Vrline javne, agenti tajni

Otkad je u Hrvatskoj na vlasti HDZ - organizacija koja se lažno predstavlja strankom - politika se profilirala kao prirodni aspekt kriminala, a kriminal kao prirodni aspekt politike, s međuprostorom rezerviranim za bezopasna opozicijska gunđanja i zbunjene novinske čitatelje, tako da više nikome ne pada na pamet postaviti pitanje: Može li se u Hrvatskoj itko osim razbojnika obračunavati s razbojnicima?

Nakon dva mjeseca hibernacije, bivši hrvatski premijer Ivo Sanader pojavio se na zatvorenoj sjednici užega predsjedništva HDZ-a kao tajni agent samoga sebe. Ne može se pouzdano reći kakve je interese i stavove Ive Sanadera tom prigodom zastupao Ivo Sanader. Međutim, to nije razlog da novine ne objave punu istinu o sastanku.

Slobodna Dalmacija izvještava svoje čitatelje da je na sastanku Sanader kazao kako "aktualne afere u kojima se kao akteri spominju i članovi HDZ-a" ne mogu štetiti stranci, pa ih valja raščistiti do kraja, dok "sudionike kriminalnih radnji u gospodarstvu i drugdje treba procesuirati, bez obzira o kome je riječ". U izvještaju se čak koristi upravni govor: "- Neka istrage i procesuiranje idu svojim tijekom, jer to HDZ-u može samo ići u prilog - drži Sanader."

Jutarnji list, naprotiv, uvjerava svoje čitatelje kako je bivši premijer rekao da "aktualne afere" itekako štete, a u njegovom ih mandatu nije bilo. Tamo tvrde i da je Sanader optužio Jadranku Kosor i ministra policije Tomislava Karamarka jer su "svojim postupcima dopustili stvaranje raskola u vladajućoj stranci". "Sanader, kažu naši izvori, misli da je Jadranka Kosor previše mlaka i da dopušta da na ključne odluke utječu mediji, policija i istražitelji."

Slobodna Dalmacija i Jutarnji list objavili su izvještaje o dijametralno različitim istupima Ive Sanadera na spomenutom skupu. Jutarnji list je možda uzeo u obzir aktivnost samog Sanadera, a Slobodna Dalmacija Sanadera kao Sanaderovog tajnog agenta, ili je bilo obratno. Jedan od njih drži da "sudionike kriminalnih radnji" treba odlučno procesuirati, "bez obzira o kome je riječ", a drugi da "afere" valja zaustaviti i "slučajeve" držati skrivenim od javnosti, kao što je to on činio dok još nije bio Sanaderov tajni agent, nego tajni agent Sanaderova tajnog agenta, odnosno predsjednik Vlade, što li već... Tko onda objavljuje istinu, Jutarnji list ili Slobodna Dalmacija?

Jedina prava istina je da to uopće nije važno! Najveća je istina da u sličnim prilikama nešto poput istine nije vrijedno pozornosti. Tehnički govoreći, moguće je da neki od navedenih listova istinito izvještava o Sanaderovu istupu na sastanku, ali ovaj tamo bezočno laže, to jest govori sasvim suprotno od onoga što misli. Tada bi list koji lažno izvještava zapravo svjedočio istinu. Ako bivši premijer nastupa u ulozi svoga tajnog agenta, zašto i novinar ne bi sačinio izvještaj u svojstvu svoga tajnog doušnika? Da ne spominjemo kako se stvari usložnjavaju ukoliko je Sanader uskrsnuo kao dvostruki agent, pa onda i izvjestilac pristupi svome poslu s istim ambicijama...

Marketing, uključujući i onaj politički, izvan je kategorija istine i laži. Marketinške kreacije po svojoj su naravi najsličnije mitovima, za koje ne možemo reći da li u njih vjerujemo ili ne vjerujemo. Razlika je, dakako, u aspiracijama. Najokrutniji učinak marketinga je da - neovisno o istinitosti ili neistinitosti, pošto takvo što zapravo ne postoji - ipak izmami "naše povjerenje".

