Na ljestvici potpore građana političarima premijer Zoran Milanović pao je na četvrto mjesto, ispod je predsjednika Josipovića, vođe laburista Dragutina Lesara i saborskog zastupnika s nezavisne liste don Ivana Grubišića. Pao je i SDP, ima potporu 26 posto ispitanika u najnovijoj anketi Ipsos pulsa, te nije puno iznad HDZ-a, koji je na 20 posto.

Nisko su i gotovo bez ikakve potpore građana i Milanovićev glavni koalicijski partner Radimir Čačić sa svojim HNS-om, koji danas ne bi prešao izborni prag. I ti podaci pokazuju koliko su Ivo Sanader, Jadranka Kosor i društvo bili srozali HDZ. Sjetimo se: premda u prvom mandatu ta stranka nije bogzna što učinila - štoviše, više je bila dojmljiva po tome koliko je bila odstupila od svojih nacionalnih načela - godi ne 2000. uspjela je ponovno pobijediti.

Tada se SDP tješio činjenicom da je na tim izborima postigao najveći uspjeh u svojoj povijesti. A o HDZ-u se moglo reći - koliko god nastojao da se ne svidi biračima, njihovih će glasova uvijek dobiti dovoljno za pobjedu. Onda se Ivo Sanader potrudio i Hrvatsku i HDZ toliko uništiti da je više pobjeda bila nemoguća. U to, i samo u to uzdao se Zoran Milanović sa svojim koalicijskim partnerima prije proteklih izbora, a u to se uzda i danas.

Tako se ostvaruje vjekovna težnja ljevice: vladati bez konkurencije, nadjačati protivnika koji je već na zemlji. Kukurikavci se svojim sadašnjim političkim protivnicima zacijelo podsmjehuju. Na HDZ još malo tko računa, a “ozbiljni” takmaci postaju im jedan ostarjeli svećenik koji jedva govori i jedan marginalac, Dragutin Lesar, koji se u Hrvatskom saboru toliko srodio s ćoškom iz kojeg baca petarde da ga nitko izvan toga ćoška u budućnosti ne može ni zamisliti. Dakle, ovaj i još barem jedan mandat jednopartijnost je Hrvatskoj zajamčena.

A vidjet će se hoće li se do tada naći načina da HDZ i dalje jednom nogom bude u sudnici a drugom na političkoj pozornici, što bi ljevici jamčilo još duže vrijeme na vlasti. SDP i Milanović neće se nastojati za državnim kormilom održati nikakvim programom ili razvojem gospodarstva nego samo uz “potporu” slaboga HDZ-a. Sadašnji premijer nikad se neće usuditi dirnuti u strane banke, u njihove lihvarske kamate kojim iscjeđuju građane i gospodarstvo, u uvozni lobi, u protunarodnu monetarnu politiku Hrvatske narodne banke, riječju, u interese stranih profitera u Hrvatskoj. A bez toga nema ni gospodarskoga oporavka, ni povećanoga izvoza kao jedinoga spasa, ni zapošljavanja, porasta plaća, standarda i potrošnje, te “normalnog” punjenja proračuna.

Tako nam u budućnosti ostaje sve veće zaduživanje u inozemstvu, sve veća ovisnost o središtima moći i sve veća spremnost na ustupke pred ucjenama. Iz straha od svojih europskih gazda premijer se instinktivno kloni svake ekonomske ili bilo koje druge pameti koja bi mogla ugroziti njegove ambicije da postane Briselac još više nego što je to naglasio u prvom državničkom pohodu središtu EU.

On se ne osjeća ni trajnim stanovnikom ni suverenim državnikom Hrvatske, nego izvršiteljem plana iz Bruxellesa. Nije on tek tako dao cio niz izjava kojima niječe Hrvatsku i njezine interese - o nekim otocima kao hrpama kamenja, o dijelovima zemlje kojih bi se odrekao radi mira sa susjedima, o Hrvatskoj kao slučajnoj državi...

Njemu je Hrvatska teret koji mu zanovijeta a on bi htio da se raskomoti u potpunoj podložnosti europskim gazdama. On hoće uživati u vlasti, njemu su dosadni ti protokoli i sjednice, ti vanjski dugovi i unutarnji stečajevi, on nekamo po dužnosti odlazi s namjerom da odatle što prije pobjegne, njemu Hrvatska nije briga nego sredstvo da ostvari svoje hedonizme.

Takav, bez programa, sustava i strategije te samo s nagonom za političkim održanjem on ne bi imao šanse s obnovljenim HDZ-om, i pao bi prije kraja mandata. Stoga nas umjesto gospodarskog oporavka kao argumenta vlasti čeka još veće potonuće Hrvatske i još jači “nadzor” nad HDZ-om. A dok Milanovića “ugrožavaju” Lesar i Grubišić, to i nije težak zadatak.