Na ljestvici potpore građana političarima premijer Zoran
Milanović pao je na četvrto mjesto, ispod je predsjednika Josipovića,
vođe laburista Dragutina Lesara i saborskog zastupnika s nezavisne liste
don Ivana Grubišića. Pao je i SDP, ima potporu 26 posto ispitanika u
najnovijoj anketi Ipsos pulsa, te nije puno iznad HDZ-a, koji je na 20
posto.
Nisko su i gotovo bez ikakve potpore građana i Milanovićev glavni
koalicijski partner Radimir Čačić sa svojim HNS-om, koji danas ne bi
prešao izborni prag. I ti podaci pokazuju koliko su Ivo Sanader,
Jadranka Kosor i društvo bili srozali HDZ. Sjetimo se: premda u prvom
mandatu ta stranka nije bogzna što učinila - štoviše, više je bila
dojmljiva po tome koliko je bila odstupila od svojih nacionalnih načela -
godi ne 2000. uspjela je ponovno pobijediti.
Tada se SDP tješio činjenicom da je na tim izborima postigao najveći
uspjeh u svojoj povijesti. A o HDZ-u se moglo reći - koliko god nastojao
da se ne svidi biračima, njihovih će glasova uvijek dobiti dovoljno za
pobjedu. Onda se Ivo Sanader potrudio i Hrvatsku i HDZ toliko uništiti
da je više pobjeda bila nemoguća. U to, i samo u to uzdao se Zoran
Milanović sa svojim koalicijskim partnerima prije proteklih izbora, a u
to se uzda i danas.
Tako se ostvaruje vjekovna težnja ljevice: vladati bez konkurencije,
nadjačati protivnika koji je već na zemlji. Kukurikavci se svojim
sadašnjim političkim protivnicima zacijelo podsmjehuju. Na HDZ još malo
tko računa, a “ozbiljni” takmaci postaju im jedan ostarjeli svećenik
koji jedva govori i jedan marginalac, Dragutin Lesar, koji se u
Hrvatskom saboru toliko srodio s ćoškom iz kojeg baca petarde da ga
nitko izvan toga ćoška u budućnosti ne može ni zamisliti. Dakle, ovaj i
još barem jedan mandat jednopartijnost je Hrvatskoj zajamčena.
A vidjet će se hoće li se do tada naći načina da HDZ i dalje jednom
nogom bude u sudnici a drugom na političkoj pozornici, što bi ljevici
jamčilo još duže vrijeme na vlasti. SDP i Milanović neće se nastojati za
državnim kormilom održati nikakvim programom ili razvojem gospodarstva
nego samo uz “potporu” slaboga HDZ-a. Sadašnji premijer nikad se neće
usuditi dirnuti u strane banke, u njihove lihvarske kamate kojim
iscjeđuju građane i gospodarstvo, u uvozni lobi, u protunarodnu
monetarnu politiku Hrvatske narodne banke, riječju, u interese stranih
profitera u Hrvatskoj. A bez toga nema ni gospodarskoga oporavka, ni
povećanoga izvoza kao jedinoga spasa, ni zapošljavanja, porasta plaća,
standarda i potrošnje, te “normalnog” punjenja proračuna.
Tako nam u budućnosti ostaje sve veće zaduživanje u inozemstvu, sve
veća ovisnost o središtima moći i sve veća spremnost na ustupke pred
ucjenama. Iz straha od svojih europskih gazda premijer se instinktivno
kloni svake ekonomske ili bilo koje druge pameti koja bi mogla ugroziti
njegove ambicije da postane Briselac još više nego što je to naglasio u
prvom državničkom pohodu središtu EU.
On se ne osjeća ni trajnim stanovnikom ni suverenim državnikom
Hrvatske, nego izvršiteljem plana iz Bruxellesa. Nije on tek tako dao
cio niz izjava kojima niječe Hrvatsku i njezine interese - o nekim
otocima kao hrpama kamenja, o dijelovima zemlje kojih bi se odrekao radi
mira sa susjedima, o Hrvatskoj kao slučajnoj državi...
Njemu je Hrvatska teret koji mu zanovijeta a on bi htio da se
raskomoti u potpunoj podložnosti europskim gazdama. On hoće uživati u
vlasti, njemu su dosadni ti protokoli i sjednice, ti vanjski dugovi i
unutarnji stečajevi, on nekamo po dužnosti odlazi s namjerom da odatle
što prije pobjegne, njemu Hrvatska nije briga nego sredstvo da ostvari
svoje hedonizme.
Takav, bez programa, sustava i strategije te samo s nagonom za
političkim održanjem on ne bi imao šanse s obnovljenim HDZ-om, i pao bi
prije kraja mandata. Stoga nas umjesto gospodarskog oporavka kao
argumenta vlasti čeka još veće potonuće Hrvatske i još jači “nadzor” nad
HDZ-om. A dok Milanovića “ugrožavaju” Lesar i Grubišić, to i nije težak
zadatak.