Nedavno sam na Facebooku pročitao razmišljanje jednog nacionalističkog zlobnika. Zanio se neki ognjištar pa nabraja tobože hrvatska mjesta pod 'okupacijom' naših dragih susjeda iz bivše Juge. Slovenci nam tobože drže sv. Geru koja se nalazi na hrvatskoj zemlji. Nakon arbitraže koju je naša mudra Jaca sklepala sa Pahorom, Hrvatska bi mogla bar što se tiče prava mora postati svjetski raritet. Naime, ako arbitražna vaga nagne prema Slovencima, Hrvatska bi u Piranskom zalijevu mogla imati kopno, a more bi moglo pripasti Slovencima. Nešto slično se događa sa Crnogorcima oko poluotoka Prevlaka. Zemlja je naša, ali more je crnogorsko. Glupi nacionalisti nikako da shvate kako je to upravo sukladno europskim pravnim stečevinama. Još nas je premudri Stipe Mesić podučio kako sa Crnom Gorom nijesmo nikada bili u ratu. Stoga smo im u znak zahvalnosti što su nam prepustili Dubrovnik, Konavle i Srebrno poklonili more uz Prevlaku. Danas su povjesničari tipa Tvrtka Jakovine i Ive Goldsteina valjda čvrsto dokazali da su Dubrovnik, Konavle i Srebrno početkom devedesetih razarali Tajlanđani i Islanđani, a Crnogorci su nas od njih branili. I na kraju naši jarani iz BiH. Nakon što je unuk velikog vođe Kima pohvalio BiH kao balkansku Sjevernu Koreju, a to im je diglo perje, počeše tvrditi da je sve s obje strane tisuću kilometarske granice zapravo njihov teritorij. Da bi nas pripustili u EU kao dobri susjedi, postavili su nam određene uvjete: njihovi su Neum, Ploče, škoji i svi otoci i poluotoci u okolici. Zadnji uvjet je valjda da ih unaprijed moramo obavijestiti o vrsti betona od koje ćemo graditi Pelješki most ako do toga uopće ikada i dođe. Naš antieuropejac sa Facebooka smatra da su Brijuni pod dvanaestogodišnjom okupacijom velikog hrvatskog glumca Rade Šerbedžije.

Kako se to lijepo vidi iz mojih črčkarija u kolumnama, osoba sam koja se lako navuče na nacionalističke trivijalnosti. Stoga sam u prvi mah i povjerovao da je ognjištar, što se tiče Rade, Lenke, dece i rodbine stvarno u pravu. Svake godine u rujnu Radin teatar u Ulysses igra na Brijunima istu predstavu koju uglavnom gledaju isti gledatelji i poneki iz Žikine dinastije. Nedavno sam pročitao kultni intervju sa Radom u Magazinu Jutarnjeg lista koji je s njime napravio ljevičar Dobroslav Silobrčić, destilirani talent za politiku, političke analize, šport i ukratko za sve što ima lijevo u sebi. Pročitavši intervju shvatih kako su mi Rade i Dobroslav otvorili napokon oči. Nadam se da ga je pročitao i onaj ognjištar s početka teksta te da je i njemu napokon sinulo.

