Da ste u prilici da ucjenjujete bivšeg referenta iz Pešćenice - što biste, dakle, tražili? Biste li tražili mjesto šefa holdinga? Glavnog komunalca? Biste li tražili da vam povjeri tramvaje, domove zdravlja, smeće? Biste li tražili da sasiječe veze s čovjekom koji se zove Zoran Pripuz? Da iz Dinama otjera Zdravka Mamića? Da GNK Dinamo ili gradski otpad “suverenistički” vrati pod građansku suverenost? Da rasturi tu “neoliberalnu ujdurmu” zvanu Zagrebački holding i komunalu vrati u suverene ruke? Bi li išta od toga bilo vaš prioritet, da ste suverenistički nacionalist? Biste li se drčno dohvatili “demontaže sistema”, kao svojedobno u kinematografiji?

Naravno, ne bi. Jer, podrazumijeva se što biste prvo tražili od druga Milana iz Pešćenice. Razumije se, tražili biste ono zbog čega se u Hrvatskoj politika i vodi. Dakle, komisiju za imenovanja ulica i trgova.

Hrvatska konzervativna desnica od 2000. je bila frustrirana činjenicom da je Hrvatska krenula u makar i kolebljivom liberalno-euroatlantskom smjeru. Sada - nakon 17 godina - dobila je priliku da zgrabi krupni komad vlasti u gradu koji je ekonomski pola Hrvatske. I što prvo traži? Ploče i kipeke. Ako mene pitate, ništa ne može biti jadnije od toga. Ništa ne pokazuje tako reljefno i jasno koliko je ta politika jednodimenzionalna, plitka i beznadno prazna. To je politika koja očito ima strašno puno toga za reći o ‘41., o ‘45. ili ‘91. Ali - o 2017. ona očito nema potrebe reći baš ništa.

Novi pakt o zagrebačkoj vlasti ponovo pokazuje ono što su pametni davno shvatili. Hrvatska “suverenistička” desnica zanima se samo za suverenost iz ‘43. Ne zanima nju previše ni suverenost nad pomorskim dobrom, ni spalionicom otpada, ni suverenost nad plažama, ni ona nad HEP-om, ni ona nad naftnim poljima u Ivanić Gradu koja trenutno - uz Karamarkovu svesrdnu asistenciju - drži mrski Ugar. Hrvatski suverenisti su kao neki retardirani stroj koji ima jednu tipku i kad je pritisneš svira jednu melodiju. Dubinski prožeti privatnim i obiteljskim traumama (koje su im ujedno i jedina olakotna okolnost) oni gude trideset godina istu priču o Titovom trgu, 22. svibnju, Stepincu, Hebrangu, Vokiću i Lorkoviću, a pri tom nije ključni problem to jesu li oni u tim pričama u pravu ili ne. Ključni je problem što ih - osim njih - ne zanima baš ništa.