Nisam siguran kakve to veze ima. 

Što se tiče ovog gore pitanja, je li po tebi rat u Ukrajini završen? 

rat eventualno može biti izgovor u raspravama o razaranjima, saniranju štete, ekonomiji u poslijeratnim godinama i takvim stvarima. mnogo je stvari koje su trule u državi, a nemaju nikakve veze s novcem i općenito ekonomijom niti im kao uzrok mogu poslužiti Srbi.

Erdutski sporazum je potpisan u studenom 1995 i njime je dogovoren mirni prijenos vlasti u Podunavlju na RH. UNTAES u roku nekoliko mjeseci razoruzava Srbe i preuzima njihove vojne objekte. Od tada ne prijeti nikakva vojna opasnost. Ne mozes reci da Hrvatska sljedece tri godine drzi stotine tisuca ljudi mobiliziranih, pa se i dalje nalazi u neobjavljenom ratnom stanju

po toj logici ni Drugi svjetski rat nije zavrsen 1945, vec tamo 1970 i neke, kad su potpisani mirovni sporazumi i potvrdjene granice

Iako u načelu svi slično govorite, identificirate krive razloge.

Nije stvar socijalističkog mentaliteta što hrvatski radnik ne želi raditi posao u RH za 700 eura, ako je sretan, za koji nekoliko stotina kilometara zapadnije može dobiti 2700 eura. Upravo suprotno, stvar je – kapitalističkog mentaliteta. Nije stvar socijalističkog mentaliteta što se ne želi gledati pogodovanje centrima moći uske elite nauštrb većine građana, sa novcem tih istih građana, već upravo suprotno – kapitalističkog mentaliteta koji se protivi ideji da netko sa njegovim novcem subvencionira ili spašava tuđe greške. Oni koji miješaju to dvoje ili nemaju dovoljno informacija na temelju kojih bi donijeli vlastiti sud ili su ideologizirani od strane novih centara moći koji za sve pogreške pokušavaju okriviti „mrski“ socijalizam i time zamagliti greške i nedostatke kapitalističkog sustava u tranzicijskim državama. Makar, ekonomski gledano.

Drugi je problem, i potpuno druga priča, sociološko-kulturna sfera u kojoj se građani Hrvatske zaista dosta razlikuju od ostatka Europe. No, no ona nije u potpunosti plod starih mentaliteta i identiteta i rascjepa na toj liniji, već nemogućnosti nadilaženja istih i okretanja prema višim vrijednostima. Hoćete li si to predočiti pomoću Maslowljeve piramide motiva, pomoću odnosa modernizam – postmodernizam ili složenijih psiho-socioloških modela je sekundarno. Ono što je svima zajedničko je da je za dolaženje na višu razinu potrebna veća doza – slobode.

I koliko god se mi fokusirali na kulturnu ili društvenu slobodu, činjenica je da je ekonomska sloboda najveći problem građana Republike Hrvatske.

Vidim i da neki povlače paralele sa napretkom razrušenih država nakon WWII poput, prvenstveno Njemačke, ali i Jugoslavije. Ne smije se zaboraviti ne samo ogroman nego i presudan utjecaj Marshallova plana na obnovu razrušenih država, podizanje standarda građa ali i obrazovne i društvene ideologizacije koja je fantastično uspjela na primjeru Njemačke, jer su ratom i pogotovo porazom u njemu, pokidane sve ili skoro sve stare društvene mreže. Sve sa ciljem kako bi se suzbilo širenje komunizma.

Stoga je bilo mnoštvo novca i kredita u opticaju za sve koji su „blizu oltara“. Ne smijete zaboraviti da je sustav iz Bretton Woodsa napravljen kada je pobjeda u ratu bila izvjesna i da je njime formaliziran plan ekonomskog razvoja Europe i njezinog političkog držanja pod kontrolom u narednim desetljećima. Zato je Njemačka imala ogromnu razinu izravnih stranih investicija i povoljnih kredita nakon rata. A jednako tako i Jugoslavija koja, ako se ne varam, nije bila službeni korisnik Marshallova plana, ali je uživala ogromnu razinu pomoći zapadnih država, pogotovo u razdoblju krize Tito – Staljin i kasnijeg držanja Jugoslavije podalje od istočnog bloka. Izreka „Dok je bilo Tita, bilo je kredita“ se ne odnosi na narod, već na državu. Koja je te kredite dobivala zahvaljujući vanjskoj politici po političkoj osnovi. Daleko od tržišnih uvjeta.

Ne želim ispasti kao ađutant postojećeg sustava, ali ne bismo trebali mitologizirati.

