e a šta sad s Glavonjom?nisam detaljno upućen u one zakone o izručenju između nas i Bosne,a znam da je Bošnjaković neš pizdio,kak sad to ide?Glavonju idu izručit ili će u KPD Zenica?

Glavaš: Uspon i pad

Iz starog Yuga i uvijek istih traperica u uniformu ZNG-a i generala, a onda na sud i, umjesto u zatvor, u bijeg... Priča o Glavašu
ZAGREB - Glavašev bliski rođak, svojedobno visoki državni dužnosnik, dao je njegov kratak, no možda najprecizniji opis: “Ako želite srušiti bilo što, od kante za smeće na ulici, do države - zovite Branimira Glavaša”.

Taj briljantni kroki, koji izvrsno oslikava Glavaševu prirodu i njegovu dvadesetogodišnju kontroverznu karijeru, bio je tajna njegove nevjerojatne moći, koju ne bi valjalo podcijeniti ni sad kad se odmetnuo od zakona i od Remetinca pobjegao u svoju rezervnu domovinu.

Petar Kljajić, bivši predsjednik Županijskog suda u Osijeku i Glavašev ratni drug, s kojim je jedno vrijeme bio vrlo blizak, u intervjuu početkom siječnja 2000. rekao mi je kako Glavaš potječe s periferije Osijeka, “gdje je sirotinja gradila kuće bez građevinskih dozvola”.

‘Što ćeš ti u HDZ-u?’

- Sjećam ga se kad je vozio stari Yugo, uvijek u istim trapericama i potrganim tenisicama - prisjeća se Kljajić Glavaša kad je u suton jednopartijskog sustava zajedno s njim hodočastio Slavonijom, osnivajući ogranke HDZ-a. 

- Tajnica u školi u kojoj je radio može reći kako mu je šivala podstavu sakoa kada je trebalo ići po zborovima, jer mu je ispadala iz poderanog kaputa - nastavlja Kljajić. - Moja supruga je to vidjela i rekla mu: “Branimire, obuci drugi kaput”. A on je odgovorio: “Majo, nemam!”. Bio je kod mene na Krku i kad je vidio kuću s tri etaže, koju sam gradio 1980./81. dok sam radio kao odvjetnik, pitao me: “Petre, što je tebi bilo potrebno da ulaziš u HDZ?”.

Iako je Glavaš kasnije o sebi širio priče kako je njegov rad na rušenju Jugoslavije započeo davno prije stvaranja HDZ-a, te kako je, još kao golobradi klinac, primitivnom tehnikom noću umnožavao letke s državotvornim sadržajem, a danju ih ubacivao u poštanske sandučiće, ni jedan iz kruga njegovih prijatelja nikad to nije posvjedočio. Naprotiv, kažu da se bojao sukoba sa zakonom, a jedan bivši sudac za prekršaje “iz onog sustava” sjeća ga se kako je bio manji od makova zrna kad se zbog nekog minornog slučaja pojavio u sudnici.

Načini na koje je rušio bivšu državu bili su anegdotalni: U jednom društvu, početkom devedesetih prošlog stoljeća, kad je Jugoslavija već bila prošlost, opisao je kako je radeći kao tajnik u osječkom srednjoškolskom centru, jednog dana krajem osamdesetih, u muškom WC-u napisao veliko slovo “U”. Strčala se Udba, pričao je, ispitivali su učenike, a on se zatvoren u svom uredu slatko smijao.

Whiskey i miješano meso

Ostat će nepoznato je li se ta anegdota našla u Glavaševim memoarima, koje je počeo pisati nekoliko godina iza završetka rata, no koji nikada nisu završeni. Ti memoari bili su pompozno najavljivani, a u medijima se pojavila informacija plasirana iz Glavaševih krugova kako se neimenovana njemačka izdavačka kuća, voljna platiti sto tisuća njemačkih maraka, zainteresirala za autorska prava. Glavaš je ozbiljno prionuo pisanju memoara i u tome mu je svesrdno pomagala osječka novinarka Sanja Marketić, koju je upoznao dok je radila u gradskoj rubrici Glasa Slavonije. Zbližili su se na službenom putu u Albaniju i od tada postali nerazdvojni. Višemjesečni rad na memoarima, međutim, pokazao se posve uzaludnim: bili su više nego tanki. 