U konkretnome slučaju, zdravije je poći od toga da Ivo Sanader nije bio jedini koji se na famoznome sastanku pojavio kao tajni agent samoga sebe. Sva je prilika da su se u vrlo sličnim izdanjima pojavili i ostali sudionici. Tako se dogodio susret užega vodstva vladajuće kriminalne organizacije koji je medijski oglašen kao susret užega vodstva HDZ-a, pošto su učesnici prijavili svoje kodne identitete.

Ako se oslonimo na ono što piše u novinama - makar je sastanak bio zatvorenog tipa - okupljeni nositelji kriminalnih radnji raspravljali su o tome treba li nositelje kriminalnih radnji procesuirati ili ne, "bez obzira o kome je riječ". Logično je da to znači kako riječ može biti o bilo kome osim o njima. Tek tu nastaju moguća razmimoilaženja i, slijedom toga, različito intonirani novinski izvještaji, pa bismo valjda trebali zaključiti kako jedni objavljuju istinu a drugi laži.

Taj napor je, rekosmo, uzaludan i lišen smisla. Provizorno izvještavanje sa sastanka ne može izazvati probleme vezane uz vjerodostojnost ako sam sastanak ima provizornu svrhu. Naprotiv, u takvoj je situaciji svaka provizornost u službi generalnog provizorija. Njega pak opslužuju mediji, ali nemaju potpuna autorska prava: generalni provizorij definiraju čelnici koji zasjedaju iza zatvorenih vrata i koriste lažni naziv svoje organizacije.

Novine su dakle, u vidu "provjerenih informacija", ponudile različite odgovore na pitanje kako se donedavni šef kriminalne skupine referirao prema kriminalu. Pod pretpostavkom da se ne radi o katarzi, kako bi takva vrsta određivanja mogla uključivati neizvjesnost i biti vrijedna da se o njoj ikoga informira? Zašto itko uopće pomišlja da bi se dojučerašnji vođa bande, pa onda i cijela banda, mogli založiti za progon kriminala, bez obzira što govorili iza zabravljenih vrata? Napokon, u svim izvještajima je zacijelo točno naznačeno kako su povod raspravi bile "aktualne afere", a "afere" ne podrazumijevaju kriminalna djela kao takva, nego krimi-nalna djela koja su - najčešće zahvaljujući propustima - postala javne činjenice. Što ako je banda raspravljala o kriminalu koji još nije stekao status "afera"?

S druge strane, uzimati gornja pitanja ozbiljno, pa to još činiti u većim skupinama, na primjer uz pomoć masovnih medija, značilo bi stvaranje pretpostavki za potpuno razaranje hrvatske politike. Ne bi li javnost time bila ozbiljno uskraćena? Kako bi hrvatska javnost uopće podnijela to da ne razmišlja o najvećem ovdašnjem političkom problemu, da se ne uživi u rješavanje enigme od sudbinskog nacionalnog značaja: Hoće li vladajući razbojnici konačno zaustaviti sva ova grozna razbojstva?

 

Odatle slijede samo izvedenice koje čine svakodnevni politički život. Koji će od lopova prokazati kradljivca? Koji će od kradljivaca prokazati lopova? Koji će od Sanadera razotkriti Sanadera? Otkad je u Hrvatskoj na vlasti HDZ - organizacija koja se lažno predstavlja kao stranka - politika se profilirala kao prirodni aspekt kriminala, a kriminal kao prirodni aspekt politike, s međuprostorom rezerviranim za bezopasna opozicijska gunđanja i zbunjene novinske čitatelje, tako da više nikome ne pada na pamet postaviti drukčije intonirano pitanje: Može li se u Hrvatskoj itko osim razbojnika obračunavati s razbojnicima?

