Demokracija se zadovoljava time što će obuzdati Zlo. Ništa više. Ništa manje. To je dovoljno. Samo totalitarizam teži Dobru, pri čemu, dakako, sâm definira što je Dobro, dok demokracija društvo, ekonomiju i kulturu prepušta spontanitetu i diskretno bdije da netko ne bi ugrozio slobodu Drugoga. Demokratska vlast je pasivna. Ona građane pušta na miru. Zauzvrat očekuje sumnju i kritiku.
Nedemokratska vlast uređuje, organizira i poduzima. Ona definira i kreira društvo u skladu sa svojim vizijama i nudi sigurnost kakvu samo Nesloboda može jamčiti. Nedemokratska vlast je aktivna, nasmrt uplašena od spontaniteta, kako tržišnog tako i kulturnog. Zauzvrat očekuje bezuvjetnu ljubav.
Za glasuju ljudi koji od vlasti očekuju previše, koji politiku doživljavaju kao nešto intimno i emotivno i koji nisu sposobni razlikovati državu od obitelji. Oni u vlasti ne vide banalnu i iznimno opasnu djelatnost koja iziskuje najstroži nadzor, nego mističnu silu koja u svojim rukama drži ključeve ljudske sreće. Takvi birači spremni su se odreći i vlastitih, osobnih interesa kada glasuju za. Pritom, dakako, nemaju pojma da sreću traže na pogrešnom mjestu i da su odabrali zajamčenu nesreću.
Protiv glasuju građani koji znaju da su država i vlast samo nužno zlo bez kojih, nažalost, nije moguće organizirati racionalno društvo. Oni odabiru političku opciju za koju drže da će im nanijeti manju štetu. (Vlast je u trajnoj prilici da proizvodi štetu). Utoliko se može reći da građani koji glasuju protiv, vlasti poklanjaju nepovjerenje što je i najveća milost na koju neka politička grupa može računati u demokratskoj državi, jer samo skepsa i oprez, pa i prezir u glasovanju pogoduju demokraciji, dok emotivnost i vjera pogoduju autoritarnim i nedemokratskim strankama.
Pobjednički govor Zorana Milanovića
Da ne postoji HDZ i nužda da se glasuje protiv njega, malo tko bi glasovao za Kukuriku koaliciju jer je njezin politički program spomenik jeftinog i beskorisnog praznoslovlja. No, to uopće nije toliko loše kao što zvuči. Politički program HDZ-a je nesumnjivo i neusporedivo sadržajniji, ali samo zato jer je ogoljeni simbol jedne sumnjive emocije. Zato i jest opasan za demokraciju i zato je Kukuriku koalicija, koja praktično i nema politički program, manje zlo od HDZ-a.
Pomirljivu izjavu Zorana Milanovića kako Kukuriku koalicija nije ni protivnik ni neprijatelj HDZ-a neki su protumačili kao čin mudrog državništva, ali ona je zapravo prva izdaja birača koja se dogodila i prije formiranja nove vlade. Ta je izjava političko samoubojstvo kojim se Milanović odrekao najvažnije značajke i jedine kvalitete svoje koalicije, a to je puka činjenica da je Kukuriku u očima birača, barem na simboličkoj razini, protivnik HDZ-a.
S druge strane, HDZ može biti zadovoljan. Ne samo da je preživio izbore nego mu izravni konkurenti nisu u znatnoj mjeri oteli birače. Falange HDSSB-a i pravaša nisu uspjele istisnuti HDZ s položaja najjače nacionalističke stranke. Oni birači koji u državi ne vide javnu službu nego ratoborno folklorno društvo još uvijek u HDZ-u pronalaze prikladan simbol za emotivnu identifikaciju, usprkos tome što je HDZ 'izdajnički' popustljiv Europi i što je pod kaznenim progonom. Iako je udvostručio broj svojih mandata, HDSSB nema razloga za slavlje jer je samo privukao razočarane nacionalističke glasače koji su nekada glasovali za HDZ. Sveukupno, nacionalizam je u Hrvatskoj na ovim izborima doživio poraz.
