Povodom Dana pobjede nad fašizmom(neosporno, fašizam je pobijeđen 1943.g., kapitulacijom fašističke Italije!?) i Dana 'oslobođenja Zagreba' na zagrebačkom su groblju Mirogoj vijence položila brojna izaslanstva.
Među inima, a tko bi drugi, vijenac je položio i 'kamilični' hrvatski predsjednik Ivo Josipović, uz njega i potpredsjednik Sabora Nenad Stazić, te ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić, kojeg pravi heroji Vukovara s podsmijehom zovu 'braniteljem' Krka i Crikvenice.
Za razliku od njih na Zid boli, Grob narodnih heroja(a 'narodni heroji' su i Đoko Jovanić, Marko Belinić, Rade Bulat, i drugi krvoloci hrvatskog naroda, nap. a.)…), te kod središnjeg križa vijence su položili i zagrebački gradonačelnik-politički 'pragmatik', Milan Bandić, te izaslanstvo Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.
Što reći nego djeca komunizma ili komunistička djeca, svejedno, klanjaju se svojim ko(munističkim)-MESARIMA!
Prisjetimo se još jednom(nije naodmet)tog davnog 'osmog maja' 1945. kada se na ulicama Zagreba nije moglo vidjeti baš previše 'lijepih, partizanskih kapa' (tako tim kapama tepa komunističko dijete, Ivo Josipović!).
Najvećim dijelom bile su to standardne četničke šajkače ili šubare s kojih su preodjeveni i, po Titu u jesen 1944., abolirani i obrijani četnici na brzinu skinuli kokarde i zašili crvene, komunističke zvijezde.
A nije to nikakva izmišljotina, tu notornu činjenicu navodi itekako mjerodavna osoba, Ivan Šibl, politički komesar 10. Zagrebačkog korpusa u svojim ratnim memoarima objavljenima još davne 1966., u djelu naslovljenom 'Ratni dnevnik', citat:
'Trebalo je da stignemo prvi, a stižemo posljednji u miran, slobodan grad..!? Jedinice 2. armije pod komandom Srbina Koče Popovića prve su ušle u grad. Čitava je istina da su 1. i 2. armija 'oslobodile' Zagreb'; a komandant prve Armije bio je srbijanski Crnogorac Peko Dapčević!
Dok se njegova(Šiblova!) postrojba odmarala negdje u području Sesveta i pripremala za kasno-popodnevni svečani ulazak u hrvatsku metropolu, politički komesar Ivan Šibl je 9. svibnja rano ujutro, kao logistička prethodnica, krenuo u (kako sam kaže) već oslobođeni, tj. od hrvatske vojske i velikog broja civila….napušten i 'preventivno očišćen' grad.
Evo kratkog opisa stanja koje Ivan Šibl zatječe u Zagrebu a taj opis iz pera hrvatskog partizana ne ostavlja ni malo dvojbe tko su bili 'osloboditelji' Zagreba 8.svibnja 1945. godine:
„Ulice su pune vojske. To su borci 1. i 2. armije….Armije su provaljale Srbiju i Srijem i putem mobilizirale sve što je bilo sposobno nositi pušku. Seljački momci uplovili su u brigade sa šajkačama, šubarama ,....prava narodna armija!“ (I. Šibl, 'Ratni dnevnik', str. 422. ).
A 'provaljala' je ta 'narodna armija' i cijeli Zagreb, od prostitutki pa sve do časnih sestara (ali i ranjenika i TBC-bolesnika po zagrebačkim bolnicama) u krvavim orgijama ličkih koljača i 'lajbek-milicionera' na Savskoj cesti, Zagrebačkoj Gori, Gračanima, svugdje pod Sljemenom!
Nakon toga 'skinuli' su barbari i najveću hrvatsku svetinju, spomenik banu Josipu Jelačiću te postavili svoj nakaradni 'slavoluk pobjede' a tradicionalni Jelačićev-plac prozvaše Trgom republike!
Među prvima u Zagreb je ušao:
Bivši oficir srpske kraljevske vojske đenerala Draže Mihailovića, ortodoksni četnik Đoko Jovanić komandant šeste ličke-udaračke divizije sa svojim koljačima za 'brza dejstva'.
Kasnije je zbog tih 'zasluga' postavljen za načelnika zagrebačke vojne oblasti (1967.-74.) te proglašen narodnim herojem(1951.).
Živio je taj donjolapački krvolok u Zagrebu sve do prvih demokratskih izbora, 1990.g. a umro 2000.-te i pokopan u Aleji 'narodnih heroja' na Novom groblju, ali u Beogradu!
Thor Einar Leichhardt piše:
'Do danas nitko od 'lajbek-milicionera' i 'ličkih koljača' nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana.
U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima.
Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.'
Za one koji su u Zagreb ušli sa šajkačama i šubarama potpuno je jasno tko su bili, a sasvim je izvjesno da to nisu bili Sinjski alkari, ni Trenkovi panduri kao ni lički pastiri.
Partizanski borci negiraju ovu istinu napisanu od njihovog polit-komesara tvrdeći da su među postrojbama koje su tada ušle u Zagreb, ravnopravno bile zastupljene i jedinice hrvatskih partizana (Slavonska brigada!), koje su pod 'borbom ušle u grad' te stoga i nisu mogle počiniti zločine koji im se pripisuju.
Doduše, 'borbu' su oni nastavili, zajednički, i nakon Zagreba i dugo, dugo nakon 'osmog maja', sve do klaonice u Krapini i Maceljske šume…i puno, puno šire, i puno, puno dalje!
Dakako, što se samog Zagreba tiče pretekli su ih 'prvi osloboditelji' znakovitih imena, ĐOKO, KOČA i PEKO, sve odreda 'pljunuti hrvati' i…..'na brzaka' obavili što je trebalo obaviti!
