Piše: Josip Glaurdić

Dr. Josip Glaurdić je hrvatski istraživač na Sveučilištu Cambridge s doktoratom političkih znanosti američkog Yalea.




Izbori možda nisu donijeli rješeje, ali nakon dugo vremena donijeli su priliku za promjenu



Most nije savršen. Dijelovi njegove programske platforme su nerazrađeni ili jednostavno loši. Velika većina njegova plana reformi, međutim, smislena je i našem društvu potrebna

Prije točno petnaest godina svjedočio sam izborima koji su imali presudan utjecaj na moju buduću akademsku karijeru politologa. Te izborne noći, 7. studenog 2000. godine, sjedio sam pred telefonom u izbornom stožeru lokalne postaje NBC-a, primao rezultate s biračkih mjesta i prosljeđivao ih novinarskoj ekipi. Bilo je tu zanimljivih lokalnih i kongresnih izbora, ali vrhunac napetosti bio je izbor za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država – Gore vs. Bush. Država Illinois, u kojoj sam tada pohađao sveučilište, vrlo je rano te večeri ubačena u demokratski stupac. No, onda je krenula komedija s izlaznim anketama u Floridi. Neke su televizijske postaje proglasile Busha pobjednikom u "državi sunčeva sjaja", a neke Gorea. Pa su neke od njih promijenile odluku, da bismo zoru konačno dočekali bez jasnog pobjednika. Uslijedio je kaos ponovnog parcijalnog prebrojavanja glasova, tužbi, protutužbi i konačno stranački obojene odluke Vrhovnog suda koja je Bijelu kuću dodijelila Bushu. Trajala je ta drama više od mjesec dana. Sveučilišni kampus se podijelio, a posebni izopćenici postali su glasači kandidata Zelenih Ralpha Nadera, koji je sa svojih par posto glasova zapravo oteo pobjedu Alu Goreu. "Svi su oni isti", govorio je Nader 2000. godine. Volio bih ga čuti misli li to i danas.

 Radilo se, dakle, o najuzbudljivijoj izbornoj utrci u povijesti. "Once in a lifetime experience",  rekla mi je tada moja profesorica komparativne politike. Evo, petnaest godina kasnije, mogu reći da nije bila u pravu. Jer svi mi u Hrvatskoj ovih dana svjedoci smo još uzbudljivije izborne i postizborne utrke, s listom likova kojima ni Bush, ni Gore, ni svi njihovi odvjetnici, savjetnici, financijeri, novinari, pristaše i protivnici nisu ni do koljena. Onog emotivnog rollercoastera u izbornom stožeru Domoljubne koalicije – od razočaranja izlaznim anketama, preko euforije prvim rezultatima DIP-a, potom proglašenja pobjede, pa do jutarnjeg triježnjenja de facto izbornim porazom – sjećat ćemo se vjerojatno svi dok smo živi. Tko bi mogao zaboraviti scene koje ni Miljenku Smoji na LSD-ju ne bi pale na pamet, a odigrale su se pred našim očima? Tko će zaboraviti i Dragu Prgometa, čovjeka čije će ime u domaćem političkom rječniku vjerojatno postati sinonim za Bruta? Koja priča! Koje kolosalno čupanje poraza karaktera iz ralja izborne pobjede!

Prvi put od devedesetih dovoljan broj glasača okupio se oko kredibilne treće opcije koja je uspjela dobiti poziciju kingmakera bilo kakve buduće hrvatske vlasti

 Pamtit ćemo, dakle, ove izbore i postizbornu dramu još jako dugo, bez obzira na to hoće li netko uspjeti formirati vladu ili ćemo uskoro na ponovne izbore. Unatoč svim živopisnim likovima, zapletima i raspletima, ja ću ove izbore, međutim, pamtiti kao konačni dokaz u kojoj su mjeri bolesni hrvatska politika i društvo. Nije problem u milijun i pol glasova za koalicije dviju stranaka koje su Hrvatskom iznimno loše vladale proteklih dvadeset i pet godina. Potpuno je legitimno (u velikoj mjeri racionalno!) glasovati "protiv", a ne "za". Glasujući za jednog od glavnih takmaca, nanosimo najviše štete onom drugom. Ovaj put, međutim, dovoljan broj glasača okupio se oko kredibilne treće opcije koja je uspjela dobiti poziciju kingmakera bilo kakve buduće hrvatske vlasti. Tristo tisuća glasača koji su svoj glas dali Mostu Bože Petrova omogućili su svom favoritu da konačno učini ono što ogromna većina hrvatskih građana bez obzira na svoje glasačke preferencije želi – da uhvati i HDZ i SDP za gušu i barem im utjera strah u kosti kako će partitokracija koju su izgradili na temeljima Saveza komunista biti rastočena. I kakva je reakcija javnosti na potpuno logične, promišljene i konačno legitimne pokušaje da Most kapitalizira svoju poziciju i omogući ispunjenje očekivanja svojih birača? Mješavina histerije, paranoje i nepatvorenog prezira.