Knjizi koja je trebala predstaviti Glavaša kao neustrašivog vojskovođu koji je spasio Osijek, manjkalo je “mesa”. Pala je na dva slova. Osim neuspjele akcije zauzimanja Tenje, uporišta pobunjenih Srba nadomak Osijeka, Glavaš iza sebe nije imao ni jednu vojnu akciju, nego samo panično rušenje dravskog mosta i okolnih nadvožnjaka.

Vrijeme provedeno u atomskom skloništu zgrade Sekretarijata za narodnu obranu, ili u podrumu bivšeg SUBNOR-a, u osječkoj Europskoj aveniji, kamo je kasnije preselio svoje zapovjedništvo, nisu bili memoarska građa. Na stolovima u tim prostorijama umjesto vojnih karata bili su pladnjevi miješanog mesa i potoci viskija, donoseni iz osječkih restorana Bonus i Lovački rog. U te memoare nije se uklapao ni način na koji je stekao invalidnost, a osobito generalski čin, što, vidjet ćemo kasnije, nije bio nimalo impresivno.

Rad na memoarima ipak je imao rezultata: Sanja Marketić, novinarka vrlo skromnih dometa, postala je glavna urednica Glasa Slavonije. Početkom listopada 1998. Dariju Topiću, tadašnjem glavnom uredniku osječkog dnevnika, Glavaš je poručio da spakira kovčege. No, bilo je neobično što mu je ta vijest priopćena u petak i što mu je rečeno da će primopredaja biti obavljena tek sljedećeg utorka, 6. listopada. Kad je tog jutra, na dan primopredaje, došao u redakciju, na svom je radnom stolu zatekao golem, raskošan buket svježeg cvijeća. Nije znao o čemu se radi. Pomislio je da je to redakcijski poklon za rastanak, pa je zbunjen, otvorio malu omotnicu u kojoj je pisalo: “Draga Sanja, želim ti sretan rođendan. Kao što vidiš, ispunio sam obećanje”. Ispod poruke stajao je Glavašev potpis. Sanja Marketić na svoj je rođendan, te 1998., postala glavna urednica.

Glavaš je beskrajno uživao u moći i manifestirao ju je carskim manirama. Znao je, kao što se vidjelo, biti darežljiv, ali i iznimno opak. Kad je krajem svibnja 1992. postao predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine tadašnje Općine Osijek, smijenio je više od stotinu direktora. Jedan urednik Glasa Slavonije ispričao mi je kako su u to vrijeme na zadnjoj stranici novina gotovo svakodnevno imali rubriku o smjenama u osječkom gospodarstvu: - Nazvali bi nas kasno popodne iz Izvršnog vijeća, nekad je to činio i sam Glavaš, i rekli tko je toga dana smijenjen. Mi smo to objavili u novinama pa direktoru čije se ime pojavilo u toj rubrici sutradan nije preostalo ništa drugo nego da se povuče.

Ja sam tužitelj, sud i policija

Stvari su se rješavale jednostavno. Nije bilo sjednica nadzornog odbora, zamijenio ih je poziv u Glavašev ured.

- Bili su to neugodni razgovori u kojima Glavaš nije birao riječi. Govorio je kako mu je dosta komunjara, kriminalaca i lopova. Naredio je da odmah kupimo kovčege ili će nas dati zatvoriti - pričao mi je poznati i uspješni osječki direktor koji je teško preživio smjenu i ubrzo umro. A kako su izgledali ti razgovori opisao je poznati osječki novinar koji je tih dana bio pozvan Glavašu na ribanje.

- Kad sam sjeo u njegovu uredu, pokazao mi je mrlju na tepihu. “Direktor koji je ovdje sjedio prije tebe, upišao se od straha”, rekao mi je Glavaš - sjeća se taj novinar.