Silobrčić započinje s Radetom razgovor sa skliskom temom 'Devedeseta godina, Jugoslavija se raspada, počinje rat…' Rade: 'Znate, to treba razjasniti. Ja sam o tome napisao knjigu 'Do posljednjeg daha' se zove.' Moram priznati da sam imao u rukama tu knjigu i vidio kako iz nje izvire duboka tuga i žalost zbog propasti Juge. Bila su to teška vremena i nije bilo Borislava Vujčića i njegove ideje 'ajde da pravimo teatar na otoku Brion'. Na pitanje Silobrčića: 'Je li točno da vam je bilo ponuđeno da budete direktor srpskog narodnog pozorišta u Zagrebu?' Rade odgovara k’o iz puške: 'Jest, odbio sam… Pa ja sam hrvatski glumac!' Ostadoh tronut! Rade Šerbedžija, rođen u Hrvatskoj, odrastao u Hrvatskoj, diplomirao na Kazališnoj akademiji u Zagrebu, u Hrvatskoj napravio i karijeru, mora priznati da je hrvatski glumac jer je to Dobroslavu očito nejasno. Kaže da je 1990.g., otišao u Beograd iako priznaje da ga u Zagrebu nitko nije napadao. Kaže nadalje kako je kasnije navraćao u Zagreb, ali je doživljavao neugodne situacije. Silobrčić, pun razumijevanja za Radinu dramu života, upita: 'Na ulici?' A Rade, gotovo kao naš Stipe Mesić, procijedi: 'Na ulicama Zagreba bilo je užasno.' Ne navodi doduše ni jedan primjer tog užasa koji je proživljavao devedesetih u Zagrebu, ali zato kaže da je na zagrebačkim ulicama doživio i divne momente: 'Ljudi su me držali za ruke i plakali!' Ne zna tko su to bili, ali je siguran da oni ' danas još dolaze na Brijune ' uživaju u njegovome Ulyssusu.

Potom slijedi onaj uzvišeni trenutak svakog dobrog intervjua - trenutak kad se Rade napokon odlučio javno demaskirati Tuđmanov crni, nacionalistički režim. Kaže Rade: 'Nisam bio pobornik Tuđmanovog režima, uostalom kao i polovica Hrvata!' Potom Dobroslav postavi pitanje svih pitanja: 'Jeste li osjetili da ste u životnoj opasnosti?' Znao sam da će taj odgovor napokon razobličiti nacionalističku Hrvatsku, autokrata Tuđmana i hrvatsku sklonost ustašluku jer se hrvatski glumac ni kriv ni dužan našao u Zagrebu u životnoj opasnosti. Prestao sam na trenutak čitati intervju jer sam odjednom osjetio da će se sve moje desničarske predrasude prema Radi, ostrvu Brion, prema gledateljima Žikine dinastije i prema forumašu Marku 1234 raspasti sada kao mjehur od sapunice! Kad sam uhvatio daha ipak odlučih nastaviti čitati da vidim što su to Hrvati pripremili Radi. Rade nam je ipak otkrio cijelu svoju istinu: 'Bilo je susreta za koje mogu reći da sam osjetio da sam u životnoj opasnosti. U Beogradu su pucali na mene iz pištolja.' Oho!!! Ovo je senzacionalno! Zenge usred Beograda pokušale likvidirati hrvatskog glumca! 'Da' kaže Rade 'pucao je na me jedan lički Srbin, ljut što nisam dovoljno Srbin!' Nakon takve stravične drame i opasnosti od hrvatskog nacionalizma i tuđmanovskog režima u Zagrebu koji ga je htio likvidirati pokušajem ubojstva od strane ličkog Srbina u Beogradu, iskreno se kajem što sam ikada i pomislio da je Rade okupirao Brijune. Stoga predlažem onom ognjištaru s početka teksta da najesen ode do ostrva Brion i da zajedno sa oduševljenim gledateljima Žikine dinastije pogleda Radu u ulozi Odiseja. Neka kao Kiklop otvori ono svoje jedno ogromno oko pa će vidjeti da Hrvatska vojska itekako pazi i čuva Radu i njegovu familiju na Brijunima da ga slučajno opet ne pokuša upucati neki suludi Srbin! Kad Srpsko narodno pozorište bude napokon osnovano i u Zagrebu, barem će imati sposobnog direktora u osobi Rade Šerbedžije. Ako sam Radu, gledatelje Žikine dinastije, Marka 1234 i slične likove uvrijedio ovim tekstom, onda je bolje da ne čuju ono što nisam napisao već sam zadržao za sebe…

I na kraju se sjetih kako je Rade, nakon pada Vukovara, snimio jedan dirljiv srpski film pod nazivom 'Na ruševinama Vukovara'. Ekipa je bila međunarodna: režiser, glumci i scenarist Srbi i hrvatski glumac Rade Šerbedžija. Navodno se, nakon tog filma, primirio i onaj lički Srbin koji je Radu htio u Beogradu upucati jer po njemu Rade nije bio Srbin iz dna kace! Sad je mladi Srbin sigurno već malo stariji i zadovoljniji pa bi bio red da ga hrvatska vlada, u znak dobre volje i dobrosusjedskih odnosa, pozove na Brijune kao posebnog gosta. Zahvaljujući njegovom promašaju tada u Beogradu, Hrvati već dvanaest godina imaju Teatar na otoku Brion.

