
-Moga sina su ubili Srbi. Da me bolje razumite ja ne znam je li njega ubio baš Srbin ali ubila ga je srpska vojska. Još su prije rata galamili vikali, ovo je Srbija, a onda i zapucali. Moj sin je otiša u gardu i poginija tu blizu sela- grubim rukama je starac obrisao jednu suzu koja se skotrljala niz izbrazdano lice težaka.
Ni slutio nije da će ta njegova izjava i staračka suza izazvati pravu revoluciju u Hrvatskoj. Osude pljušte sa svih strana. 1478539 nevladinih udruga se diglo na noge. Govor mržnje, govor mržnje, vrišti sa svih strana. To je etiketiranje jedne nacionalne skupine. Nečuveno. Skandalozno. Predsjednik, premijer, ministri, župani, načelnici policijskih postaja i gradonačelnici, svi su zgroženi. Direktori komunalnih poduzeća i uporavitelji odlagališta otpada, onog kućnog ali i auto-odpada. Svi vrište ko djevojčice na koncertima Beatlesa nekad.
Ne može to tako, to treba procesuirat, grmi se iz državnog odvjetništva. Govor mržnje nego što, grmi sa svih strana sijevaju munje iz svih medija, grme EPH pravednici, opet Srbi za sve krivi, a znamo kako je kad i kako je završilo kad su Židovi bili krivi.
Iznose se i novi dokazi protusrpstva koje se nije sankcioniralo na vrijeme. Ratne novine koje donose vijesti. Srpski agresor napao Zadar. Granatirao Karlovac. Pakrac. Šibenik. Osijek. Vinkovce. Đakovo. Dubrovnik. Sravnio Vukovar sa zemljom. Stotine sela gore. Slavonija sva u dimu i gareži. U plaču. Protusrpska histerija na vrhuncu. Klevetanje cijelog jednog naroda. Bestijalno etiketiranje. Ima li kraja tome. Nije se na vrijeme stalo na tome i sad imamo to što imamo. Ali hoće sad. Nema više zabijanja glava u pijesak.
Par godina poslije ove sramote hrvatski zatvori su puni širitelja mržnje a EPH novinari idu od kuće do kuće sa cerekom na usnama i mikrofonom na rukama i intervjuiraju..bako tko je rušio tvoj grad..
A šta ja znam sinko..topovi..čiji topovi bako..a tuđi sinko..a tko su ti tuđi bako.., namigivaju kamerman i novinar jedan drugome..sad će se glupa baba izlanit i hop..iza kuće je već policija sa bjanko nalogom od tužiteljstva i već napisanom presudom, lisice babi na mršave ručice i gotov poso al baba ni mukaet..trese se od straha al šuti, lukavo je to stvorenje nemož je navuć al triba još probat pa ako ne ide, angrif na drugu babu.... ..kako se zovu bako..ne znan ti ja sinko..samo je grmilo i sivalo..a tko je poteza konop bako..tko je tura granate u civi bako..ne znam jadna ti sam sinko..pustite me s mirom..
Ne smi jadna baba reć..čula baba da se za spominjanje Srba ide u zatvor pa gleda da se kutariše i da se ode grijat kod šporeta
Ova groteska koja se u Hrvatskoj već godina radi..ovo eutanaziranje mozga, ovaj presing nad umom nevoljnih Hrvata koji više ne smiju ništa reć a da im se na grbaču na nakaču sva opskurna bića ovog dijela svijeta poprima ovih dana svoje karikaturalne obrise preko jednog verbalno ograničenog tipa kojeg čereče u ime političke korektnosti a za račun onih koji su spepeljali trećinu Hrvatske, koji su izgubili rat ali koji su moćniji i zaštićeniji nego ikad. Nepokajani i obijesni , umjesto da sagnu šiju i traže oprost, optužuju i glume žrtve. Sekundiraju im orjunaši, domaći soj izdajica kojima Hrvatska nikad nije oskudijevala, kojima ovo podneblje savršeno odgovara za rast i razvoj, gnjoje ih đubrivom domaće i strane proizvodnje, nevjerovatno efikasnim đubrivom koje doduše truje zemlju ali koga briga. Ali gdje su Hrvati, zašto šute, zašto šutke pristaju na eutanaziranje svoga uma, čak svojim izjavama daju za pravo svojim neprijateljima. Zar je ovaj narod stvarno izgubio svako svoje dostojanstvo.
Čitao sam nedavno još jednog oklevetanog hrvatskog borca koji je rekao.."nisu najveći profiteri ovog rata, kriminalci i šverceri nego obični ljudi koji su zaboravili tko je za njih što učinio". I to je istina. Stračević je rekao da imamo dvije velike narodne mane. Jedna od njih je da prebrzo zaboravljamo. I dobro i zlo.
I ispada da više cijenimo tuđe zlo nego vlastito dobro. Naši se mučenici ubijaju u očaju a zlotvori nam se cere u facu. I ne smijemo im ništa. I dajemo im za pravo. I klimamo glavom. Sagibamo šiju.
Jel se bar sramimo..
by kolega vlaj
kao i uvijek, u sridu






















