hoće, prigovorit će mu što ga je stavio na zadnje mjesto u ovom nabrajanju

Fašistički evergreen

Pretprošloga ljeta jedna je djevojka na komemoraciji žrtvama ustaškoga stratišta u Jadovnom stavila na glavu kapu s grbom Republike Srbije. Upozorena je na to da kapu skine i sprovedena prekršajnom sucu koji joj je, još istoga dana, razrezao novčanu kaznu. Ovaj primjer ažurnosti pravne države sadržavao je zgodnu specifičnost: djevojčin postupak – makar po svemu sudeći izveden s namjerom provociranja – nije imao formalna obilježja prekršajnog djela. Presudan je bio sudački dojam: privatno isticanje službenoga grba Republike Srbije, usred samostalne i suverene Republike Hrvatske, bez dvoumljenja je ocijenjeno kao “poticanje na nacionalnu i vjersku mržnju”.

Prije nekoliko dana objavljena je vijest da je Prekršajni sud u Kninu odbacio policijsku prijavu protiv stanovitog Jakova Markovića koji je na derneku u Čavoglavama, gdje se 5. kolovoza tradicionalno obilježava godišnjica “Oluje”, prodavao suvenire i majice s natpisom “Za dom spremni”. U obrazloženju odbijanja prijave sutkinja Katarina Peršen uvažila je argumente okrivljenog da je “pozdrav ‘Za dom spremni’ poznat kroz cijelu hrvatsku povijest još od vremena Šubića i Zrinskog”, te da “time ne predstavlja nikakvo tzv. ustaško obilježje kako mu se vjerojatno stavlja na teret”.

U objašnjenju još stoji da ni okrivljenome ni sudu “nije poznato da bi natpis ‘Za dom spremni’ i predmeti crne boje imali karakter poticanja na nacionalnu, vjersku ili bilo kakav drugi oblik mržnje”. Osim toga, eksplicira sutkinja, prema postojećem zakonu je kažnjivo nositi obilježja koja bi mogla poticati na spomenute vidove mržnje, ali ne i – prodavati ih! Jedan odvjetnik s lakonskom je preciznošću napravio usporedbu s kaznenopravnom sferom, gdje bi, uz istu logiku, trebalo kažnjavati uživaoce heroina, a ne i dilere.

Dva navedena slučaja, sasvim različita po ishodu i brzini reagiranja, ne predstavljaju primjere suprotstavljenih sudskih praksi; naprotiv, oni podupiru jedan drugoga, gotovo su identični u svojoj potpunoj različitosti i svjedoče o jednome neumoljivom kontinuitetu. Promptno kažnjavanje djevojke sa srpskim državnim grbom na kapi – koliko god nam tako okićeno stvorenje moglo biti nesimpatično – u dobroj je mjeri utemeljeno na dekriminalizaciji fašističkoga pokliča “Za dom spremni”. Kninskom presudom još jednom je potvrđeno kako autohtoni fašizam u Hrvatskoj uživa jasno državno pokroviteljstvo. Utoliko su pomalo smiješni prvi novinski komentari koji rečeni pravorijek opisuju kao “opasan presedan”; suprotno tome, radi se o potvrdi opasne stalnosti.

Na kontinuitet – ili, ako će tako biti razumljivije, na vječni fašizam – poziva i sama presuda, jer se tvrdi da parola “Za dom spremni” nije ustaško obilježje (iako je jedino u NDH imala status službenoga pozdrava), pošto je “poznat(a) kroz cijelu hrvatsku povijest”, još od vremena Šubića & Zrinskog. Pitanje glasi: Zbog čega se “cijela hrvatska povijest”, u odnosu na referentno razdoblje, razmatra uvijek unazad, a nikad unaprijed? Jer ako je NDH bilo i prije Ante Pavelića, bogme ju je bilo i nakon njega. Zar ne bi bilo jednako suvislo sudsko obrazloženje koje bi ukazalo na to da “Za dom spremni” ne može biti ekskluzivan ustaški slogan budući da se izdašno rabio u Tuđmanovoj Hrvatskoj, i to u dosta službenim prigodama, a zatim i kasnije, s tek nešto manje službenoga žara?

Uzvik “Za dom spremni”, na primjer, redovito se koristio prilikom vojne obuke u nekim gardijskim brigadama Hrvatske vojske u devedesetim godinama, a sasvim moguće i nakon toga. Ovaj je potpisnik ispisao lijepu zbirčicu tekstova na tu temu, ali nikada nije dočekao kakvu brzopoteznu reakciju države pravne ili, sačuvaj bože, oficijelno očitovanje ministarstva vojnog.

Uzvik “Za dom spremni” godinama se već ori na hrvatskim stadionima, poglavito onim nogometnim, a da nikada ni jedna utakmica zbog toga nije bila prekinuta, niti televizijski prijenos, nikada ni jedan akter nije demonstrativno napustio teren ili pokazao vidljive znake negodovanja, da ne govorimo kako se nikada nije dogodilo da netko od organizatora, televizijskih voditelja, uvaženih športskih mumija ili političkih funkcionera nakon takvog zagađenja iscijedi iz sebe riječi isprike i žaljenja.