 Zaista, čitajući komentare hrvatskih građana na internetskim forumima, po društvenim mrežama i na web stranicama hrvatskih medija (znam, internet je pun trolova, no ipak – trend je jasan), čovjek bi pomislio da je Most stranka koja je Hrvatsku opljačkala u posljednja dva i pol desetljeća ili da je Božo Petrov agent spavač ISIS-a. Tolika količina negativnosti i prolivene žuči zaista mi je bila otrežnjujuća. Izlazne ankete pokazale su da su za Most glasali novi birači, stari birači trećih stranaka, kao i razočarani stari birači HDZ-a i SDP-a – dakle presjek hrvatskog društva. Jednostavno rečeno, oni koji su shvatili da problem nije ni u HDZ-u ni u SDP-u, nego u čitavom sustavu koji su te dvije stranke izgradile i koji koriste kako bi parazitirale na državnom tkivu. Za mijenjanje tog sustava, međutim, nije dovoljno 19 ruku. Nije dovoljno ni 78 koliko bi ih Most imao u savezu s jednom ili drugom velikom koalicijom. Potrebna je dvotrećinska većina. No, čim ju je Most pokušao stvoriti, na njega se obrušilo sve drvlje i kamenje. Što taj Petrov hoće? Otkud mu drskost da traži potpunu promjenu sustava? Da čovjek nije najavio što želi i da na toj platformi zapravo nije ni dobio tristo tisuća glasova, takva bih pitanja još i razumio. Pjesnici su čuđenje u svijetu, pisao je A. B. Šimić. U Hrvatskoj su, izgleda, i političari s kičmom čuđenje u svijetu.

Od 28 zemalja članica EU, od početka stoljeća njih 16 imalo je tzv. surplus majority vlade, tj. ono što je bila Mostova prva ponuda SDP-u i HDZ-u

 Takvom stavu znatnog dijela javnosti u velikoj mjeri pridonijeli su i naši "opinion makeri" i "stručnjaci". Mnogi od njih napravili su karijere komentirajući dnevnopolitička zbivanja, a zapravo zazirući od bilo kakvog ozbiljnog akademskog rada kojim bi opravdali svoj status tvorca ili barem interpretatora javnog mišljenja. Nikakvo čudo da su u svojim komentarima Mostove platforme i strategije za postizborne pregovore prosuli čitav niz kvalifikacija koje nemaju veze sa stvarnošću političkog natjecanja u suvremenim europskim demokracijama. Za njih stoga, evo, tek dva podatka. Od 28 zemalja članica EU, od početka stoljeća njih 16 imalo je tzv. surplus majority vlade, tj. ono što je bila Mostova prva ponuda SDP-u i HDZ-u. U čak 12 zemalja članica EU u tom periodu formirane su koalicijske vlade koje su imale više od dvotrećinske većine u parlamentu. Nijedna od tih zemalja nije bila u ratnoj opasnosti. Neke od njih, poput Njemačke i Austrije, smatramo uzorima.

 Most nije savršen. Dijelovi njegove programske platforme su nerazrađeni ili jednostavno loši. Velika većina njegova plana reformi, međutim, smislena je i našem društvu potrebna. Usto, lider Mosta Božo Petrov niti je naivan, niti je glup, niti je pokvaren. Naprotiv – za razliku od ogromne većine naših karijernih političara, Petrov je inteligentan i prije svega pošten. Zato, strpimo se i dajmo čovjeku i njegovim suradnicima priliku. Inače ćemo zbog vlastitog stockholmskog sindroma ostati taoci našeg stranačkog duopola i politike koja nas je dovela na rub bankrota.


http://forbes.hr/ekonomija/hocemo-li-doista-propustiti-priliku-za-ozbiljan-politicki-zaokret/