Često citiranu Glavaševu izjavu kako je on u Osijeku i tužitelj i sud i policija, potvrdio je u već spomenutom intervjuu predsjednik Županijskog suda Petar Kljajić. Sve tri “institucije”, tužiteljstvo, sud i policija, nalazile su se u kafiću VIP, u središtu Osijeka, koji su Glavaš i njegovi zvali “laboratorij zla”.

- Tamo se događa sve. Šef policije Jezerčić ondje prima instrukcije protiv koga podići kaznenu prijavu, kome obaviti pretres stana, koga privesti, koga pretući... - pričao je Kljajić u siječnju 2000. Kad je Glavaš došao u sukob s Franzom Weissenbergerom, poduzetnikom iz Valpova kojeg je Tuđman imenovao koordinatorom inozemnih ulaganja u Hrvatskoj, tražio je od Kljajića da izda nalog za uhićenje tog Nijemca hrvatskih korijena i šestorice njegovih suradnika.

- Naravno da sam to odbio, jer poznato je kako se taj posao radi: samo na osnovi istrage policije i kad to tužitelj prihvati. Bez toga nema hapšenja. A Glavaš mi je tada zaprijetio: “Za ovo ćeš, Petre, odgovarati kod predsjednika Republike”. Kad je bilo suđenje direktoru OLT-a Ivici Zbožilu, Glavaš je u nekoliko navrata za njega tražio najmanje pet godina zatvora. U pet-šest razgovora sa mnom, u kafiću VIP Želimira Meštrovića, uvijek je to tražio. Kad je bio uhićen bivši direktor Slavonske banke, Ivo Markotić, Glavaš me nazvao već u sedam ujutro i tražio od mene da Markotiću odredim tri mjeseca pritvora. Svakom je poznato da sudac može odrediti samo mjesec dana, a da produljenje određuje sudsko vijeće - ispovijeda Kljajić svoje iskustvo s Glavašem.

Na zakon se Glavaš nije pretjerano obazirao. Kad je 1992. vojnu odoru zamijenio civilnom, iz fotelje predsjednika Izvršnog vijeća donio je naredbu da 22. lipnja, Dan antifašističke borbe, u Osijeku te godine bude radni dan. Iako je svugdje u Hrvatskoj taj ponedjeljak bio državni praznik i neradni dan, u Osijeku se radilo. Glavaš je u medijima objasnio da je grad tek izašao iz rata, da je i obnova u tijeku i da nema vremena za slavlje.

Skidanje spomenika NOB-a

Svoj odnos prema antifašizmu još je jasnije pokazao dva mjeseca kasnije. Kao predsjednik Izvršnog vijeća 17. je kolovoza uputio cinično pismo svom bratu, Tomislavu, direktoru komunalnog poduzeća Unikom: “Molim vas da poduzmete mjere u svezi zaštite spomenika kulture, te s tim u vezi da organizirate skidanje spomen-ploča NOB-a radi restauriranja istih”. U samo tri tjedna radnici Unikoma poskidali su točno 60 antifašističkih spomen-obilježja u Osijeku i okolnim mjestima tadašnje općine. Većinu spomen-ploča trebalo je s pročelja zgrada klesarskim dlijetom odvojiti od betona u koje su bile zalivene. Ni jedno od uklonjenih spomen-obilježja do danas nije vraćeno; neko su vrijeme tavorile u jednoj od dvorišnih zgrada Unikoma, a zatim im se izgubio svaki trag.

Tih je godina, javno, pred TV kamerama, Glavaš potrgao rješenje Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, nezadovoljan presudom koja se odnosila ne neki privredni spor. Zorno je potvrdio ono o čemu je predsjednik Stjepan Mesić govorio i tada, ali i kasnije, kad je Glavaš u travnju 1993. postao župan: zakoni Republike Hrvatske prestajali su važiti na granicama Osječko-baranjske županije.

Van s Kramarićem!

