Tragom gašenja Feral Tribunea

„Kraj posljednjeg nezavisnog medija“

Kad je 14. ovog mjeseca saopšteno da neredni broj kultnog splitskog Feral Tribunea neće izaći nikoga posebno nije zabolilo, osim valjada sve nas koji smo taj sjani list godinama redovno čitali. Zabolilo nas je to što smo tada postali svjesni bolne istine da je Feral zaista bio nezavisna novina, jer samo takva je i mogla propasti. Zavisni imaju one od koga zavise i nemaju finansijskih problema koji rezultiraju krahom i neizlaženjem.

Feral Tribune bio je nejnagrađivaniji list u Hrvata i poslije sarajevskog Oslobođenja najnagriđivaniji mediji na Balkanu. Istaknuo se tokom devedesetih godina u Hrvatskoj kao jedan od rijetkih medija koji se usudio objektivnim novinarstvom dirnuti u sve afere i kriminal u okolici vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. Zbog toga je u više navrata bio na udaru HDZ-a i njenog pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana, a njegovi su novinari proganjani i marginalizirani u društvu. Feral Tribune bio je poznat po tradicionalno provokativnim naslovnim stranama, praćeni kratkim vestima („informbiro“), uredničkim člancima, intervjuima, satiričnom sekcijom, te novostima o knjigama, muzici i internetu. Još jedna popularna i jedinstvena sekcija bila je „Greatest Shits“ gdje su se skupljele, po mišljenju urednika, najluđe izjave javnih ličnosti za hrvatske medije. 1994. godine, nakon niza optužbi na račun HDZ-a, Feral Tribune je prebačen u poreznu kategoriju pornografskih časopisa, tj. stepen kod oporezivanja je uvećan za 50%. Kasnije je Ustavni sud Hrvatske opovrgnuo tu odluku. Kad ga nisu dokrajčili s tim probali su i s zakonom koji je koji zabranjivao javnu kritiku najviših državnika i koji je uveden u Hrvatskoj 1996. godine. Suludi zakon koji danas egzistira samo u zemljama bez ikakvih demokratskih sloboda kao npr. Egipat, služio je vladajućoj vrhušci da otupi žestinu Feralovog udara, ali ni to nije potrajalo. Danas kada više nema Tuđmana, kada su na hrvatskoj političkoj sceni tzv. reformatori i političari „vrijedni Brussela“ Feral je stao u svom hodu jer naprosto nikom takav nije potreban i sam, odnosno nezavisan, ne može egzistirati u tržišnoj borbi s onima koji nisu takvi i koji diktraju uslove medijskog privređivanja. Nisu mu pomogle ni silne nagrade od svakoga ko nagrađuje i slavi slobodu medija, demokratriju i kvalitet u toj domeni. Da borba bez prestanka nakon dužeg vremenskog perioda iscrpi i najaveće ratnike, naučili smo još u djetinjstvu čitajući stripove.

Smrt Ferala za mene političkog aktivistu kraj je sna da žive i rade mediji koji zaista imaju isto mjerilo i prema poziciji i opoziciji, koji su tu da tačno informišu običnog građana i koji što je najvažnije imaju nezavisno gledište prema bilo kojem problemu. Kod nas u Bosni i Hercegovini od rata na ovamo tj. u vremenu kada smo počeli živjeti „demokraciju“ nikad nisu ni postojale takve novine. Medije kod nas pokreću političke stranke željne svog glasila i mjesta populariziranja svojih kadrova, iznošenja svojih politika i manipulisanja zbunjenom javnošću. Kod nas mediji, bar ovi veći, nemaju šanse propasti i pridružiti se Feralu, jer prvo nisu nezavisni i drugo za vladanje i održanje na vlasti našim vlastodršcima prijeko su potrebni.

Na našem, bosanskohercegovačkom dijelu Balkana problemi stranaka i medija riješavaju se smjenama urednika i novinara, te dovođenjem nekog poslušnijeg i „zahvalnijeg“. Izuzetak je bio atentat na Željka Kopanju. Poslije Kopanje kod nas i nema više novinara koji smiju riskirati sebe za uzvišene ciljeve, posebno kad znaju da iza njih niko ne stoji, ni država, ni pravni sistem, ni sponzori, niko, da su sami sa svojim čitateljima kao što je to bio Viktor Ivančić sa svojom splitskom ekipom.