 

I tako smo, logično, stigli do državnoga tužitelja. Bez obzira na formalnu titulu i simboličku nezavisnost, Mladen Bajić u ovome je trenutku osoba koja vodi kadrovsku politiku hrvatske vlade. Stvar je dosta prirodna, budući da je čovjek učio škole zato da bi se bavio kriminalcima. Otkako se ustalilo pravilo da ministri sa svojih funkcija ne odlaze u zaslužene mirovine ili na lošije plaćena radna mjesta, nego direktno na optuženičke klupe, gotovo je svejedno protiv kojega će od njih biti podignuta kaznena prijava ili pokrenut istražni postupak, pošto je dokazni materijal obilan u svakom pojedinom slučaju: jučer Rončević, danas Polančec, sutra Kalmeta, preksutra Vukelić...

Ipak, zašto Rončević već jučer, a Kalmeta tek sutra? Zašto Vukelić preksutra, a ne prekjučer? Zbog čega Polančec nakon Rončevića, a prije Kalmete, kad je moglo i obratno? Tu dolazi do izražaja stručni udio državnoga tužitelja. Sasvim je lako zamisliti Mladena Bajića kako s odgovornom personom koja obnaša dužnost premijera (Zašto Sanader jučer, a Kosor danas?) na zatvorenoj sjednici u dvoje razmatra uzvišena pitanja pravde u ovisnosti o trenutnim političkim preferencijama i potrebama pojedinih resora. Koje ćemo optužnice iskadrovirati ovoga mjeseca? Možemo li pokrenuti kazneni progon ministra toga i toga ako nemamo kriminalca koji bi jednako dobro obavljao njegov posao?

Ključevi kadrovske rekonstrukcije Vlade, kao i mnogo šireg vladajućeg mehanizma, u njegovim su vještim rukama, a u njegovoj glavi - dok sluša reski glas suflera - samo jedan bubnjajući kriterij: tajming, tajming, tajming... On je taj koji, uz dogovor s nadređenim šaptačem, odlučuje do kojeg će se trenutka nečiji kriminal smatrati politikom, a od kada ta ista politika postaje kriminal.

Nepotrebno je da državni tužilac bude član HDZ-a - odnosno pripadnik bande - ako je većini u interesu da se ukazuje kao nezavisni organ. Potrebno je, međutim, da bude u službi golog političkog marketinga: najprije vlastitog, a zatim onih koji unajmljuju njegove profesionalne vrline. A to opet znači da je u velikoj mjeri nezavisan od kategorija istine i neistine, ili - u njegovu slučaju - od pravde i nepravde.

Državni tužilac Mladen Bajić, podnoseći godišnji izvještaj o svome radu, pred saborskim je zastupnicima nastupio kao tajni agent samoga sebe. Istoga je dana, neposredno prije agentova govora, upriličeno spektakularno hapšenje šestorice menadžera osumnjičenih za malverzacije u "aferi Podravka": za govornicom je zborio tužilac, a na terenu djelovao šef propagande. Ili je bilo obratno? Zbog toga jeftinog marketinškog trika Bajić bi od svakog pristojnog parlamenta po kratkome postupku dobio šup-kartu, dok bi se privedeni, bez obzira na krivnju, smatrali kolateralnim žrtvama odurnog političkog igrokaza. No ne i u zemlji gdje je simulacija pravne države jedini opipljivi dokaz njezina postojanja.

Tužitelj s neskrivenim čuđenjem širi ruke: novine su pune detalja o "aferi Podravka", molim lijepo, on se na to ne može oglušiti, on mora obavljati svoj posao, dužan je namirivati pravdu, dužan je hapsiti, privoditi, ispitivati, istraživati, raščišćavati... a o Polančecu ćemo se već dogovoriti na zatvorenom sastanku.

