___________piše: Nino Raspudić l komentar.hr

Namještenici Europapressholdinga su najbolji primjer. Bijeda dežurnih novinskih moralizatora u službi te medijske kuće u punini se pokazala lani nakon što su u javnost procurili sms-ovi koje su razmjenjivali Nino Pavić  i Ivo Pukanić.

O tome sam pisao u tekstu Kad drekavci utihnu, misleći da su dotaknuli dno.

No priča se nastavila. Prošli tjedan obilježio je hrabar nastup novinara Novog listaLadislava Tomičića u HTV-ovoj emisiji Otvoreno koji se može pogledati na sljedećem linku:

HRT: Otvoreno o propasti Kamenskog

Premda je većina elemenata priče o uništavanju tvornice Kamensko iscurila u javnost, prije svega na internetskim portalima, sad je cijela storija pedantno posložena i otvoreno ispričana najširem gledateljstvu. Sve navedeno u emisiji i sutradan objavljeno u Novom listu ukazuje na to da je Miroslav Kutle izravno povezan s uništavanjem Kamenskog, a posebno je zanimljiva činjenica da je to odradio novcem kojeg mu je sumnjivom poslovnom transakcijom uplatio Nino Pavić, vlasnik Europapressholdinga.

Ako bismo na trenutak zaboravili tko „drekavce“ plaća i doista povjerovali njihovom gardu u javnosti, u kojoj nastupaju kao moralne vertikale društva, sirotinjske majke, hrabri borci protiv silnika, mafije, fašista, tajkuna, prijatelji malog čovjeka itd., očekivali bismo da će se ovih dana oglasiti o vrućoj temi Kamenskog. Ali nisu. Opet šute kao p. (da ne kažem pizde).

Čega npr. nije bilo prošle subote u Jutarnjem listu, a bilo bi logično da je napisano?

Falio je gorki tekst Miljenka Jergovića o truleži hrvatskog društva, pogotovo agramerskog miljea, koji dozvoljava da te krhke ženice ostaju gladne na ulici. Mudra priča o malim, nesretnim ljudima, uz pokoju hiperboličnu literarnu ili fudbalersku paralelu o Kutli i Paviću, koja bi završila zaključkom kako su oni samo neposredni, površinski krivci za petsto uništenih života. Pravi krivci smo svi mi, osim Jergovića, naravno, dakle svi Hrvati, i naša rođena i još nerođena djeca i unuci i šukununuci...

Umjesto toga, Jergović u subotu piše ovako: „U dugo miholjsko ljeto, godine 2011, sjedim u predvečerje u dubokoj hrvatskoj provinciji, na samoj granici Istoka, i mislim o piscu Ivi Kozarčaninu”. Normala. Pa zašto bi i mislio o Kamenskom, Kutli i Paviću, kad može moralizirati o bilo čemu drugom za krvav novac privatizacijskih predatora i strvinara.

Tema Kamenskog je kao naručena za Juricu Pavičića, koji već godinama u osnovi varira isti tekst, žalopojku za industrijskim gradom, radnim mjestima i egalitaristički uređenom zajednicom. Ali i on o tome šuti. Umjesto vruće teme Kamenskog, Pavičić ove subote otkriva javnosti kako je Kerum primitivac, bešćutni tajkun koji kad ga ponese atmosfera glazbenicima na čelo lijepi eure. Možda ne bi bilo loše da i Nino Pavić, umjesto na račun, svoje (kako ih je mračni Zirdum s portala poskok.info ispravno nazvao) fekalokriptere počne plaćati izravno, slinavim eurom na čelo. I za ono odverglano kao i za ono prešućeno.

Ante Tomić je mogao ove subote s četvrt snage napisati dobru humoresku kojoj bi u središtu bili fiktivni nasadi jabuka i glupi gazda koji firmu od stotinjak tisuća, plati trideset tri milijuna kuna.Usput  bi se malo istovario po miljeu iz kojeg potječe, jer mu to publika voli. Ali razumljivo je da su ovih dana Zagor te-nej i šega oko kasnog ulaska u EU važnija tema. Možda nije u pravu Zirdum koji ga je nazvao „profesionalnim fekalokripterom, koji novac zarađuje prikrivajući govna velikih riba i serući po giricama“. Možda čovjek naprosto ne gleda televiziju i ne čita ništa drugo osim novina u kojima piše pa za Kamensko nije ni znao.

Jelena Lovrić bi svakako osovinu Kutle-Pavić lako povezala s hrvatskim nacionalizmom devedesetih koji je iznjedrio takve mutante, te s djeliteljima „Bosne“ i ostalim fašistima, ali iz nekog razloga se ni ona nije oglasila.

Dežulović je nedavno barem pokušao napisati tekst o Kutli za Slobodnu Dalmaciju (koja danas izgleda kao mlađi, zaostali brat Jutarnjeg lista). No kad mu ga nisu objavili, malo je odblefirao ljutnju pa se poklopio ušima, progutao i nastavio pisati dalje po volji Velikog Gazde. Slično kao i za sarajevskog tajkuna Muju Selimovića u nekoć ozbiljnoj bosanskohercegovačkoj, a danas neozbiljnoj, šovinističkoj bošnjačkoj noviniOslobođenje, u koju je doveden da se istovara po „svojima“, pa kad se razmahao i pomislio da može tako po svima, cenzuriralo mu tekst. Po već ustaljenoj shemi kratko je digao rep, objavio tekst u srpskim novinama, pa ga onda opet podvio i vratio se Muji i kompaniji.

Što će sa svima njima biti ako ovaj put bude istrage i suđenja pa Gazda zaglavi, a novina rikne? Gdje će se skloniti moralne gromade?

Opcija je više. Mogu možda oteti još koje novinarsko mjesto pripadniku srpske nacionalne manjine u njihovom tjedniku, koji umjesto da se bavi temama važnim za Srbe u RH i promiče njihove interese, danas služi za udomljavanje hrvatske medijske siročadi.

Mogu se, kao pravi anarholjevičari, zavući pod skut T-coma i njegovog portala ili, na koncu, otići tezgariti u Sarajevo gdje je još ostalo nešto medijskih radnih mjesta na kojima traže figure „poštenih“, urbanih, anfašističkih Hrvata“ koji će u bošnjačkim medijima denuncirati onih 98 posto nepoštenih, koji nisu prava raja.

Dakle, ako pravosuđe Gazdi izmjeri rep, mogu birati hoće li postati uzurpatori srpskih manjinskih prava, bošnjački šovinisti ili Mudrinićevi namještenici. Sve opcije su dobre jer ih ni jedna neće spriječiti da ostanu i dalje ono što su bili dosad –  moralne vertikale, koje s vremena na vrijeme, malo utihnu.