Matica hrvatska

Neka briga o javnim interesima štiti osobnu korist



Dubrovačko je plemstvo imalo svu vlast u Republici, ali je često djelovalo u interesu svih slojeva. Za razliku od današnjih uprava, ono je shvaćalo da se interesi elite ne mogu ostvariti bez zadovoljenja zajedničkih potreba

Dubrovački sustav upravljanja državom pokazao se učinkovitim, barem unutar srednjovjekovnih okvira. Poznati natpis s ulaza u negdašnju dvoranu Velikog vijeća pri Kneževu dvoru »Obliti privatorum, publica curate« (»Zaboravite osobne stvari, brinite se za javne«), bio je ideal kojemu je trebao težiti svaki plemić pri vođenju državnih poslova. U Dubrovniku je izvorno postojalo 78 plemićkih obitelji, no do kasnog 15. stoljeća preživjele su samo 33. Izumiranje se nastavilo tijekom 16. i 17. stoljeća, pa je broj izvornih obitelji smanjen na 24. Sve to vrijeme nijedna nova obitelj nije primljena u redove vlastele. Tek je u razdoblju oko velikog potresa 1667. iz nužde primljeno nekoliko novih obitelji, ali one su se potom trajno morale boriti za priznanje ravnopravnosti sa starima.
Dubrovački su plemićki rodovi bili prepoznatljivi po prezimenima – Gučetić, Gundulić, Getaldić, Sorkočević, Palmotić… Premda bi bilo logično očekivati međusobne borbe obitelji za prevlast, povijesni izvori pokazuju da toga nije bilo – obitelji s velikim brojem članova nisu se koristile brojčanom premoći za izglasavanje većeg broja mjesta u najvišim službama. To se dijelom može objasniti zakonom prema kojemu osobe istog prezimena ne mogu istodobno u visoke službe. Statistički podaci Davida Rheubottoma (Age, Marriage and Politics in Fifteenth-Century Ragusa, 2000, Oxford University Press) pokazuju malo nijansiraniju sliku. Prema njegovim analizama, plemići s više rođaka različitih prezimena bolje su napredovali u karijeri. Stoga se može zaključiti kako je skrivena nepotizma (preko majčine loze ili ženidbenim vezama) ipak bilo.
Tri su glavne institucije Republike bile: Veliko vijeće, Malo vijeće i Senat (Vijeće umoljenih). Članovima Velikog vijeća postajali su svi muški pripadnici plemićkih obitelji nakon navršene punoljetnosti. Novi su se članovi svečano primali početkom svake godine. Tek je ulaskom u Veliko vijeće mladić postajao punopravnim plemićem i stjecao pravo na plemićki naslov ser. Prosječno, potkraj srednjeg vijeka to su vijeće činila 344 vijećnika.Usporedbe radi, mletačko je plemstvo u tom razdoblju brojilo oko 2600 patricija. Zbog tako velika broja, u mletačkom Velikom vijeću nisu mogli sjediti svi plemići.
Članstvo u dubrovačkom Velikom vijeću moglo se i izgubiti. Tako je npr. Lovro Menčetić 1505. izbačen iz Vijeća jer se, unatoč zakonskoj zabrani, oženio pučankom. Od svih društava u Europi, dubrovačko je plemstvo vjerojatno imalo najstrože propise o zabrani sklapanja brakova izvan svog staleža. Drugi primjer izbacivanja iz Velikog vijeća govori nam o Franu Ivanovu Gunduliću, koji je izbačen 1455. jer nije umio čitati i pisati. Što je uzrok tomu bila sljepoća, nije mu nimalo pomoglo!
Veliko se vijeće sazivalo posebnim zvonom. Nakon zatvaranja vijećnice u nju se nije moglo ući, niti se ona mogla napustiti prije kraja zasjedanja, osim uz posebno dopuštenje. Vijećnici su sjedili u osam klupa, naprijed obično stariji, a straga mlađi. Knez okružen Malim vijećem sjedio je na uzdignutu mjestu sprijeda. Nakon prebrojavanja vijećnika, ako nije bilo kvoruma, slijedilo je poimenično prozivanje radi utvrđivanja globe zbog izostanka. Osnovna uloga Velikog vijeća bio je izbor državnih službenika.