Drago Prgomet je doktor medicine i sveučilišni profesor. Izabrani je zamjenik Tomislava Karamarka. Uvjeren sam da nijedan član iz šireg vodstva HDZ-a nema takvu, skoro perfektnu biografiju kao dr. Prgomet. Možda mu jedino može konkurirati Vladek Šeks, ali on je sad u out. Osim što je Prgomet vrhunski liječnik, profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, od početka rata bio je dragovoljac koji je proveo četiri godine na bojišnici liječeći i spašavajući živote svojih suboraca. Netko će pomisliti: zašto on to sada piše? Zato što ljevičarska novinarska falanga neprestano nastoji plasirati u javnosti tezu kako je 'novi HDZ' što se kadrova tiče debelo ispod poželjnog minimuma. Postavlja se pitanje da je drugi čovjek Stranke s takvim životopisom potpuno nestao s javne scene. Je li to stoga jer dolazi iz protivničke ekipe dr. Kujundžića? Ako je to politička logika ovog novog HDZ-a onda Kukuriku koalicija može već sada slaviti naredni mandat. O Prgometu i sličnim kvalitetnim HDZ-ovskim kadrovima nema ni riječi u hrvatskim medijima, ali zato plejada Sanaderovih likova puni stalno crne kronike. HDZ je interesantan samo zato jer se svi pitaju kakve će biti konačne presude? Odgovor je: Zna se! Parafrazirat ću jednu misao Honore de Balzaca: 'Kad nas političari vole, opraštaju nam sve, čak i naše zločine. A kad nas ne vole, ne opraštaju nam ništa, čak ni naše vrline!'

Na Županijskom sudu u Zagrebu vodi se postupak protiv četiri osobe, optužene za ratni zločin na Konačištu u Kerestincu. Kao svjedok se pojavio Dobroslav Gračanin, bivši major Tomićeve JNA. Major Dobroslav je izazvao pravu konsternaciju u sudnici predavši predsjedniku vijeća sliku Josipa Perkovića, inače svjedoka u tom postupku, i ustvrdivši da je Perković osoba koja ga je premlaćivala u Kerestincu. Što sada? Vjerovati bivšem majoru neprijateljske vojske ioli hrvatskom dužnosniku tajnih službi i zakulisnih igara od osnivanja Hrvatske. Naravno, naš će sud povjerovati Perkoviću. Uostalom i njemački je sud nedavno povukao protiv njega potjernicu u slučaju Đureković što su naši ljevičarski mediji dobronajmerno protumačili da je Perković, kao član UDB-e ustvari radio s Titom na raspadu Jugoslavije, pa mu to sad Nijemci honoriraju. A što ćemo sa slučajevima Lora, Grubori (u kojima su svjedoci autobusima dolazili iz Srbije i prstom pokazivali na optuženike), i u kojima su suci honorirali svjedočke izjave visokim i teškim kaznama. Sada međutim ni mu…! Kad je major Gračanin tvrdio na sudu da ga je Perković mučio i premlaćivao, državni se odvjetnik zamislio i počeo gledati kroz prozor. Sucu nije bilo ni na kraj pameti poslati zapisnik sa saslušanja u DORH jer su bili godišnji odmori. Nijemci skinuli potjernicu, a u školi naši đaci uče stihove Petrice Kerempuha: 'Ni med’ cvetjem ni pravice!” osim ako je cvijeće iz UDB-inog vrta. Francuzi kažu: 'Ima istina u koje nije dobro vjerovati!'

Z. Hodak