I zaista, novine pišu o "tajnome planu za preuzimanje Podravke" teškom oko 300 milijuna kuna: "Plan podrazumijeva zakulisni sporazum Milana Horvata i Darka Marinca o zajedničkim akcijama kojima bi varaždinska Fima i sadašnji menadžment Podravke na duže staze ovladali Podravkom".

Jedina je nezgoda što je gornji citat preuzet iz Feral Tribunea koji nosi datum 5. ožujka 2008., starom dakle više od godinu i pol dana. U tekstu Vedrana Marjanovića detaljno je opisana operacija tajnog preuzimanja dionica Podravke zbog koje je sada, godinu i pol dana kasnije, pokrenuta brza i beskompromisna istraga. Sam Feral mrtav je već duže od godinu dana. Mladen Bajić je, naprotiv, življi nego ikad, jer mu u glavi bubnja onaj kriterij, prateći ritam otkucaja srca: tajming, tajming, tajming... Ili je to njegov tajni agent?

* Tekst objavljen u tjedniku Novosti prenosimo uz dozvolu autora

riki mo bilo bi pametnije da napišeš neki post o preglasavanju hrvata u federaciji od strane bosnjaka koji su kao za ravnopravnu drzavu sa tri konst. naroda,nego da tu pametujes o hdz-

to je oftopik

@grič ja ne pametujem o hdz-u, daleko bilo, samo copy/pastiram neke kolumne koje pročitam. pametuje onaj koji to odlično radi - VI.

http://www.vecernji.hr/vijesti/u-saboru-se-sukobila-nacionalisticka-ljevica-izdajnickim-hdz-om-clanak-44087

ja sam generalno odustao od politke tamo u svibnju negdje
sve skupa mi je to više predegutantno za pratit i slušat isprazne priče
puna kapa mi je više nekih stvari koje se događaju iza kulisa a koja s mnogo stvari nemaju veze
te borbe s protivničkim taborom,te borbe i to daleko žešće unutar same stranke,za moje pojmove preljigavo(a vjerujte imam visok prag tolerancije),pa jbt ne treba to meni s 26g,glasao sam na 3 parlamentarnima,3 lokalnima i 2 predsjedničkim,i dosta,uvrh glave čak
kad vidim ko ulazi u stranku gadi mi se to sve skupa,bivši sdp-ovci koji su do jučer žestoko pljuvali,danas su vjerni i slijepi pratitelji hdz-ovske politike,čobani s mozgom na razini cvrčka,ženskice koje neznaju o politici dalje od naručivanja sjajila iz Avona,ma de bjež mi s tim,dosta je bilo,i previše,ovo čak ni ja ne mogu podnjet više,pogotovo što se s gro stvari ne slažem

stvarno, nikih komentara glede jos jedne drzavotvorne odluke stozerne rvacke stranke, koja ce bit zlatnim slovima upisana u Spomenar Hrvatske Nacije I Trinaestostoljetne Uljudbe  

ocekujem da zdrave snage unutar istih, predvodjene nekim dokazanim domoljubom, npr. Ivo Sanader mi onako iz prve pada na pamet, zauzmu neki veliki javni prostor - npr. Rivu na Splitu i spontano okupe bar sestodvajstiljada nacionalno svjesnih rodoljuba i odrze dostojanstven skup u obranu Domovine i Svetinja, a protiv nenarodne vlasti, sluga liberalno-masonsko-jugosrpskocetnicko-anacionalnih elemenata  

ovi na sjeveru bi se pak mogli skupit oko neke kuce i spontano trazit kestene na zemlji... sezona je, jel



ili jos cekamo kako ce se u najnovijoj situaciji pozicionirat Vitesko alkarsko drustvo?