Teško je primio činjenicu da su na prvim poslijeratnim izborima vlast u Osijeku osvojili liberali. Da bi ih marginalizirao i ponizio, Kramarića i ekipu šutnuo je u skučene prostore osječke Tvrđe, bez obzira na to što je gradonačelnik prije stolovao u uredu na središnjem gradskom trgu. Onamo je, međutim, zasjeo on, župan Branimir Glavaš, jer mu se prostor u kojem je bilo sjedište županije, u Županijskoj ulici koja je po tome i dobila ime, nije činio dovoljno reprezentativan.

Glavaš se nije dao impresionirati autoritetima. Iako je u pomno oblikovanoj scenografiji svog obraćanja javnosti na dan izricanja presude, na policama za knjige u pozadini postavio svoje slike s biskupima i Svetim Ocem, nije mnogo mario ni za samog Papu. U knjizi “Istočno od zapada”, u kojoj Ivica Vrkić bilježi najzanimljivije detalje procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, opisuje događaj koji to potvrđuje. 

U osječkom restoranu Bonus, u travnju 1996., sjedili su Glavaš, američki general Jacques Paul Klein, prijelazni upravitelj područja pod zaštitom mirovnih snaga UN-a i Vrkić. Klein je tada, uz večeru, rekao kako je malo prepravio Papinu uskrsnu poruku, kako bi, kad se objavi, bila još prikladnija i ljudima uvjerljivija. No, Glavaš je glatko odgovorio: “Ja bih to napravio drugačije. Cijelu bih Papinu poruku napisao sam, bez ikakvih konzultacija sa Svetim Ocem”.

Nije birao načina kako da zadrži vlast. Na izborima u proljeće 1997., kada je ušao u Županijski dom Sabora, ali i dobio još jedan mandat osječko-baranjskog župana, napravio je cijelu predstavu s početkom radova na uvođenju plina u Baranju. Na južnu osječku obilaznicu doveo je tešku mehanizaciju, plinske cijevi, novinare i svećenika koji je blagoslovio početak radova, te održao vruć govor, rekavši kako je taj dan, 23. ožujka 1997., povijesni za Baranju (hrvatska vlast ondje će biti uspostavljena tek 15. siječnja 1998.), jer kreće gradnja plinovoda, koja će biti dovršena još te, najkasnije sljedeće godine. Glavaš je na svom stolu, međutim, imao službeni dopis Ininog Naftapilna, u kojem je jasno stajalo kako Ina ne može krenuti u plinofikaciju Baranje prije 2001., odnosno završetka magistralnog plinovoda Kutina - Slavonski Brod. Izbore je međutim dobio, a plinofikacija Baranje započela je desetak godina kasnije.

Čin i invalidnost

Suprotno raširenom mišljenju, Glavaš nije stekao čin generala u ratu. Iskamčio ga je na vratima Tuđmanova ureda, u listopadu 1997. Tuđman ga je tada pozvao i rekao mu kako mora odstupiti s mjesta osječko-baranjskog župana. Čak mu je lagano zaprijetio i Haagom. Iz stenograma razgovora koji je Tuđman vodio s Glavašem u Predsjedničkim dvorima, 2. listopada, vidljivo je kako se hrvatski predsjednik nalazio pod velikim pritiskom međunarodne zajednice da smijeni Glavaša. Otvoreno mu je rekao kako mu stalno spominju njega i Merčepa. Tuđman mu je tada, spominjući nekakav izvještaj od 27. rujna te godine, doslovce rekao: “Oni su u stanju da te stave na spisak i da te hvataju”. Glavaš je pomirljivo odgovorio: “Ja to znam”.

Istog dana, navečer 2. listopada 1997., Tuđman je u svom uredu na Pantovčaku razgovarao s najbližim suradnicima - Ivićem Pašalićem, Hrvojem Šarinićem i Zlatkom Matešom. Obavijestio ih je da je lako slomio Glavaša i da cijena koju je morao platiti nije bila osobito visoka.

