- Tihomir Dujmović
- OBJAVA: 09.07.2011 / 12:00
Iza zavjese
Cilj Rekoma – ne utvrditi konkretnog agresora
Rekom je trebao biti nadređen svim
znanstvenim ustanovama u svim državama regije. No, u RH je skupio samo
20, a u Srbiji čak 300.000 potpisa
Rekom
je osnovan prije koje tri godine uglavnom Sorosevim novcem, a nominalno
su je osnovali Teršeličkina „Documenta“ iz Zagreba uz energičnu, gotovo
agresivnu pomoć Žarka Puhovskog i Zorana Pusića, beogradski „Fond za
humanitarno pravo“ Nataše Kandić te sarajevski
“Istraživačko-dokumentacijski centar
Sjećate li se Rekoma? Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o žrtvama rata na području bivše Jugoslavije!
Osnovana je prije koje tri godine uglavnom Sorosevim novcem, a
nominalno su je osnovali Teršeličkina „Documenta“ iz Zagreba uz
energičnu, gotovo agresivnu pomoć Žarka Puhovskog i Zorana Pusića,
beogradski „Fond za humanitarno pravo“ Nataše Kandić te sarajevski
“Istraživačko-dokumentacijski centar“.
To je trebao biti elegantan završni udarac žrtvi i kraljevski alibi
za agresora jer se agresor nije smio utvrditi. A akciju izvode nevladine
organizacije, što je trebalo sugerirati valjda apolitičnost, svakako
nepristranost. Naizgled znanstvena, to je trebala biti zapravo eminentna
političko-policijska institucija! Tri godine poslije, Nataša Kandić je
dala ostavku na čelnom mjestu, što je bio kraj ovog megapothvata, a
mediji su izvijestili da je do sada potrošila ni manje ni više nego dva i
pol milijuna eura – a da nitko ne zna, niti mora znati, osim onih koji
su novac dali, na što je silan novac potrošila.
Što je bila zadaća Rekoma? De facto je to trebao biti svojevrsni
civilni nastavak rada Haaškog suda, neka vrsta njihove izlazne
strategije jer po zadacima, ali i ovlastima, oni su na neki način bili
nasljednici Haaškog suda. Trebali su pobrojiti sve moguće žrtve,
rekonstruirati sve bitke, analizirati sve moguće povijesno-političke
relacije, ali nikada i nigdje nisu smjeli utvrditi konkretnog agresora.
Umjesto agresora, njihov je zadatak bio utvrditi „činjenice o političkim
i društvenim okolnostima koje su odlučujuće doprinijele izbijanju
ratova“. Rekom je imao sve moguće ovlasti, to je trebala biti naddržavna
komisija za cijelu regiju, a takve ovlasti trebali su službeno
potvrditi svi parlamenti regije. Rekom je trebao biti nadređen doslovno
svim mogućim znanstvenim ustanovama u svim državama, a nema dvojbe da bi
njihova istina sutra bila ukoričena u zajedničke udžbenike povijesti za
regiju.
Rekom je trebao biti i hagiograf za buduće udžbenike povijesti
zapadnog Balkana i nema dvojbe da je Tadić upravo na njih mislio kad je
ponosno najavio u budućnosti zajedničke udžbenike povijesti. Osim
utvrđivanja istine bez imenovanja agresora, ozbiljno se razmišljalo, a
onda i službeno tražilo da im se prepusti nadzorne ovlasti nad
kompletnim daljnjim istragama i sudskim procesima.
Rekom je svim srcem podržao najprije Stipe Mesić, a onda zdušno
Josipović i Tadić, s tim što je Josipovićeva podrška bila tako snažna da
su Rekomovi djelatnici imali čast biti gosti Josipovićeva ureda. Cijelo
je vrijeme tinjala rasprava o tome ne samo po čemu je potrebno da nam
netko drugi piše povijest i istražuje Domovinski rat nego i to kako je
moguće da zadatak cijelog tog biblijskog posla ne smije biti davanje
odgovora na pitanje tko je koga u ovom ratu napao.
Otvorenim prosvjednim pismom Josipoviću svojedobno se obratio
ravnatelj hrvatskog dokumentacijskog centra dr. Ante Nazor koji je jasno
naveo da je u Hrvatskoj imenom i prezimenom popisano 90 posto hrvatskih
građana poginulih u ratu navodeći kao ilustraciju rada svog centra da
je tamo pohranjen, među ostalim, i popis 5100 imena poginulih na
okupiranom području sugerirajući da uopće na razumije što bi u tom
smislu Rekom radio u Hrvatskoj. Nazor se čudi kako je moguće da se za
članstvo u komisiji traži moralni i psihofizički kriteriji, ali ne i
znanstveni autoriteti.
Treba li objašnjavati moralne kriterije koje za utvrđivanje istine o ratu određuju Puhovski, Teršeličeva i Zoran Pusić?
Unatoč tipičnoj domobranskoj šutnji hrvatske inteligencije i kritici
tek nekolicine upućenih pojedinaca Rekom je ne samo propao nego je i
otkrio istinu koja treba biti poučna. Nataša Kandić je odstupila zato
što međunarodni sponzori više nisu htjeli plaćati operaciju koja je
očito vodila novoj manipulaciji, a nominalno je odstupila „demokratski“:
zato što je odaziv na referendum bio loš.
Taj pak odaziv na referendum otkriva kako su „narodi“ sjajno iščitali
cilj akcije. Rekom je uspio prikupiti ukupno 492 tisuće potpisa premda
je Kandićeva, kao i Teršeličeva, očekivala i najavljivala milijun
potpisa. No, od te brojke u Hrvatskoj je skupljeno 20 tisuća potpisa,
dakle jedva nešto više od 5%! U Srbiji i Crnoj Gori, gdje rata uopće
nije bilo, Rekom je skupio fantastičnih 300.000 potpisa! U BiH je više
skupljeno u Banjoj Luci nego u Sarajevu!
Dakle, jedino Srbi žele reviziju povijesti i jedino oni ne prihvaćaju
istinu koju su krvlju ispisale njihove žrtve.Hrvatima očito ne trebaju
nove istine, njima je sve jasno kad vide Šljivančanina na slobodi i
Gotovinu, kojem prijeti 25 godina zatvora.