Traži se hrvatski Obama

To je, čini se, najnovija politička moda – biti hrvatski Barack Obama. Zašto Hrvatskoj treba Obama, prilično je nejasno, ali ako je dobar Americi, bit će i Hrvatskoj. Ne zna se ni što točno znači „hrvatski Obama“, podsjeća to na ona pitanja iz smiješnih uličnih anketa, „što je to epikontinentalni pojas?“, ili „što znači ’sodomija’“? „Hrvatski Obama“ po jednima je općenito „prvi nešto na čelu države“, prvi Crnac, prva žena, prvi Srbin, prvi vulkanizer, tako nekako. Po drugima, hrvatski Obama je onaj koji dokida razlike među ljudima, čovjek kojemu je svejedno tko će mu biti zet, samo da je Hrvat

- Ne znam, dame i gospodo, koga ste ove godine ovjenčali nagradom za fiziku, ali moje je skromno mišljenje da su tu čast više od svih zaslužili stručnjaci iz Fedpola, švicarskog saveznog policijskog ureda, koji su samozatajno, daleko od očiju javnosti, na malom groblju Sihlfeld u Zürichu pokrenuli najveći akcelerator na svijetu, u kojemu se čestice zdravog razuma sudaraju s česticama svemirske nepravde – započeo je pred zbunjenom publikom u Gradskoj vijećnici u Oslu svoj govor Dragan Primorac.

Sijede glave se zagledaju, tiho komešanje ispunilo je veliku svečanu salu, a šef protokola gleda čas u Dragana Primorca, čas u predsjednika Švedske kraljevske akademije, pa nemoćno sliježe ramenima.

- Prije točno stotinu i devet godina, dame i gospodo, ovdje je umjesto mene stajao švicarski biznismen i filantrop Jean Henri Dunant, osnivač Crvenog križa i utemeljitelj Ženevske konvencije, prvi dobitnik Nobelove nagrade za mir – nastavlja Dragan Primorac nadjačavajući žamor u sali. – Monsieur Dunant se danas, dame i gospodo, vrti u svom skromnom grobu na ciriškom Sihlfeldu, kao čestice u onom CERN-ovom akceleratoru, vrti se taj veliki Švicarac u grobu od stida zbog odluke švicarske policije da zabrani ulazak u zemlju velikom hrvatskom pjesniku, umjetniku i mirotvorcu Marku Perkoviću Thompsonu, kojemu sada i ovdje, pred vama, javno posvećujem Nobelovu nagradu za mir, kroz mene dodijeljenu svakom hrvatskom domoljubu, borcu za mir u svijetu i cijeloj Hrvatskoj!

Tu predsjednik Republike Hrvatske Dragan Primorac iskorači iza govornice, pa priđe rubu bine i napravi nešto što Švedska kraljevska akademija i Gradska vijećnica u Oslu nisu doživjeli u svih stotinu i deset godina otkako je gospodin Dunant dobio prvu Nobelovu nagradu za mir: otkopča elegantni crni frak, razveže leptir mašnu, strgne bijelu košulju i pred šokiranim sijedim glavama pokaže crnu majicu s velikim slovima „Pravda za Thompsona!“.

- To je greška, to je nesporazum! – priskoči u taj čas predsjednik Akademije Peter Englund, nadglasavajući zvižduke u dvorani i hrvatskog predsjednika u crnoj majici dok pjeva „Čujte švedski akademci sada poklič moj: stići će vas naša ruka i u Norveškoj!“

- Gospodo, molim vas – bespomoćno viče s govornice gospodin Englund, pa zajedno sa zaštitarima juri za hrvatskim predsjednikom, dok mu ovaj bježi po bini, maše zlatnom medaljom Nobelove nagrade za mir i pjeva plazeći im jezik.

– Molim vas, to je nesporazum! – očajnički vapi predsjednik Kraljevske akademije - po članku 2. statuta Zaklade Nobelovu nagradu ne može dobiti Hrvat!

- Stići će vas Božja pravda, to već svatko zna: sudit će vam nobelovci iz Čavoglava! – pjeva hrvatski predsjednik vješto izbjegavajući osiguranje Gradske vijećnice Osla, kad se odjednom sudari s – Milanom Bandićem.