Uzvik “Za dom spremni” već je ranije bio dekriminaliziran sudskim putem. Prije više godina je Jasna Burić, tadašnja glavna urednica Hrvatske televizije, podigla tužbu protiv tjednika “Feral Tribune” jer ju je taj list napao da – emitirajući u udarnom terminu koncert Marka Perkovića Thompsona, koji je počinjao usklikom “Za dom spremni” – promiče fašizam na javnoj televiziji. Sud je sve do najviše instance tužbu gospođe Burić uvažio, ustvrdio kako parola “Za dom spremni” nema nikakve veze s ustaštvom i fašizmom, te klevetničkom glasilu razrezao visoku financijsku kaznu.

Thompson, poznat i po pjesmama u kojima doslovno slavi ustaška klanja, ostao je dragi gost Hrvatske televizije: ovoga je Božića imao osobito zapažen nastup, u društvu kardinala i političara, s kojima je pjevao o Isusu, dječici i svetoj zemlji Hrvatskoj. Suprug gospođe Burić, pak, za istu je javnu televiziju snimio raskošan serijal o hrvatskim knezovima, od kojih svaki na svoj način urliče “Za dom spremni”, a sam autor uspješno glumi najglupljega među njima.

Kninski “opasan presedan”, prema tome, ne samo što nije nikakav presedan, nego je tek formalizacija općedruštvenog i općeinstitucionalnog – a to će reći sistemskog – odnosa prema hrvatskom fašizmu. Moglo bi se primijetiti da, bez obzira na politički korektno forsiranje “kontroverze”, u ovom slučaju slobodno sudačko uvjerenje nije u osobitom raskoraku s uvjerenjem slobodnih hrvatskih građana. Parola “Za dom spremni” postala je ona vrsta društvene rutine koja ilustrira društvenu nutrinu. Imajući to u vidu, tumačenja postojećih zakona i njihova primjena, slučaj ovaj ili slučaj onaj, presuda ovakva ili presuda onakva, ionako su od gotovo bagatelne važnosti.

U svojoj znamenitoj studiji o govoru mržnje Claudio Battistelli kaže: “Kao i kod samoga govora mržnje, tako i kod legislative koja bi ga imala suzbijati, tekst je manje važan od konteksta. Kontekst je taj koji tekstu osigurava odgovarajuću moć ili nemoć, koji mu jamči ozbiljan politički utjecaj ili mu pridaje status pukoga političkog dekora.”

A hrvatski kontekst proizlazi ne samo iz vladajuće političke volje, nego i iz snažne društvene infrastrukture koja je sva upregnuta u obranu ideološki uobličene države. Ako je za tu državu povremeno trebalo otvarati koncentracione logore, ili pretvarati ciglane u improvizirane krematorije, ili hraniti Savu redovitim količinama leševa, ili čistiti Krajinu od ostataka ljudstva pogrešne nacionalnosti, ili opskrbljivati vojne zatvore induktorskim telefonima… – što se može? Zar država ipak nije toga vrijedna?

Zbog toga “Za dom spremni” – kao izvorno Poglavnikova kovanica, ali i univerzalni hrvatski povijesni usud, neka vrsta mentalne relikvije i državotvornog zavjeta koji se prenosi od pokoljenja do pokoljenja, od misije do misije, od noža do solne kiseline – sve vrijeme uživa državno pokroviteljstvo, koje će biti u onoj mjeri diskretno koliko to nalažu trendovi političke kozmetike.

Blagoslov što ga je predsjednik Ivo Josipović udijelio nedavnim misama za Antu Pavelića – kazavši da su to “manifestacije svedene na privatni čin vjerske prirode” kakvima “ne treba davati veliki značaj” – nije ništa manje štetočinski i ciničan od presude kninske sutkinje. Te njegove privatne manifestacije vjerske prirode bez ikakvog značaja u savršenom su dosluhu s konstatacijom gospođe Peršen kako “nije poznato da bi natpis ‘Za dom spremni’ i predmeti crne boje imali karakter poticanja na nacionalnu, vjersku ili bilo kakav drugi oblik mržnje”.

Iz činjenice da hrvatska država financira Katoličku crkvu predsjednik hrvatske države mogao je barem izvući ovlasti da kaže kako mu se takvi obredi ljudski gade. No, tko bi od hrvatskoga predsjednika mogao očekivati takvo što? On je u stanju biti hladni legalist kada se od njega očekuje moralno očitovanje, kao što bi oko legalizma Prekršajnog suda u Kninu vjerojatno mogao štogod moralizirati. Kao idealni reprezentant hrvatske političke klase, on drži da će fašizam najefikasnije biti iskorijenjen ukoliko mu se daje što manje značaja. Antifašizam, to je nepokolebljiva vjera u sposobnost previđanja.

U redu, moguće je razumjeti predsjednikov poriv da gadni dio društvene stvarnosti, umjesto da se njime bakće, pomete pod tepih. No, netko bi mu napokon trebao pokazati kako se to radi: gurnuti nacionalnu sramotu pod tepih možeš tako da se njime pokriješ.

 http://www.novossti.com/2012/01/fasisticki-evergreen/