Sramota je da se zločin na Bleburgu nastoji relativizirati i smaknuti sa one tematike zašto se tamo ide i kome se odaje počast, osobito manipulativnim skretanjem na ustaštvo, fašizam i pod krinkom "oni su to zaslužili"...Đilas je svojedobno rekao najmanji problem je bilo ubiti nekoga, no veći problem je predstavljala činjenica uvijeriti masu da je to nužno, neophodno i pravedno. Ovdje se to stalno radi, proglašava se jedno zlo( fašizam), gori od drugoga (komunizam) i nastoje se zločini jednoga opravdati zločinima drugoga. Što smo mi dobili, Beograd kao glavni grad, preko 2000 grobnica, milijun iseljenih Hrvata i jugo zastavu na sred našeg trga. Ubijalo se koga i gdje se stiglo, masa grobnica se pronalazi i danas, a osobito su bili na udaru intelektualci i svi oni koji su predstavljali važna imena pretratnog razdoblja. O pokoljima na Bleiburgu postoje brojna svjedočanstva, kako pokajnika koji su ubijali, onih malobrojnih koji su preživjeli, pa sve do snimaka i intervjua sa britanskim vojnicima koji su otvoreno govorili tko se u tim kolonama nalazio i koliko je stvarno bilo prisutno vojnika, žene i djece.
Ja zaista ne vidim razumno objašnje kako netko na bilo koji način može opravdavati takve zločine i uopće opravdavati, a kamoli da se ljudima zabrani sjećanje na one neopravdano ubijene bez suđenja, osobito žene i djecu čiji su kosturi pronađeni čitavim putem po svim jamama od Slovenije do Hrvatske i Bih. Zabranu sjećanja na mrtve mogu samo oni koji se ne žele da se o toj prošlosti govori, a zašto ??!!
Da smo tako postupali sa Srbima nitko živ nebi izašao nakon Oluje, koridori su se otvarali na svim područjima i čak su vojnici JNA bili zbrinuti u vukovarskoj bolnici za vrijeme najvećih opsada od kojih je jednom pala "krmača" za vrijeme mnogobrojnih napada na bolnicu.
Ovo je svojevrsno rekao Milovan Đilas kao nositelj 4 partijske knjižice iza Tita, Kardelja i Rankovića rekao 1979 godine u intevju za britanski Encounter.
"Većina ljudi koje su britanske snage prisilno vratile iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu počinili ubojstva. Nisu bili ni ustaše niti slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i reputacijom komunista "
Smatrate li i da je nasilna repatrijacija 20.000 do 40,000 Jugoslavena bila ispravna?
Ne, nije! Većina ljudi koje su britanske snage prisilno vratile iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu počinili ubojstva. Nisu bili ni ustaše niti slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i reputacijom komunista. Njihova jedina motivacija da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali "kvislinške" vođe poput Nedića i policijske agente koji su s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka. Ali to nisu učinili. Silom su ih vratili i to je bilo duboko pogrešno.
Iznenađuje me kad kažete da SSSR – lojalni saveznik vaše vlade i Zapada u ratu protiv nacističke Njemačke – nije imao legitimiteta u 1945. Je li vaša vlada bila legitimna? Još manje! Mi smo bili jedna posve nova, sirova revolucionarna snaga bez pravo izabranog vodstva, bez sudova i svega ostaloga. Ustvari, mi smo još u 1945. godini arbitrarno zatvarali i ubijali ljude, iz političkih razloga ili zbog toga što smo zaključili da su krivi. Osnova naše legitimnosti bila je tanja od one SSSR-a.
Kažete li da je krivica britanske vlade mješavine indiferentnosti, nedostataka političke imaginacije i jednostavne imbecilnosti?
Prije svega imbecilnosti - trebali su pogledati karakter naše vlade kakva je bila tada i izvući zaključke. Da, Britanci su pogriješili kad su te ljude poslali preko granice, kao što smo i mi pogriješili kad smo ih sve pobili. U knjizi Wartime nisam skrivao svoje gledište da su ta ubijanja bila čin bijesne osvete.
Jesu li britansko ministarstvo vanjskih poslova i vojska mogli opravdano pretpostavljati da ćete poubijati sve do jednog vraćenog izbjeglicu?
Mislim da su oni mogli imati prilično jasnu ideju što će se dogoditi s njima. Pri nam je bila Britanska vojna misija. Članovi te misije su bez sumnje mogli znati kako su ustaše i četnici postupali s nama, kao i o tome kako smo mi postupali prema njihovim zarobljenicima i, zapravo, prema svakom za kojeg je postojala i najmanja sumnja da ih podržava. Ali Britanci su radije zatvorili oči. Naravno, nisu bili jedini koji nisu željeli o tome znati. Jedan od naših glavnih "saveznika" u ratnom Narodnooslobodilačkom Frontu je bio Edvard Kocbek, priznati kršćanski socijalist, čestiti čovjek, prožet osjećajem asketizma i potpuno pošten u mišljenju i djelima. Bio je također pisac čiji smo talent svi priznavali. Bio je od početka na našoj strani vjerujući da će u komunističkom sistemu na neki način biti mjesta i za katoličku duhovnost. Jednoga su dana do njega doprijeli glasovi da ubijamo tisuće slovenskih domobrana (Bela garda, kako smo ih zvali). Kocbek je bio uznemiren. Kao vođa Kršćansko-socijalističke stranke u Oslobodilačkom frontu, pohitao je vođama slovenskog Centralnog komiteta da ih pita jesu li te glasine točne. Naši drugovi u Centralnom komitetu ležerno odbili tvrdnje. "Ma kakvi, gospodine Kocbek, te su priče apsolutno neistinite. Domobrani su u logorima i dobro se postupa s njima. Svaki slučaj se savjesno istražuje i doći će na sud ako netko zbog nečega netko treba odgovarati", rekli su mu. Tako se Kocbek vratio, vidno smiren i rasterećen, i kazao nam kako je dobio zadovoljavajući odgovor i da je u miru sa svojom savjesti. Mi smo, naravno, znali da su mu rekli laži jer su ti domobrani bili poubijani sve do posljednjeg. Ali Kocbek je želio vjerovati u ono što su mu rekli pa i jest vjerovao. On je bio, kao što to obično bivaju pošteni ljudi, krajnje naivan. Možda su i Britanci također željeli vjerovati da će repatrirani imati pošteni suđenje, iako, uzevši u obzir dugo britansku politički iskustvo, malo je teško povjerovati da su bili toliko naivni.