- To je moje! – uzviknu zagrebački gradonačelnik, zapanjenom Primorcu otme medalju Nobelovog komiteta iz ruku i odjuri među konsterniranu publiku, sve preskačući crvena tapacirana sjedišta i odgurujući blazirane gospođe u crnim večernjim haljinama.

- Ne tako brzo, Miki – začuje iznenada Milan Bandić, podigne glavu i ugleda Veljka Džakulu, predsjednika Srpskog demokratskog foruma i potpredsjednika Demokratske stranke Srba, kako stoji s uperenim pištoljem CZ 7.62, popularnim „tetejcem“. – Biće da je to ipak moje.

I prije nego se Mikšić snašao, Veljko Džakula preotme mu zlatnu Nobelovu medalju i pobjegne kroz službeni izlaz mašući „tetejcem“, dok pripadnici osiguranja polijegaše po mramornom foajeu Vijećnice. Osvrće se Džakula za sobom, vidi kako Dragan Primorac i Milan Bandić trče za njim, i nije ni primijetio nogu u trapericama kako se pruža iz parkirane crne limuzine i podmeće kožnu kaubojsku čizmu. Sapleo se Veljko Džakula, izmjerio cijelu Ulicu Roalda Amundsendsa, a Nobelova medalja - kao u crtanim filmovima – poletjela zrakom i završila u kožnoj rukavici.

- Boris Mikšić! – zaprepašteno će uglas Dragan Primorac, Milan Bandić i Veljko Džakula. – Otkud ti ovdje?

- You idiots – uzvrati prezirno „dečko s Trešnjevke“ sa „stetsonom“ na glavi. - Ja bih vas morao pitati what the hell vi radite ovdje!

- Ti?! – zaprepašteno će Veljko Džakula. – To je moja nagrada, ljudi, šta vam je?! Ja sam hrvatski Barack Obama!

- Bogami nisi, nego ja! – bijesno će Bandić.

- Ti?!? – sad će Dragan Primorac u crnoj majici. – Svatko živ zna da je Nobelova nagrada za mir moja. Vraćaj tu medalju! Ja sam hrvatski Obama!

- You stupid, ne možeš ti sad... – krene Mikšić nešto reći, kad ga odjednom prekine vozač limuzine u livriranoj uniformi.

- Jes, aj ken!

Prije nego što je Mikšić stigao išta reći, vozač mu ugrabi Nobelovu nagradu za mir iz ruku, nasmije se i spusti tamne naočale na vrh nosa.

- To pripada meni, ja sam hrvacki Obama! – procijedi splitski gradonačelnik Željko Kerum. - „Jes aj ken“, to je moje, ja san to reka prije onoga garavog!

- Ali ja sam hrvatski Obama, to svi znaju! – plačljivim glasom će Primorac.

- Nisi nego ja! – pojavi se sad iznebuha i Alka Vuica.

- Bogami sam ja!

- Nisi!

- Jes aj ken!

- Ja sam hrvatski Obama!

- Nisi, Dragane, šta ti je?! – viče Alka.

- Jesam, nije pošteno! – plače Dragan Primorac.

- Dragane, šta ti je? Dragane?! – prodrma ga Alka Vuica snažno i odvali mu dva zvučna šamara, nakon čega Primorac otvori oči i ugleda zabrinuto lice supruge Jadranke. – Jadničak moj, opet si sanjao Nobelovu nagradu za mir, jel da?

Tako ovih dana, pred predsjedničke izbore u Hrvatskoj, sanjaju brojni kandidati za nasljednika Stipe Mesića. Nema među njima nijednoga koji ne tvrdi za sebe da je baš on hrvatski Barack Obama, svi sanjaju naslovnicu Timea i Nobelovu nagradu za mir, bauljaju u snu, trče hodnicima Ujedinjenih naroda i sudaraju se, opći je metež u hrvatskom tisućljetnom snu.

