Analiza zaposlenosti i plaća na regionalnom nivou potvrdila je ogromne razlike u razvoju i standardu života unutar relativno male države kakva je Hrvatska: prosječni zaposleni stanovnik Zagreba mjesečno raspolaže s gotovo 50 posto više novca nego prosječni zaposlenik u Varaždinskoj županiji, od koje je metropola udaljena tek 60-ak kilometara zračne linije, piše Jutarnji.

Zagreb u kojem, dijelom i zbog centralizirane države, radi gotovo trećina svih zaposlenika, čija je obrazovna struktura daleko bolja od prosjeka države (38 posto zagrebačkih zaposlenika ima višu ili visoku stručnu spremu, dok ih u Varaždinskoj županiji istu spremu ima tek 20 posto) ekstremno utječe na izračun prosječne plaće u državi, koja zbog toga u brojnim djelatnostima kao podatak i orijentir jednostavno gubi smisao.

Na razini države Zagreb prosječnu plaću diže za 10 posto: bez Zagreba, iznosila bi 5091 kunu. Kad bismo pak državu podijelili na pet regija - Zagreb, Obalu, Slavoniju, Sjever i Središnju Hrvatsku - dobili bismo bitno realniju sliku. Najbliže Zagrebu bile bi županije uz obalu, čija je prosječna plaća 5359 kuna - dakle više od 1000 kuna manja od one u Zagrebu. Slijede Središnja Hrvatska i Slavonija s plaćom nešto nižom od 5000 kuna, a na dnu je Sjeverna Hrvatska, s prosječnom plaćom od 4787 kuna.

Slična je situacija i unutar pojedinih djelatnosti. Gotovo u svima najviše su plaće u - Zagrebu. Primjerice, u financijskoj djelatnosti i djelatnosti osiguranja prosječna plaća na razini države iznosila je 7569 kuna. Međutim, kad bi se Zagreb - u kojem su zaposlenici imali prosječnu plaću od 8570 kuna - isključio iz izračuna, prosječna plaća za istu djelatnost za ostatak zemlje bila bi za više od 1000 kuna manja - točnije, 6453 kune. U toj djelatnosti, naime, u Zagrebu živi i radi više od polovice ukupnog broja zaposlenika. Njih 57 posto ima višu ili visoku stručnu spremu. Zaposleni u istoj, dobro plaćenoj djelatnosti u Požeško-slavonskoj županiji (33 posto ih ima visoko obrazovanje) rade za 5503 kune: kolege u Zagrebu zarađuju 56 posto više.
Obrazovni sektor

Najveći dio zaposlenih - gotovo svaki peti u državi - zaposlen je u slabo plaćenoj prerađivačkoj industriji, u kojoj je prosječna plaća 4827 kuna, a raspon se kreće od 6321 kune u Zagrebu (gdje se nalaze sjedišta i rukovodeći kadar brojnih tvrtki te i u toj grani djelatnosti 26 posto zaposlenih u Zagrebu ima visoko obrazovanje) do 3485 kuna u Ličko-senjskoj županiji. U pojedinim županijama, poput Merđimurske i Varaždinske, u toj djelatnosti radi gotovo polovica zaposlenih, što znači da u Varaždinskoj županiji svaki drugi radnik mjesečno radi za prosječnih 3633 kune!

Na drugom je mjestu, po broju zaposlenih, također lošije plaćene radna snaga zaposlena u trgovini. Slijede pak obrazovanje, javna uprava i obrana te zdravstvo i socijala - dakle, mahom državne institucije. Što je stopa zaposlenosti u pojedinoj županiji niža, to je viši udio onih koji rade u javnim institucijama. Primjerice, u obrazovanju je u Zagrebu zaposleno nešto više od 8 posto zaposlenika, a u Virovitičkoj županiji njih 15 posto. U Ličko-senjskoj županiji petina radne snage radi u javnoj upravi i obrani.

Obrazovanje je bez premca najobrazovanija djelatnost - udio onih s višim i visokim obrazovanjem kreće se od 75 do 80 posto u svim županijama. No obrazovnu strukturu ne prate i najviše plaće. Zanimljivo je da su i u toj grani djelatnosti - koja je u 94 posto slučajeva u vlasništvu države - regionalne razlike značajne.
Potplaćeni u Lici

Zaposlenici u obrazovanju u Zagrebu imaju 30 posto veće plaće nego u Ličko-senjskoj ili Karlovačkoj županiji, iako je udio visokoobrazovanih jednak (u Karlovačkoj županiji iznosi 77 posto i nešto je viši od zagrebačkih 75 posto). Objašnjenje vjerojatno leži u velikom broju visokoškolskih institucija u Zagrebu, čiji su zaposlenici bitno bolje plaćeni od onih u, primjerice, osnovnim školama.