Tko je pobijedio na izborima? Po govoru što ga je pred ponoć izborne večeri održala Jadranka Kosor, reklo bi se – HDZ! Koja je to narcisoidnost koja iz teškoga gubitka crpi energiju! U svim normalnim zemljama nakon ovakva izbornoga poraza stranke njezin bi predsjednik podnio neopozivu ostavku. Ali mi nismo normalna zemlja, umjesto normalnosti u nas, u politici pogotovo, vladaju kultovi i mitovi.

Predsjednica HDZ-a očito se kao kult želi održati, pljeskalo joj se često i jako dugo, a na krilima toga pljeska ona je letjela, letjela, letjela...

I što god se više dizala uvis, poprimala je narav jastreba koji je spreman obrušiti se na svu perad i glodavce u stranci koji se miču u prostoru njezine nedodirljivosti. Čini se konačnim – ovakav HDZ kakav je s današnjim vodstvom ne može bez despota kojem se nitko ne smije usprotiviti, s kojim se nitko ne smije natjecati, kojemu stalno treba izražavati odanost kako bi se bilo u njegovoj milosti i kojemu obožavanja nikad nije dosta. Puno je čuđenja što predsjednica HDZ-a nije čestitala pobjednicima. Ali čemu čuđenje kad se ona držala kao pobjednica, ona je čestitala samoj sebi. Spomenuvši na kraju kako je osnovan “savjet predsjednice” koji će početi raditi već ovaj tjedan, i rekavši to tako kao da je osnovano kraljevsko vijeće, najavila je svoj dugotrajni ostanak na čelu stranke. Ako i budu unutarstranački izbori na kojima bi se i ona kandidirala, oni neće biti ni demokratski ni legitimni – jedino je ostavka poslije teškoga poraza na izborima mogla spasiti njezinu demokratsku i političku čast a stranci dati legitimitet u obnovi. A ta obnova je nužna poslije osam godina loše vladavine u kojoj je šest godina Jadranka Kosor bila najbliža suradnica Ive Sanadera i najustrajnija zaštitnica njegove samovolje, pa je prema tome i najveći krivac za debakl kod glasača. Da je podnijela ostavku i da vodstvo stranke što prije raspiše i organizira izbore za novo čelništvo, novi bi predsjednik kao i zastupnici u Hrvatskom saboru mogli biti oporba uvelike rasterećena bliske prošlosti HDZ-a koji su vodili Ivo Sanader i njegova nasljednica koju je sam odredio i nametnuo još dok je bio moćan kao Tito ili Pavelić.

Ali kao što je u posljednje dvije godine nastojala izbrisati Sanaderovu ulogu u njezinu postavljanju na čelo stranke i Vlade, Jadranka Kosor sada jednako tako iz svoga nepojmljivoga trijumfalizma želi izbrisati najteži poraz stranke u povijesti.

Ostane li ona i dalje na čelu stranke, HDZ će prihvatiti kult poražavajuće osobe koji želi oponašati kult pobjedničkoga Tuđmana. Koji apsurd!

Nakon što su HDZ kompromitirali lažni prorok, Ivo Sanader i stranačke barabe, bilo je jasno da će HDZ izgubiti izbore. Svi koji su mislili da je to ipak moguće više su govorili o sebi i svojim željama nego o realnosti. Razočarani vlašću HDZ-a, većinom su glasove dali Kukuriku koaliciji premda možda i nisu njezini simpatizeri. HDZ im je zbog svojih korupcionaških afera postao iritantnim, što ga je koštalo gubitka izbora. Kukuriku koalicija je, pak, u ovim izborima za sebe manje učinila nego što bi inače trebala. Većinu potrebnog svojom je lošom politikom učinio HDZ i DORH, procesima protiv hadezeovaca, te odvjetnici Ive Sanadera i Damira Polančeca – Jadranka Sloković, Čedo Prodanović i Anto Nobilo, koji obranom svojih klijenata stvaraju dojam da oni nisu (jedini) krivci, nego da je zapravo HDZ kriminalna organizacija. Pobjeda stranaka predvođenih SDP-om nije bila trijumfalna. Loša situacija u zemlji učinila ju je običnom, ozbiljnijom nego radosnijom.

Iz lagodne kritičarske oporbene zavjetrine Kukuriku koalicija mora postati kompetentna vlast. Novi premijer Zoran Milanović morat će doživjeti čak i veću transformaciju nego njegova koalicija. Premijersko mjesto, prilika mu je pokazati koliko se promijenio, je li zreo i sposoban voditi državu. Nova uloga bit će mu prilika za veliki uzlet, ali i za mogućnost vrlo neugodnog i traumatičnog pada. On može postati ili pobjednik ili gubitnik. Ne uspije li, možda će najmanje žaliti užareni čestitari što su se u pobjedničkoj noći tiskali po muzeju da bi mu izrazili svoje divljenje.

Milanović i njegovi politički partneri dobili su mandate da pokušaju nešto učiniti, da ovoj zemlji vrate nadu da je u njoj moguće vladati i na drugi način nego kako je to činila sanaderovska oligarhija. HDZ nije mogao ni dobiti ove izbore jer se vlast shvaćala kao vlasništvo. Jadranka Kosor je možda mogla polučiti i bolje izborne rezultate da je, nakon što je Sanader pobjegao s vlasti, provela unutarstranačke izbore, odbacila “vječne” i kompromitirane HDZ-ovce i legitimirala se kao izabrana stranačka predsjednica lišena biljega da je oktroirana i da ju je postavio njen prethodnik. Tada bi i stranka bila nešto sasvim drugo, različito pa i novo, nego što je bila u Sanaderovo vrijeme. Stranački bi lopovi tada ostali problemom pravosuđa, a stranka oslobođena njihove kriminalne stigme. Umjesto toga, dogodila se kriminalizacija cijele stranke.

Dolazak Sanaderovih i Polančecovih odvjetnika u Muzej suvremene umjetnosti mogu svjedočiti u prilog raširenoj tezi da je njihov cilj ne samo obrana okrivljenika nego i okrivljivanje HDZ-a kao stranke. Milanoviću njihova čestitka baš i ne ide u prilog jer umanjuje njegove i koalicijske marketinške zasluge na ovim izborima. Ispada da su ti odvjetnici, braneći optužene HDZ-ovce, učinili više za pobjedu SDP-a nego on sam.

Ni pojava političkog veterana Josipa Manolića kao čestitara iz vremeplova ne čini se osobito priličnim za SDP. Na pitanje TV novinara za motiv svoga dolaska, veteran Manolić uz smiješak je rekao: “Pa to je ipak moja prva stranka!” Do sada se mislilo da je njegova prva stranka HDZ, no očito je on mislio na nekadašnju Partiju. To bi se znalo jedino utvrdi li se je li veteran u Novi Zagreb stigao autom ili nekim vremenskim strojem. Želi li Milanović da njegova stranka doista bude socijaldemokratska i moderna, kakve veze ona može imati s Manolićem i njegovom Partijom?!

Zoran Milanović ima šansu ne samo svoju stranku doista preobraziti u socijaldemokratsku nego i od Hrvatske pokušati učiniti zaista demokratsku i uređenu državu u kojoj će se bolje živjeti. Koaliciji je vlast pala u krilo kao zrela jabuka. No, to je možda samo privid – jer je riječ o vrelom krumpiru. I koalicija od njega može napraviti krumpir-salatu, ali narodu je dosta krumpira, on bi i mesa. Zbog toga je i glasovao za promjenu vlasti.