni djelatnik, u kome on prosvjeduje što se u Laibachu, nekadašnjoj Ljubljani, ne dozvoljava gradskim vlastima da ulicu imenuju po Adolfu Hitleru, s obrazloženjem da "Hitlerov režim nije bio totalitaran"? I što bismo rekli kada bi u demokratskoj Hrvatskoj, u kojoj bi jedan trg još uvijek nosio ime poglavnika Ante Pavelića, mišljenje tog slovenskog znanstvenika 10. travnja prenijeli svi mediji kao kakvo senzacionalno znanstveno otkriće?
Bez obzira na dugotrajnu totalitarnu pedagogiju laži, vjerojatno reakcije ne bi išle u smjeru odobravanja i aplaudiranja, kao što je to bilo s ovim naknadnim i opetovanim medijskim spinom povodom 29. studenoga ove godine. Jer postoji ključna razlika u našoj moralnoj refleksiji o prirodi komunizma i nacizma. Za razliku od nacizma, koji nema aspiracije na univerzalnu moralnost, zbog čega pod njim sposobnost moralnog suđenja ostaje neoštećena, komunizam svojom aspiracijom na univerzalno moralno važenje, korumpira i oštećuje samo našu sposobnost moralne prosudbe. Nacizam je u sukobu s normalnim moralnim shvaćanjima; komunizam ih pervertira. Da bismo osudili nacističke zločine, dovoljno je pozvati se na našu običnu moralnost; da bismo osudili komunističke zločine, potrebno je prethodno dekontaminirati naše obično shvaćanje morala, koje je kontaminirano dugotrajnim komunističkim pervertiranjem naših moralnih shvaćanja. To je ključ toga što nakon poraza nacizma i otkrivanja njihovih zločina više nije bilo moguće naći uvjerenog nacista, dok nakon poraza komunizma i otkrivanja komunističkih zločina još uvijek mnogi vjeruju u snagu komunističkog ideala.
Naša moralna percepcija stvarnosti je uveliko iskrivljena i još uvijek oblikovana totalitarnim naslijeđem komunističkog režima. Mimo broja ubijenih i komunističkih statistika užasa, mimo političkih i ekonomskih disfunkcionalnosti izazvanih teškim naslijeđem bivšeg totalitarnog sustava, nesposobnost za normalnu moralnu percepciju zločina vjerojatno je najteže i najpogubnije naslijeđe totalitarnog komunističkog režima. Pored fizičkog, ekonomskog i političkog uništenja, koje je prouzročio Titov totalitarni režim, u njegovu poputbinu spada i moralno uništenje. On je sebe uspio predstaviti kao sustav temeljen na moralu i težnji za ostvarenjem dobra, pa je duga sjenka njegovih zločina bačena i na našu sposobnost moralnog prosuđivanja danas. Naša neprevladana prošlost još uvijek određuje i našu budućnost. Amnezija komunističkog zla je ključni sastojak iskrivljene moralne percepcije naše stvarnosti, a time i izvor svih teškoća koje Hrvatska ima da bi se uspostavila kao normalna pravna država, tržišna ekonomija i parlamentarna demokracija.
Ali općenito, već mi je dosta tih kretena koji misle da svakome mogu prišiti oznaku ”fašist”, jer je to kategorija u koju ulaze svi njihovi politički protivnici. Takvo negiranje drugoga po meni nije ništa drugo nego - fašizam, koji je danas rasprostranjeniji na ljevici nego na desnici. Na desnici nalaziš rasisite, nacionaliste, reakcionare, vjerske fanatike, antigej-nasilnike i cijeli taj spektrum koji nema nikakve veze s fašizmom, jer je fašizam u osnovi moderni revolucionarni pokret usmjeren protiv manjina, neodvojiv od totalitarizma. Te totalitarne tendencije prisutnije su danas na ljevici. Obilježavanje ljudi kao fašista, iako se nisu kao fašisti deklarirali, totalitarno je ponašanje, sličnije fašizmu od, recimo, nacionalističkog rasizma. Da, mislim da bi trebalo napraviti jedan simpozij - nešto kao Korčulanska ljetna škola - o historijskom fašizmu i modernim refleksijama fašističkog revolucionarnog totalitarizma.
