Kauboj je napisao/la:
Psycho je napisao/la:
Meni je već postalo dosta zanimljivo kako sada već respektabilan broj ljudi pri spomenu na osjetljivu socijalnu politiku pocinje neodobravajuce klimati glavom spominjujući ili potrebu za radom, likove koji su sa 30 i nekom u mirovini ili one kojima je skoro pa isplativije siditi doma i primati socijalu nego li raditi. Pa miša mu maloga zar zaista toliko ljudi ima takvu sliku o vlastitome narodu?
Vidi cijeli citat
To nije samo hrvatski fenomen, nego globalni. Uostalom, cijeli američki vrijednosni sustav je da je oslanjati se na ikakvu socijalu fuj fuj skroz nemoralno. Kako mi je to jednom objasnio jedan libretarijanac: "Tko ne radi, ne jede." Kakvo besplatno školstvo, zdravstvo... to je rak, jer potiče na lijenost, što je prvi korak u raspadu društva.
Neki kažu to je to protestantski mentalitet. Ne znam, možda.
Psycho je napisao/la:
Pa osjetljiva socijalna politika u državi koja ima problema sa demografijom su ogromni poticaji za troje ili više dice, adekvatne ZARAĐENE mirovine, kvalitetno i optimalno zdravstveno osiguranje, besplatno školstvo, kvalitetni programi pomoći (ne samo financijske) najugroženijim skupinama društva...
Vidi cijeli citat
A ko će to platit? Grčka je bila jako socijalno osjetljiva.
Vidi cijeli citat
Kažu da je do mentaliteta. Čuo sam i opciju sa protenstatskim, a čuo sam i sa sjevernjačkim. Svejedno. Dođe na isto kad malo bolje razmisliš. No, zaista nije bitno zašto se tako razmišlja, kad je to pogrešno. Pazi, to je razmisljanje nacije u kojoj je kapitalizam najdubublje ukorjenjen. Socijalizam se po defaultu odbija, a komunizam im bio sinonim za državne neprijatelje. Ukoliko ćemo gledati sve sa financijskog stajališta, kroz novac i osobni boljitak pojedinca kao individue i zanemarivati sve ostalo onda su Ameri u pravu. No, postoji nešto više, nešto puno više. Kolektiv, osjećaj pripadnosti, bratstva... koji se mora očitovati i u nečemu drugome osim u potpori ubijanju debelo preko milijun stanovnika susjedne zemlje onoj čija te šačica terorista i redikula napala i nanijelati ti ljudske žrtve.
Da ne ulazim u determinizam i nepoštenu nejednakost šansi. Nije uloga naroda i države kao njegova aparata da se igra Boga ili da se uspostavi Marxov idealtipski komunizam, ali mora se nešto učiniti kako bi se pomoglo potrebitima i dale im bolje šanse, ako se već ne mogu dati jednake. Jer je to moralno, jer je to ispravno.
Školstvo je samo primjer. Ono, tržišno gledajući, JEST ROBA. Jer pojedinac koji se školuje dugoročno ima puno veću financijsku korist od svoga školovanja nego što ima država koja mu ga je platila. A to sve više dolazi do izražaja kako se penjemo na akademskoj ljestvici (dakle državi je dr. sc. manje isplativ nego mr. sc). Ali treba li gledati sve samo kroz prizmu novca? Treba li služiti kapitalizmu i zanemarivati ostale aspekte društva, ljudskosti?
Naravno da ne triba podržavati redikule koji se dođu zajebavati, no poštenim studentima triba dati priliku i podršku. Decentralizirati školstvo i učiniti ga dostupnim svima koji za njega imaju kapacitete, volju i želju.
Nije u šoldima sve...