U Dubrovniku je bilo strogo zabranjeno strančarenje, izborno spletkarenje i kupnja glasova, a smjelo se glasovati samo prema savjesti. Čuvari pravde pazili su da tko ne bi nagovarao drugoga kako da glasuje. Prije svakoga glasovanja dvoranu su morali napustiti rođaci kandidata do drugoga koljena. Glasovalo se s pomoću kuglica. Kancelar je prilazio svakom vijećniku i pružao mu krpenu kuglicu. Vijećnik je uvlačio ruku u žaru i potajice ispuštao kuglicu u crveni ili zeleni odjeljak, pri čemu je crveni značio prihvaćanje, a zeleni odbacivanje. Jednom je izbio skandal kad je netko u glasačku žaru umjesto kuglice ispustio igraću kocku. Odlučeno je da se tom šaljivcu, ako bude otkriven, odsiječe desna ruka i zauvijek ga se liši plemstva.
Dubrovački knez – latinskoga naziva rector – za razliku od mletačkoga dužda, koji je posjedovao znatno veću i doživotnu vlast, imao je mandat od samo mjesec dana. Takva metoda trebala je onemogućiti pretjerano učvršćenje vlasti i spriječiti uvođenje samovlade. Dubrovčani su knezovima postupno sve više oduzimali vlast, pa su ih na kraju sveli isključivo na službenike s reprezentativnom funkcijom. Tijekom mandata, knez je morao stanovati u Kneževu dvoru. Nije smio odlaziti kući, osim u posjet bolesnim ukućanima ili na svadbu. Kretanje mu je bilo ograničeno na područje Kneževa dvora i okolice. U javnosti ga je obvezno pratilo osam kneževih momaka. Kneževa je odjeća bila od crvene tkanine, jer je ta boja označavala vlast. Zanimljivo je da knez za svoju službu nije primao nikakve naknade. Smatralo se da mu je sama čast dovoljna plaća.
Vlast Maloga vijeća isprva je bila velika, no s vremenom se ograničavala, baš kao i kneževa. Malom je vijeću naposljetku preostala samo briga za komunalne poslove, poput organizacije službenih svečanosti. Imalo je i ulogu savjetovanja kneza, pa je osiguravalo kontinuitet u uvjetima brze izmjene knezova.
Senat se u Dubrovniku izvorno nazivao Vijeće umoljenih, što vjerojatno svjedoči da to isprva nije bilo stalno tijelo, nego su članovi sazivani molbom. Nakon ustaljenja, to je vijeće preuzimalo sve više ovlasti. U njemu su se izrađivali nacrti zakona, a Veliko ih je vijeće samo naknadno izglasavalo. Senat je time postao svojevrsna vlada Republike. Takva kondenzacija vlasti učinila je dubrovačku politiku koherentnijom i efektivnijom, što je osobito bilo važno u doba jačanja osmanske vlasti. Mandat senatora trajao je godinu dana, a vakancija dvije godine, no ona je ukinuta u 16. stoljeću, pa su se od tada svake godine birali gotovo isti ljudi.
U slučajevima krize Senat je zasjedao gotovo svakodnevno, a sjednice su katkada trajale i cijele noći. Pojedini su članovi državne uprave morali dolaziti na sjednice svih triju vijeća, pa je ukupan broj sjednica kojima su morali prisustvovati dosezao i do 617 zasjedanja godišnje!