To je, čini se, najnovija politička moda – biti hrvatski Barack Obama. Zašto Hrvatskoj treba Obama, prilično je nejasno, ali ako je dobar Americi, bit će i Hrvatskoj. Ne zna se ni što točno znači „hrvatski Obama“, podsjeća to na ona pitanja iz smiješnih uličnih anketa, „što je to epikontinentalni pojas?“, ili „što znači ’sodomija’“?

„Hrvatski Obama“ po jednima je općenito „prvi nešto na čelu države“, prvi Crnac, prva žena, prvi Srbin, prvi vulkanizer, tako nekako. Po drugima, hrvatski Obama je onaj koji dokida razlike među ljudima, čovjek kojemu je svejedno tko će mu biti zet, samo da je Hrvat. Treći su negdje pročitali da Obama znači „čovjek nade“, pa bi hrvatski Obama, čovjek nade, bio recimo Ildefons Lima, centarfor reprezentacije Andore, koja je u cijeloj svojoj povijesti pobijedila samo tri puta, a od kojega sada cijela Hrvatska očekuje da zabije Ukrajini i odvede nas na Svjetsko prvenstvo. Po četvrtima, pak, hrvatski Obama je nešto u vezi poreza i zdravstva, vrsta reforme, tako nešto.

Kandidati se u toj uličnoj anketi redom reklamiraju kao „hrvatski Obame“, mediji se natječu u potrazi za idealnim kandidatom, a unutrašnjopolitičke rubrike izgledaju kao mali oglasnik, rubrika „Posao“. „Traži se hrvatski Barack Obama, za obavljanje poslova općeg hrvatskog procvata i mira u svijetu; visoko obrazovanje, poznavanje stranih jezika i boja kože nisu važni, samo ozbiljne ponude pod broj...“

- Ja sam hrvatski Obama! – tvrdi tako u intervjuu Areni predsjednički kandidat Boris Mikšić, kontroverzni američki poduzetnik hrvatskog porijekla, povjeravajući novinaru kako u kampanji, kao i svaki barack obama koji drži do sebe, ima podršku Hillary Clinton.

- Ja sam hrvatski Obama! – tvrdi na konferenciji za novinare predsjednički kandidat Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula, objašnjavajući kako je analogiju prvog Srbina na čelu Hrvatske s prvim crnim predsjednikom SAD-a nepotrebno objašnjavati.

- Ja sam hrvatski Obama! – tvrdi ocvala pjevačica Alka Vuica, kandidatkinja za prvu hrvatsku predsjednicu, objašnjavajući kako je analogiju prvog Srbina, pardon prvog Crnca na čelu SAD-a s prvom ženom na čelu Hrvatske suvišno objašnjavati.

- Ja sam hrvatski Obama! – tvrdi i predsjednik SDP-a Zoran Milanović, objašnjavajući kako za ulogu hrvatskog Obame u širem smislu analogija s američkim predsjednikom nije nužan uvjet.

- Ali ti nisi niti predsjednički kandidat!

- Dobro, onda je hrvatski Obama naš kandidat Ivo Josipović! – spremno uzvraća lider hrvatskih socijaldemokrata.

- Ja sam kandidat SDP-a! – u to će Milan Bandić.

- Misliš, hrvatski Obama?

- E, to. Kajgod.

- Jes aj ken! – završava polemiku splitski Obama, koji je shvatio da „Obama“ znači nešto u stilu „Srbima i Crnogorcima nije misto u Hrvackoj“, otprilike kao „obama nima mista u Hrvackoj“. Već u nekom logoru. Baraci. Baraka obama.

Stvar izgleda po prilici kao ona davna igra Laze Goluže, sjetit ćete se sigurno, kad bi u Kviskoteci na tri stolice sjela tri kandidata, a pred njih besmrtni Oliver Mlakar s onim čuvenim pitanjem.

- Molim vas da se predstavite. Osoba A?