“Vrlo brzo raščistio sam s njim”, pohvalio se Tuđman, ispričavši što mu je Glavaš, na samom kraju razgovora, dok su stajali na vratima ureda, priopćio kao svoju želju. “Rekao je na odlasku da je njegova davna želja da ga imenujem za generala, da ga promaknem u čin generala. Čak je rekao: Ja imam pedeset godina i moram malo razmišljati o svojoj budućnosti”, stoji u stenogramu tog razgovora. Tuđman mu je ispunio želju i Glavaš je potkraj 1997. dobio generalski čin.

Kao ni taj čin, ni status 50-postotnog hrvatskog vojnog invalida Glavaš nije stekao na bojišnici. Stradao je u prometnoj nesreći, negdje u blizini Bjelovara, vraćajući se iz Zagreba. Automobil u kojem se nalazio sletio je s ceste, a Glavaš je zadobio teže tjelesne ozljede. Navodno je slomio nekoliko rebara i iz tog vremena ostao je zapamćen kako je u zapovjedništvo obrane Osijeka dolazio s povezanom rukom.

Odrastanje bez oca

Glavaš je praktično odrastao bez oca. Kad je imao šest godina, kako se svojedobno povjerio tjedniku Globus, otac Ljubomir otišao je na “privremeni rad u Njemačku”, nipošto u emigraciju kako to sada pokušava prikazati. O Božiću vraćao bi se u Hrvatsku, nije dakle bio politički emigrant. Obitelji je iz pečalbe slao novac, a Glavaševa mati Zora nije imala lak zadatak othraniti i na put izvesti četvero malodobne djece. Iako emocionalna strana, bar prema izjavama ljudi iz njegova najbližeg okruženja, ne dominira njegovim karakterom, pobrinuo se da u svibnju 1997. majci Zori isposluje Spomenicu domovinske zahvalnosti.

Na sprovodu ocu, krajem lipnja 1994., koji je umro sam u Njemačkoj i kojeg su, u skromnom stanu, našli tek nekoliko dana nakon što je preminuo, na Glavaševu se licu nisu mogli očitati tragovi emocija. “Odmah nakon sprovoda prišao mi je i pitao je li u ured stigao nekakav faks koji je očekivao”, prisjeća se njegov bliski suradnik.

Brak i obitelj 

Sina Filipa, koji s tek stečenom punoljetnošću danas stoji u prvim redovima obrane svoga oca i pali zastave HDZ-a, stranke koju je Glavaš osnivao, priznao je tek kad je ovaj navršio dvije godine. S Filipovom majkom Anom Barun Glavaš se upoznao u Bogdanovcima, pored Vukovara, nakon jednog skupa HDZ-a, gdje je sa svojim pajdašom, Tomislavom Merčepom - s kojim će se kasnije, ispod naslova “Otac i majka Slavonije”, ratnih devedesetih slikati po novinama nevješto držeći armbrust - osnivao tamošnje ogranke. Glavaš je tvrdio kako dijete nije njegovo, no pod snažnim pritiskom autoritarne majke, nakon jednog obiteljskog skupa, odlučio ga je priznati.

U prihvaćanju očinstva značajnu su ulogu imali njegovi tadašnji suradnici, prije svega Drago Ružić, danas profesor na Ekonomskom fakultetu, koji mu je rekao kako će to biti korisno i za stranku, jer se HDZ tih poratnih godina želio profilirati u konzervativnu, demokršćansku partiju. Tako se Ana Barun s Filipom vratila iz Zagreba, gdje je živjela u prognanstvu jer su njeni Bogdanovci bili okupirani, pa su kraće vrijeme zajedno živjeli u Ulici Stjepana Radića 12, u središtu Osijeka, nadomak glavne tržnice. No, veza nije funkcionirala pa će ubrzo Glavaš kupiti manji stan u Vukovarskoj ulici u Osijeku i onamo preseliti Filipa i njegovu majku. O sinu će se međutim brinuti, a prošle mu je godine prenio cjelokupnu imovinu, osim velike grobnice od crnog mramora, nalik mauzoleju, na prestižnom mjestu Aninog groblja.