Taj poraz utoliko je teži što nacionalizam nema odlučnog i artikuliranog protivnika i što nacionalisti – emotivni, aktivni i spremni na žrtvu kakvi već jesu – nisu skloni izbornoj apstinenciji. Dobili su dakle sve što su mogli dobiti. Jadranka Kosor nije u krivu kada kaže da su se izbori odvijali u, za HDZ, nepodnošljivim uvjetima. Samo u ratu i nekoj sličnoj tragediji nacionalisti mogu računati na više glasova. Svjestan toga, HDZ je panično posegnuo za nježnim uspomenama na rat i Tuđmana. Uzalud. Samo Sanader je možda mogao spasiti nacionalizam jer je prvi, i zasad jedini, shvatio da je rat gotov i da je Tuđman umro. Sada tu političku religiju – a ta simbolika je znakovita – pokušava spasiti Glavaš. I to je uzalud. Nacionalizam ne može pobjeći od svoje nedemokratske naravi i ne može izići iz začaranog kruga korupcije i ratnih zločina. Vladavina prava je njegov grob.
Nacionalizam je blasfemija koja nacionalističke stranke čini trajno nesposobnim za demokršćansku preobrazbu u čemu im ne mogu pomoći ni takozvane 'obiteljske vrijednosti' koje nisu ništa drugo nego nadahnuće za autoritarnost i podređivanje individue lažnim emocijama. Zato je uspjeh liste razboritog humanista don Ivana Grubišića od neprocjenjive civilizacijske važnosti jer je pokazao da Bogu nacija nije potrebna. Bog je naciji potreban samo zato što ona želi zauzeti Njegovo mjesto ne bi li se narugala sućuti i univerzalističkom načelu jednakosti Djece Božje. Izborni uspjeh jednog svećenika simbolički će doprinijeti odvajanju crkve i države. To nije paradoks nego logična posljedica spašavanja kršćanskih vrijednosti od moralnog ludila državotvornog domoljublja.
Veliki gubitnik ovih izbora je i euroskepticizam. Iako je Europska Unija na vrhuncu teške i dramatične krize i iako su ultranacionalističke stranke širile paniku zbog gubitka suverenosti, većinu u Saboru osvojila je proeuropska Kukuriku koalicija čija oporba je nominalno 'proeuropski' HDZ.
Usprkos teškoj ekonomskoj krizi biračko tijelo je odoljelo iskušenju radikalizacije, štoviše glasovalo je ziheraški i zapravo umjereno: za istrošeni, iskušani i bezopasni HDZ i za bezličnu Kukuriku koaliciju. Jedini znaci radikalizacije su uspjesi ultranacionalističkog HDSSB-a i ultrademagoških laburista ali te stranke, osim što će u Saboru praviti dosadne cirkuse na temu izdane domovine i sablasnih stranih banaka, neće bitno utjecati na parlamentarni mainstream.
Laburisti su užasni gnjavatori i neznalice, ali su svojim uspjehom pokazali da su se građani zasitili domoljubnih izmišljotina i da tragaju za nekim tko nudi, barem pogrešne, odgovore na stvarna, životna i egzistencijalna pitanja. Ono što je tragikomično jest da laburista možda i ne bi bilo kada bi u Hrvatskoj doista bilo kapitalizma – ili barem kapitala.
Neuspjeh HSLS-a i Ljube Jurčića logična je posljedica kovanja drvenog željeza. Nemoguće je istodobno biti 'nacionalno osjetljiv' i liberalan (HSLS), kao što je nemoguće istodobno biti 'socijalno osjetljiv' i protiviti se istospolnim brakovima (Jurčić). Na svu sreću, Sabora se nisu domogli lunatici koji su nudili koještarije u rasponu od društvenog vlasništva, preko smrtne kazne i opsesivno-kompulzivne suverenosti, do stotinu milijardi eura investicija nepoznatog podrijetla.
Kukuriku koalicija je najveći neprijatelj sebi samoj. Dugogodišnja negativna selekcija i zaziranje sposobnih i moralnih ljudi od politike učinila je od te koalicije sindikat mediokriteta. (Časni izuzeci u ovom kontekstu nas ne zanimaju). Oni su ideološki i intelektualno nespremni za suočavanje sa strukturalnim uzrocima krize, a to su državni intervencionizam, visoki porezi, laž 'nacionalnih interesa' i uopće poremećaj u percepciji države, njene uloge i svrhe. Njihova pobjeda ima samo simboličku vrijednost jer i nije pobjeda nego poraz jedne moralne i povijesne anomalije, poraz bez koga je nemoguća normalizacija i raskid s civilizacijskim diskontinuitetom. Taj poraz samo otvara nadu da će Hrvatska jednom dočekati svoju Nultu godinu.
).
