4. Nevezano uz bit priče o glupanima... UJDI, dakle...

Ne znam otkuda si citirao onu crticu o UJDI-u (Wikipedia?), ali moram te upozoriti da je u nekim svojim dijelovima urnebesno smiješna: „Njezini pristalice su uglavnom lijevo-liberalni urbani intelektualci koji su se zalagali sa jedinstvenu socijalističku Jugoslaviju i protivili se stvaranju suverene republike Hrvatske.“

Isuse bože, kakvo kolosalno učitavanje naknadne pameti...  Govoriti o protivljenju „stvaranju suverene RH-a“ kao o jednom od dva glavna cilja UJDI-a je totalna glupost. Niti je u fokusu UJDI-a pri osnivanju bilo nekakvo protivljenje stvaranju „suverene“ Hrvatske niti je itko u tome trenutku (početak 1989.) baš javno govorio o „samostalnoj“, a kamoli „suverenoj“ Hrvatskoj. HDZ-e je polutajno osnovan tek par mjeseci kasnije, a prvi nekakav intervju s Tuđmanom u kojemu je ovaj itekako birao riječi je čini mi se objavljen u Poletu na jesen/zimu 1989. Nekakva „suverenost“ Hrvatske uopće nije bila ni blizu dnevnog reda. U nekakvom „nacionalnom“ smislu tadašnju javnu scenu uzburkavala su neka druga nacionalna pitanja. Prije svega srpsko, koje je od pojave Memoranduma na neki način steklo pravo javnosti i koje  je od početka mitingašenja i popratnog medijskog presinga postalo politička tema broj 1. u SFRJ. Potom slovensko (od članaka u Novoj reviji i objavljivanja Priloga slovenskom nacionalnom programu, pa do slovenskog omladinskog kongresa u Krškom) i albansko (koje je svakodnevno krvavo problematizirano i preispitivano na ulicama kosovskih gradova). Glavni politički fajt u to vrijeme zbivao se na relaciji Beograd-Ljubljana i Beograd-(uvjetno rečeno) Priština. U Hrvatskoj se nekakve disonatne tonove moglo pročitati uglavnom u štampi tipa Danasa i Starta kojoj je to što se valjalo s tzv. antibirokratskim pokretom iz Srbije ubrzo postalo prilično suspektno. Hrvatsko pitanje počelo je ulaziti u javnu orbitu tek nakon što su Slovenci čestito izdemonizirani i nakon što se vidjelo da se od Miloševićevog i paramiloševićevskog bratskog zagrljaja nema kuda.

U tome kontekstu UJDI je prije svega bio nadnacionalna, nenacionaslistička građanska inicijativa, s nekakvim intelektualističkim pedigreom, čija je osnovna intencija bila pokušati osmisliti i predložiti nekakve koncepte mogućeg redefiniranja jugoslavenske zajednice na liberalnim, građansko-parlamentarnim temeljima, odnosno kako zadržati jugoslavenski okvir nakon nestanka vodeće uloge partije i socijalističke ideologije i sve jače etatizacije federalnih jedinica, unutar nekakvog demokratskog uređenja prihvatljivog svim konstitutivnim narodima. Kasnije su ljudi okupljeni oko UJDI-a završili u različitim strankama i pokretima, a prema riječima Line Veljka i u nekim „državotvornim“ strankama, da bi se srbijanski ogranak, koji je u kasnijim godinama jedini zadobio nekakve konture političke stranke, amalgamirao u Građanskom savezu Srbije. Dakle, kao što sam već napisao, potpuno legitimna „jugoslavenska“ opcija, pokrenuta, u vrijeme dok je Tuđman još s pajdašima trusio kiseliš u Ledićevoj klijeti na obroncima Plješevice, od ljudi koji su bili sve samo ne glupani i glupače. Potpuno je pri tome sporedna stvar koliko su u tadašnjim okolnostima uopće imali izgleda za uspjeh i koliko su uopće bili u situaciji da se pozabave navodno „esencijalnim“ operativnim pitanjima koje si postavio.

5. Tito i jugoslavenski neglupani...

Spočitnuo si mi što sam Tita stavio uz „galeriju velikih kipara, knjizevnika, filzofa....i onda stavis josipa broza tita kraj njih“

Ne vidim, što je tu sporno? Nabrojao sam „jugoslavenski“ orijentirane neglupane, a Tito se se bez obzira procjenjivali ga kao malog ili velikog zločinca, diktatora, velikog državnika, ovakvog ili onakvog, potpuno uklapa u profil intelektualno nadarenog čovjeka bez obzira što taj svoj intelekt nije kanalizirao prema umjetnosti ili znanosti.