Zoran Milanović se ne sviđa ni politički desnijima ni politički ljevijima. U hrvatskoj je političkoj kulturi i tradiciji da se umjerena ljevica ne dopada ni krajnje desnima ni krajnje lijevima. Desnijima se Milanovićevo vođenje ljevice ne sviđa jer sumnjaju da ljevica može biti nacionalna, a zadrto lijevima jer smatraju da ljevica i ne smije biti nacionalnom. Milanović se i lijevim i desnim ultrašima čini sumnjivim.

U tradiciji je hrvatske ljevice od njenih početaka ne samo socijalno nego i nacionalno. Miroslav Krleža kao ljevičarski bard i međuratna intelektualna veličina nije samo avangardno socijalan nego i nacionalan. Kada jugounitaristički agenti 1931. u Zagrebu na ulici željeznom štangom zatuku najglasovitijeg svjetskog albanologa dr. Milana Šufflaya, nije zgranut samo intelektualni i humanistički dio Europe nego i vodeći hrvatski intelektualci ljevičari. Dok kod Vijeća naroda protestiraju takve veličine kao što su Heinrich Mann i Albert Einstein, u Hrvatskoj protiv umorstva poznatog starčevićanca ogorčeno i žestoko negoduju hrvatski ljevičari – August Cesarec i Božidar Adžija. Prosvjeduju ne samo kao ljevičari nego i kao nacionalno svjesni Hrvati. Noć prije strijeljanja u Kerestincu hrvatske lijeve inteligencije (Otokar Keršovani, Ognjen Prica, Božidar Adžija, August Cesarec...) u podrumu u Ulici Franje Račkoga u Zagrebu 1941. Cesarec krvavim prstom na podrumskom zidu piše: “Živjela sovjetska Hrvatska!” Ne piše sovjetska Jugoslavija, nego sovjetska Hrvatska!

U partizanima se hrvatski ljevičari ne bore samo protiv fašizma, oni se bore i za slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Karizmatičnog sekretara Komunističke partije Hrvatske Andriju Hebranga jugoboljševici i unitaristi ubijaju zbog hrvatstva i zbog ideje samostalne Hrvatske. Kada se Novosadskim dogovorom pokušalo uništiti i zadnji ostatak hrvatstva, tj. hrvatski jezik koji je bio zapravo zamjena za državu, nacionalno svjesni Hrvati unutar Komunističke partije 1967. godine odgovaraju Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Na postulatima Deklaracije počet će 1971. godine hrvatski nacionalni i demokratski pokret, koji su vodili hrvatski komunisti Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo.

Politički temelji postavljeni ‘71. od hrvatskih ljevičara bit će dvadeset godina kasnije iskorišteni za izgradnju Hrvatske kao samostalne, mimo Jugoslavije. Općehrvatski pokret predvodio je također hrvatski ljevičar – dr. Franjo Tuđman. Kada se pak ‘91. u Saboru glasovalo o raskidu svih veza s Jugoslavijom, sabornicu su napustili zastupnici tadašnjeg SDP-a, predvođeni stranačkim predsjednikom Ivicom Račanom. Ništa čudno jer je Račan ‘71. bio na suprotnoj strani, a ljevica nakon gušenja Hrvatskoga proljeća bila anacionalna, a nerijetko i antinacionalna. SDP će s vremenom nacionalno legitimirati Zdravko Tomac, Milan Bandić i Antun Vujić, a potom i Vice Vukov. Naposljetku, to će legitimiranje završiti ulaskom brigadira Ante Kotromanovića u stranku i njegovo postavljanje za ministra obrane u Milanovićevoj vladi.

Pojavljivanje Zorana Milanovića na božićnoj misi u katedrali nisu blagonaklono primili ni pregrijano desni ni pregrijano lijevi. Desnima je Milanovićev odlazak na misu bio, s obzirom na ateističko očitovanje, neiskren i dvoličan. Lijevima je bio politički blasfemičan, ideološki nespojiv s njihovim shvaćanjem ljevice i ljevičarstva, koje je često i “ljevije od pameti”. Njima je nespojivo socijalno i nacionalno. Takozvanoj vrućoj desnici također. Milanović može čak i na teorijski idealan način spojiti socijalno i nacionalno, ali ako njegova vlast ne bude i praktična, tj. gospodarski uspješna, taj ga spoj neće sačuvati ne samo od gnjeva krajnje lijevih i krajnje desnih nego ni od zamjerki umjerenih, od ljutnji onih koji su glasali za koaliciju predvođenu njime. Milanović kao ljevičar ima priliku nešto krupno učiniti za Hrvatsku, pokazati da i današnja ljevica može biti nacionalna.