Iako u načelu svi slično govorite, identificirate krive razloge.
Nije stvar socijalističkog mentaliteta što hrvatski radnik ne želi raditi posao u RH za 700 eura, ako je sretan, za koji nekoliko stotina kilometara zapadnije može dobiti 2700 eura. Upravo suprotno, stvar je – kapitalističkog mentaliteta. Nije stvar socijalističkog mentaliteta što se ne želi gledati pogodovanje centrima moći uske elite nauštrb većine građana, sa novcem tih istih građana, već upravo suprotno – kapitalističkog mentaliteta koji se protivi ideji da netko sa njegovim novcem subvencionira ili spašava tuđe greške. Oni koji miješaju to dvoje ili nemaju dovoljno informacija na temelju kojih bi donijeli vlastiti sud ili su ideologizirani od strane novih centara moći koji za sve pogreške pokušavaju okriviti „mrski“ socijalizam i time zamagliti greške i nedostatke kapitalističkog sustava u tranzicijskim državama. Makar, ekonomski gledano.
Drugi je problem, i potpuno druga priča, sociološko-kulturna sfera u kojoj se građani Hrvatske zaista dosta razlikuju od ostatka Europe. No, no ona nije u potpunosti plod starih mentaliteta i identiteta i rascjepa na toj liniji, već nemogućnosti nadilaženja istih i okretanja prema višim vrijednostima. Hoćete li si to predočiti pomoću Maslowljeve piramide motiva, pomoću odnosa modernizam – postmodernizam ili složenijih psiho-socioloških modela je sekundarno. Ono što je svima zajedničko je da je za dolaženje na višu razinu potrebna veća doza – slobode.
I koliko god se mi fokusirali na kulturnu ili društvenu slobodu, činjenica je da je ekonomska sloboda najveći problem građana Republike Hrvatske.
Vidim i da neki povlače paralele sa napretkom razrušenih država nakon WWII poput, prvenstveno Njemačke, ali i Jugoslavije. Ne smije se zaboraviti ne samo ogroman nego i presudan utjecaj Marshallova plana na obnovu razrušenih država, podizanje standarda građa ali i obrazovne i društvene ideologizacije koja je fantastično uspjela na primjeru Njemačke, jer su ratom i pogotovo porazom u njemu, pokidane sve ili skoro sve stare društvene mreže. Sve sa ciljem kako bi se suzbilo širenje komunizma.
Stoga je bilo mnoštvo novca i kredita u opticaju za sve koji su „blizu oltara“. Ne smijete zaboraviti da je sustav iz Bretton Woodsa napravljen kada je pobjeda u ratu bila izvjesna i da je njime formaliziran plan ekonomskog razvoja Europe i njezinog političkog držanja pod kontrolom u narednim desetljećima. Zato je Njemačka imala ogromnu razinu izravnih stranih investicija i povoljnih kredita nakon rata. A jednako tako i Jugoslavija koja, ako se ne varam, nije bila službeni korisnik Marshallova plana, ali je uživala ogromnu razinu pomoći zapadnih država, pogotovo u razdoblju krize Tito – Staljin i kasnijeg držanja Jugoslavije podalje od istočnog bloka. Izreka „Dok je bilo Tita, bilo je kredita“ se ne odnosi na narod, već na državu. Koja je te kredite dobivala zahvaljujući vanjskoj politici po političkoj osnovi. Daleko od tržišnih uvjeta.
Ne želim ispasti kao ađutant postojećeg sustava, ali ne bismo trebali mitologizirati.
[uredio Psycho - 19. travnja 2017. u 15:45]