- Ja sam hrvatski Barack Obama, budući predsjednik Republike Hrvatske i dobitnik Nobelove nagrade za mir za 2010. godinu.

- Odlično, osoba B?

- Ja sam hrvatski Barack Obama, budući predsjednik Republike Hrvatske i dobitnik Nobelove nagrade za mir za 2010. godinu.

- Divno. Sada će nam se predstaviti i osoba C.

- Ja sam hrvatski Barack Obama, budući predsjednik Republike Hrvatske i dobitnik Nobelove nagrade za mir za 2010. godinu.

Nakon aplauza u studiju slijede pitanja. Natjecatelji pokušavaju unakrsnim ispitivanjem otkriti tko je od predsjedničkih kandidata pravi hrvatski Obama.

- Osoba A, čime se vi bavite?

- Ja sam vulkanizer.

- Gdje točno radite?

- Zapravo, još ne radim, ali dočim postanem precjednik Hrvacke, planiram otvoriti vulkanizersku radnju u Barutani, kraj Splita. Tamo stric Grgo ima garažu za kamijone, ali lani ga je ostavila žena. Strina pobjegla s inkasatorom Elektroprivrede, pa Grgo prodao kamjione i sagradijo zavjetnu crkvu u Zadvarju. Kaže stric: eno ti garaža, pa se kandidiraj.

- Bravo, sjajno, odlično. Osoba B, hoćete li nam sad vi reći čime se bavite?

- Ja sam ministar obrazovanja.

- Vrlo dobro. U kojoj točno državi?

- Zapravo, khm... više bivši ministar obrazovanja. Ali čim postanem predsjednik Hrvatske, planiram otvoriti privatno ministarstvo. Ništa veliko, mali obiteljski biznis.

- Molim vas aplauz za osobu B! Prelazimo na osobu C. Osoba C, što ćete vi uraditi ako budete izabrani za predsjednika Republike Hrvatske?

- Iskorijenit ću glad i siromaštvo u Africi, otkriti lijek za AIDS, spriječiti izumiranje pandi, dupina i maltezera, zatvoriti ozonske rupe, spasiti ledenjake, posaditi stabla u Amazoni, zabraniti oružje, ukinuti ratove i zavesti mir u svijetu.

- Oho, čeka vas dosta posla. Pretpostavljam da ne biste imali ništa protiv Nobelove nagrade za mir?

- It’s OK.

Godinu dana kasnije, predsjednica Fani Čapalija, hrvatska Obama, bivša Miss Hvatske i treća pratilja Miss svijeta 1993., prva manekenka na čelu Republike Hrvatske, izlazi za govornicu na velikoj pozornici Gradske vijećnice Osla. Pored nje stoji švedski kralj, Njegovo Veličanstvo Karl XVI Gustaf glavom i bradom, cijela je dvorana na nogama i dugo, dugo aplaudira, a predsjednica Fani drhti od uzbuđenja. Lentom Nobelove nagrade za mir briše suze radosnice, želi nešto reći, taman je otvorila usta, kad na binu iznenada furiozno upada švedska kraljica Silvia.

- Šta ti radiš ovdje? – pita je bijesno Njezina Visost Silvia.

Predsjednica Republike Hrvatske zbunjeno gleda čas švedsku kraljicu, čas švedskog kralja. Njegovo Veličanstvo nemoćno sliježe ramenima, a kraljica Silvia ni pet, ni šest, nego onako, u bijelim rukavicama, odvali hrvatskoj predsjednici dva zvučna šamara.

- Šta ti radiš ovdje? – ponovi bijesna gospođa, pa se okrene suprugu.

- Mogu objasniti – kaže prestravljeno kralj Gustaf, sad kad ga Fani bolje pogleda, isti Dragan Primorac.

– Nije ono što misliš – promuca on.

- Znam – urla pomahnitala žena. – To opet sanjaš Nobelovu nagradu za mir, jel da?