Glavaš je, prije veze s Anom Barun, imao u Crkvi upisan brak sa suprugom Sofijom, no ta je veza brzo završila.

Stan u Radićevoj ulici u Osijeku, od 155 metara četvornih, u kojem su kratkotrajno zajedno živjeli Branimir Glavaš, Ana Barun i njihov sin Filip, Glavaš je nezakonito otkupio, temeljem rješenja Vojno-stambene komisije, koje mu je izdao Petar Kljajić. Dobio ga je za nevjerojatnih 3700 njemačkih maraka, a četiri godine kasnije prodat će ga Slavonskoj banci za 260.000 njemačkih maraka. Taj stan do rata je pripadao uglednom osječkom liječniku, Srbinu Stanku Miliću. Milić ga je morao napustiti u rujnu 1991., spašavajući vlastiti život nakon teksta u lokalnom dnevniku o “četničkom klubu na osječkoj neurologiji”, za čijeg je šefa, u poplavi tadašnjih novinskih potjernica, taj list proglasio posve apolitičnog dr. Milića.

Nakon što je stan prodao Slavonskoj banci, u čijem je nadzornom odboru tada sjedio, Glavaš je na zanimljiv način došao do još većeg, na boljoj lokaciji, u kojem je živio sve do bijega u Bosnu i Hercegovinu. Stan na Preradovićevom šetalištu, veličine 208 četvornih metara, kupio je od Slavena M., osobe lišene poslovne sposobnosti, tako što je tog čovjeka i njegovu invalidnu sestru smjestio u kuću odbjeglog Srbina, stanovitog Platiše, u zabačenoj osječkoj Sljemenskoj ulici. Uz kuću, kakve su se u to vrijeme u Osijeku mogle kupiti za nekoliko desetaka tisuća njemačkih maraka, platio je i njihove dugove za režije i otkup stana.

Ispovijest u Feralu

Do proljeća 2005. njegova karijera, politička moć, ali i imovinsko stanje išli su vrtoglavim usponom. Onda je krivulja krenula nadolje. Na lokalnim izborima prije četiri godine precijenio je svoju snagu. Izašao je s idejom o ukidanju slavonskih županija i stvaranju jedinstvene, slavonske regije. Obukao je kićenu slavonsku reklju i s bećarski nakrivljenim šeširićem pričao o regionalizmu, a kad je zbog toga izbačen iz stranke, osnovao je vlastitu. Vješto je prodao priču o upropaštenoj i opljačkanoj Slavoniji - u kojoj je do tada palio i žario - i odredio si ulogu njenog spasitelja. Dobro mu je krenulo: osvojio je vlast u Osijeku i županiji, no ubrzo je vidio koliko mu manjka kišobran HDZ-a.

Zlatko Kramarić, aktualni hrvatski veleposlanik na Kosovu, bio je taj koji mu je donio lošu vijest. Na zasjedanju Sabora, u srijedu 13. srpnja, rekao mu je kako ima informaciju da Feral donosi ispovijest jednog pripadnika BOB-a, Branimirove osječke bojne, o tome što se u jesen 1991. događalo u garažama, ispod prozora Glavaševog Sekretarijata za narodnu obranu.

- Bio je uplašen - pričao je kasnije Kramarić - zanimalo ga je što će u tekstu pisati i iste je večeri, uznemiren, otputovao u Osijek.

Pokušao je, kontraofenzivom, spasiti što se još spasiti da.

Kad je počela istraga o ratnim zločinima u Osijeku, žestokom je retorikom želio stvoriti dojam kako ga to uopće ne brine i kako će sve optužbe pasti u vodu. No, kad se našao u četiri zida, izvan domašaja kamera i fotoaparata, bio je nesiguran i uplašen.

Anto Đapić, s kojim je sklopio savezništvo kako bi, nakon izbora 2005. mogao vladati Osijekom i županijom, sjeća se večeri prije prvog Glavaševog odlaska u pritvor, 16. travnja 2007.