Good job uspoređivat Hrvatsku i posljeratnu Njemačku. Jedina razlika je možda da su u tu posljeratnu Njemačku pumpali novce i obnavljali ju da bi pokazali da je kapitalizam bolji od socializma i da se taj isti socializam ne pokuca na vrata talijanima i francuzima. Ali da to je vjerovatno jedina razlika. Nema veze ni što su mnoge miljarde skirvene u to doba u Švicarsku a onda se bez puno galame 70 vratile u Njemačku, ali opet imaš onda jedan Japan koji je od jedne jebački razružene zemlje došao danas u sam vrh svega. Kažu da je osim mentaliteta ipak bilo krucijalna filozofija te američka vojska koja je dovela stručnjake da obnove državu. Danas nagrada za kvalitetu u Japanu nosi ime američkog ekonomista koji je tamo bio na zahtjev Američke vojske, a uspostavio im je standarde kvalitete.

U državi gdje se i lopine mogu kandidirati za gradonačelnike, načelnike i sl....nema budućnosti...

@psycho

Ali jest stvar socijalističkog mentaliteta da će se upisat u neku stranku i preko nje doći do zaposlenja u nekoj javnoj/gradskoj/državnoj službi ustvari preko veze. I tome se ne nazire kraj, nažalost. I svi se takvi prave ludi, jer da nisam ja, kažu oni, netko bi drugi. Kad s takvime pričaš kako je netko nešto opljčkao, vidiš na njemu da bi i on samo da se našao u prilici.

Sad, koliko je takvih vani, na zapadu, sigurno ih ima, ali kod njih su, barem nekad, prevladavali oni koji su, kao što kažeš, radije birali slobodu i radili na svoju ruku, zarađivali svoj kruh svojim radom, a ne preko leđa pravnih ili fizičkih osoba.

U nas je sve okrenuto protiv takvih, i onda što ćeš nego selit. Kako si rekao, nema slobode, zato jer nekima to odgovara. A čovjek uvijek želi biti slobodan, pa što košta da košta. Naš čovjek na zapadu ako i zaradi 2700e mora i potrošiti više jer su troškovi života veći, ali uvijek može napredovati, može, što bi se reklo, živjeti. I da nije dužan nikome. To ne može nitko platiti.

A Marshallov plan su imale razne zemlje na zapadu, pa je opet Njemačka isplivala kao najuspješnija, sad je li to slučajno ili ne, ja ipak mislim da nije.

Na kraju, što sad? Nekima je "gušt" ostati ovdje i borit se na svoj način, pa što bude, a neki odlaze... Ne krivim nikog tko je otišao, i radi svoj posao pošteno. A neki odu u stranu zemlju pa samo vise na sportnet forumu i moraju biti svakom loncu poklopac, takvi su, realno, mogli i ostat ovdje.

Je li ta veća doza slobode o kojoj pričaš zapravo razna prava, koja za sobom ne povlače nikakve obaveze ili je potrebno više poniznosti, više trpljenja, više duhovne izgradnje? Do kada ćemo mi to trpiti, do kad ćemo se ponižavati? Tu je kvaka, jer se ne treba ponižavati i trpiti ona manjina kod nas koja je već ponižena i trpi, već ona većina koja siše krv toj manjini. Ili manjina siše krv većini, ne znam više ni sam... Npr. moji doma uvijek iznova gledaju iste stvari na vijestima, i uvijek iznova se čude istim stvarima. Meni je toga dosta, ne mogu ih više slušati, pa sam se okrenuo unaprijeđivanju resursa koje oni, zamantani svime time, uopće ne primjećuju oko sebe! Itekako imamo budućnosti ovdje, neovisno (zasad) o svim vampirskim uhljebima koji nas okružuju.

Nažalost, mnogi nisu te sreće... A mogao sam i ja biti uhljeb, ali jednostavno, nisam tako odgojen.

Ja ću izvaditi 2 rečenice iz svog posta;


Rat ne može poslužiti kao izgovor, ne u ovom vremenskom intervalu.

 me pas ako mi nismo u 20 i kusur godina u stanju doći barem na razinu današnje Poljske. 

Poslijeratna Njemačka je bila samo dobar primjer kako se može kad se hoće. To ne znači da trebamo očekivati 'čuda' (čuda po našim pojmovima, ne po pojmovima organiziranih zemalja)...

... ali barem nešto?

Išta?

Da.

Bar na razinu današnje Poljske (ne današnje Njemačke kako su neki očito protumačili); to bi već bio domet. I mogli smo.