Ivica Šola, Glas Slavonije:
Josipović se raskrinkao: Hrvatska kao sinekura
Neki je čovjek uoči inauguracije novog predsjednika na zid napisao: “I novi predsjednik je lažac!”.
Policija
je djelovala hitro i uhitila bezobraznika. Brzo je presuđen dobivši
deset godina zatvora. Kada je odvjetnik ovog nesretnika pitao zašto je
tako strogo kažnjen, sudac je odgovorio: “Zato što je odao državnu
tajnu.” Ova francuska pučka pošalica nastala u povodu Sarkozyjevog
ustoličenja tipičan je način kako narod humorom liječi svoja
razočaranja. Sve dok Josipović nije objavio imena svojih suradnika,
mnogi su ljudi u njemu doista gledali čovjeka koji će “donijeti
svjetlo, a ne tamu”, koji će se zalagati za pravednost, bla, bla.
Uglađen, fin i tolerantan gospodin, pravi džentlmen (iako, veli Oskar
Wilde, “ne poznajem ni jednog džentlmena koji ima novca”), počinje
skidati tu masku za naivni puk. Savjetnik za vanjsku politiku mu je
Joško Paro. Kako je govorio jedan britanski kolega, koji novinarski
godinama prati njihovo ministarstvo vanjskih poslova, Paro je bio jedan
od hrvatskih veleposlanika u Londonu od kojeg je Foreign Office
neskriveno zazirao. Na upit: “Zašto, u čemu je bio problem s Parom”,
kolega je odgovorio: “Našem ministarstvu smeta što se gospodin Paro
ponašao kao da je britanski veleposlanik u Hrvatskoj, a ne hrvatski
veleposlanik u Velikoj Britaniji.” Paro je, naime, bio toliko
nezainteresiran za prezentaciju hrvatskih stavova i obranu interesa
svoje zemlje, te samo prenosio britanska stajališta Zagrebu, što je već
i tako radio njihov veleposlanik u RH, da su ga Englezi smatrali
neozbiljnim i ljigavim čovjekom. Tako, primjerice, Englezi kažu
“Gotovina se skriva u Hrvatskoj”, a Paro, niti ne pokušavši izložiti
hrvatski stav i demantirati laž, već je klimao glavom i javljao da
Gotovinu treba uhititi u Hrvatskoj. Pojednostavljeno, nije bio samo
niškoristi za svoju državu, već i za Britance koji su ipak očekivali da
će raditi posao koji rade inače strani diplomati u UK, a ne posao
njihovog ambasadora u Zagrebu. Eto, to će, čini se, biti Josipovićeva
vanjska politika: biti engleski, francuski, njemački... veleposlanik u
Hrvatskoj. Na unutrašnjem planu ostaje Saša Perković, iz stare
jugoudbaške obitelji čijeg oca udbaša još traži njemačko pravosuđe zbog
ubojstava hrvatskih građana. Alfa i omega Josipovićevog ureda,
predstojnik, bit će Jo ško Klisović, kum stranačkog šefa Zorana
Milanovića. Njegov zamjenik trebao je biti pak Marko Rakar, tip koji je
smuljao državu za milijune ne plativši poreze i doprinose svoje propale
firme. Da je Bandić slučajno skupio takvu ekipu kumova i pajdaša,
čerečili bi ga kao beštiju. Tu je i Zrinka Vrabec Mojzeš, osoba s
Radija 101 koji je u dubiozama nekoliko desetaka milijuna, a sumnja se
i na kažnjiva djela. Pa onda Drago Carlos Pilsel, čovjek takve
strukture ličnosti da bi ga svaki predsjednik na svijetu poželio uza
se... Uglavnom, da dalje ne nabrajamo, Josipović je izborom svoje ekipe
raskrinkao sebe i borbu za svjetlo, za pravdu i sva ona prosipanja
tijekom kampanje. Prema izboru suradnika, Josipović će, čini se, biti
radikalniji ljevičar od Mesića, samo perfidniji, s maskom pristojnog
profača. Ako bi već sada autor ovih redaka na pisao “I ovaj predsjednik
je lažov”, zasigurno ne bi odao državnu tajnu, a valjda ne bi ni u
zatvor. Naime, unatoč svim Josipovićevim šećarastim riječima i maskama,
Pantovčak i Hrvatska nastavljaju biti puke sinekure za propale
poduzetnike, novinare, diplomate sumnjivog profila i prošlosti, udbašku
djecu: Bitno je samo biti vjeran Titu, Zokiju, Ivi i partiji!
Pantovčak, dakle, nastavlja biti skupa sinekura za zbrinjavanje
ljevičara u borbi za bolju prošlost i sadašnjost. Zbog njih ovo je
očajna zemlja u kojoj postoje samo tri vrste ljudi: Novopečeni
bogataši, državni aparat, i – masa budala koja radi za njih i njihove
inauguracijske predstave o pravednijem i svjetlijem društvu
sjajno