Dobivanje članstva u Senatu za plemića je praktički značilo ulazak u unutarnji krug vlasti, jer su u Senatu bili okupljeni svi najvažniji službenici. Budući da zbog propisa o vakanciji oni nisu mogli uzastopno obnašati iste službe, jedan od načina zadržavanja vlasti bila je pojava rotacije na najvišim funkcijama. Primjerice, vijećnik Malog vijeća postao bi knez, pa zatim sudac građanskoga suda, pa opet vijećnik Malog vijeća... Pritom bi on za vrijeme cijelog ciklusa rotiranja sjedio u Senatu. Kada bi jednom plemić ušao u unutarnji krug, rijetko bi iz njega izlazio. Tako je npr. Bartol Gučetić bio u unutarnjem krugu neprekidno od 1450. do 1490, i to tako da je dvanaest puta bio knez, deset puta vijećnik Malog vijeća, deset puta sudac građanskoga suda i pet puta izravno izabrani senator.
Teritorijalnu upravu nad pojedinim dijelovima Republike potkraj srednjega vijeka dijelilo je šest knezova (konavoski, stonski, slanski, šipanski, lastovski i knez Lopuda i Koločepa) i tri kapetana (trstenički, janjinski i cavtatski). Oni nisu smjeli samovoljno vladati, nego su tek provodili odluke središnje vlasti. Lastovo i Mljet imali su znatnu autonomiju i povlastice. Mljet je od 1410. bio pod upravom šipanskoga kneza, koji je morao obići Mljet barem tri puta tijekom službe. Budući da je lastovskim knezovima bilo teško boraviti na Lastovu ljeti, odobreno im je da srpanj, kolovoz i rujan mogu provesti na Mljetu. Ta tri mjeseca oni su preuzimali upravu nad Mljetom umjesto šipanskoga kneza. Trajanje mandata područnih upravitelja iznosilo je šest mjeseci. Njihove su službe bile među najbolje plaćenima u Republici. Najviša je bila plaća konavoskoga kneza netom nakon stjecanja Konavala, budući da se jedino tako mogao motivirati neki plemić da provede pola godine u gorskoj tvrđavi Sokol, odvojen od svijeta. Poslije, kad je prijestolnica Konavala prenesena u Pridvorje, plaća je smanjena.
Služba državnih rizničara – zvanih i rizničari sv. Marije, bila je jedna od najvažnijih u Republici. Izvorna im je uloga bilo podjeljivanje milostinje siromasima, a također su čuvali državno blago i relikvije. Smatralo se da nitko ne može bolje upravljati državnim novcem od onoga koji upravlja novcem siromaha. Postojao je propis da samo oni mogu upravljati privatnim oporučnim zakladama. Time se sav novac iz tih zaklada slijevao u jedan odjeljak riznice, a oni su u njega mogli slobodno posezati u slučaju da je Republici trebao novac. Time je država imala osiguranu veliku zalihu kapitala za slučajeve nužde, a isto tako i slobodu da taj kapital stavlja u optjecaj i oplođuje. Služba rizničara bila je vrlo unosna, jer su bili plaćeni postotkom od državnih prihoda, što je poticalo rizničare da što bolje oplođuju državni novac. Škrinja državne riznice nalazila se u moćniku katedrale sv. Marije.
Za zapovjednike straže svakoga su mjeseca birana devetorica vlastele. Noću je na dužnosti obvezno bio jedan stariji i dva mlađa plemića. Oni su obavljali smotru straže i čuvali ključeve gradskih vrata. Glavni zapovjednik straže nosio je naziv kapetan noći. On je morao noć probdjeti u Luži i nekoliko puta obići stražu. Tijekom noći nitko nije smio ulaziti ni izlaziti iz grada.
Premda će Marin Držić u urotničkim pismima poslije kritizirati dubrovačku vlast, iz navedenih epizoda može se zaključiti da je dubrovačko plemstvo u srednjem vijeku doista znalo biti odano idealu Obliti privatorum, publica curate. Nije li im baš ta sposobnost da stave javne interese na prvo mjesto omogućila tako dug opstanak na vlasti? Možda bi po uzoru na njih svaka vlast trebala shvatiti da je briga o zajedničkim interesima najbolji način da se zaštiti osobna korist.

Tin Pongrac