- Bilo je blizu ponoći, sjedili smo u kući jednog osječkog poduzetnika. Glavaš se stisnuo na trosjedu, bio je silno uplašen, posve žut i izgledao je sitniji nego inače. Preklinjao me da nazovem premijera Sanadera i zamolim ga da spriječi njegov odlazak u pritvor. Rekao sam mu da nisam toliko blizak sa Sanaderom da bih ga mogao zvati u ponoć, no Glavaš je inzistirao da to učinim. Latio sam se mobitela. Sanader se javio, bio je na nekom sastanku. Rekao sam mu zašto ga zovem i uključio zvučnik mobitela da i Glavaš može čuti odgovor. Sanader je rekao kako ništa ne može učiniti, da je odluka na sudskim vlastima.

Držati se jednog pravca

Ujutro, Glavaš je obukao generalsku odoru i okupljen svojim pristašama paradirao Osijekom. Možda je mislio da će na noge dići cijeli grad, no slijedilo ga je tek stotinjak istomišljenika.

Vrlo je teško reći što je stvarna Glavaševa doktrina i u 20 godina njegove prisutnosti na hrvatskoj političkoj pozornici čini se da su ga na njoj održavale tri stvari: nevjerojatan politički instinkt, kontrolirana sklonost ka hazardu i nadasve pragmatičnost.

Nije se opterećivao metodama kako zadržati vlast i politički napredovati, niti je previše brinuo što je sam sebi često znao skakati u usta. U intervjuu Globusu, u veljači 2004., godinu dana prije nego li će početi njegove nevolje, o svom odnosu s premijerom Sanaderom, rekao je: 

- Pratiš njega (Sanadera) kako govori, kako nastupa i držiš se tih okvira. I tu ne možeš promašiti. 

A onda, da ne bi ostalo nikakve sumnje o čemu govori, dodao je:

- Kažem, drži se jednog pravca i nećeš pogriješiti. Malo lijevo, malo desno, ne puno i to je sve. Samo prati što on, Sanader, govori, čitaj novine što je on izjavio i drži se toga kursa. I nema greške, to je sva mudrolija. Samo prati što ti šef govori i kud se kreće, i u tom smjeru idi i ti. To je državna politika, što ćemo mi sad izmišljati toplu vodu.

Gianfranco Finni (za neupucene, to je onaj koji je `91 zahtjevao od Italije da priznanje Slovenije i Hrvatske uvjetuje teritorijalnim ustupcima, sa Seseljeom u Beogradu radio studije o srpsko-talijanskoj granici u Dalmaciji, ukratko fasista od glave do pete) u Istri docekan kao kralj.

Reakcija istarskih antifasista (Jugoslava), naravno, izostala.

kako to "docekan kao kralj", ima li slika?


jel bilo transparenata tipa "Zivot damo, Đanfranka ne damo" ili "NK Istra Pola - treci najstabilniji klub u Serie A"?

Potrazi si zadnju Prizmu na stranici HRT-a, mozda imaju snimku, i sve ce ti se samo reci.

Docekan je kao kralj, a poznati antifasista Kajin ni glasa pustio nije. Sve su se redali oko fasiste Gianfranca i uslikavali, pio se sampanjac, a novinar Prizme je izvjestavao kao sa kraljevskog bala. Radin je sigurno svrsio u gace.

Zanimljivo... za debile... prosjecno inteligentno bice se na sve to moze samo nasmijati.

ima Dimni pravo,nije niš krivo reko


no to je to,Thompson ne može u Pulu,Finni može,živjela Istra

da, no nije isti Fini 1990. i 2010... 1990. je to bio opskurni politicar, politicke tezine u razini Miroslava Tudjmana danas... u medjuvremenu se politicki dosta pomaknuo u centar i danas su i on i stranka (utopljena u siroku Berlusconijevu koaliciju) tipicna desno-konzervativna stranka... ekstremi i post-fasisti su negdje drugdje