O čemu nam je zaista govorio Benedikt XVI.
Ako je papa Benedikt XVI. u svom posjetu Hrvatskoj izrekao poruke koje se mogu svesti u četiri sveobuhvatna pojma
(Europska unija - tradicionalna obitelj - budućnost u mladima - čistoća
savjesti), onda oni kao cjelina mogu vrlo lako poslužiti kao koordinate
za navođenje na političkoj sceni. Svaka Benediktova teza za sebe ima
težinu i značenje, ali zajedno stvaraju jedinstvenu socijalnu i
političku platformu koja, gledano, primjerice, očima hrvatskih katolika i
same Katoličke crkve, može imati i te kako jasne konture tzv. trećeg
puta na političkoj sceni.
Svima je jasno da se Hrvatska mora
izvući iz hadezeovsko-esdepeovskih ralja, političko-koruptivnog dualizma
koji je posve zarobio hrvatsku dušu i izbornim strojem koristi se
isključivo za reciklažu vlastitog zastupničkog kadra koji se, praktično,
između HDZ-a i SDP-a, politički, svjetonazorski i moralno gotovo jedva
razlikuje. S fiškalsko proračunatim koalicijskim partnerima koji su
jedva prešli izborni prag, takva vlast služi isključivo vlastitom
samoodržanju i nimalo ne odgovara biračima za krah društva, njegovih
vitalnih institucija i sustavno uništavanje općega dobra.
Jalovo HDZ-ovo demokršćanstvo
Crkva
već odavno traži "treći put". Koliko ga god kritizirali i podsmjehivali
mu se, jedan je od upornih tražitelja toga trećeg puta glavni urednik
Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić, čiji tjednik više nema onu ubojitu
javnu moć, ali i dalje ima jak utjecaj na kler i dio vjerničke javnosti,
koji ga redovito konzumiraju. Međutim, Miklenić se, kao ni bilo tko iz
Crkve, dosad nije izjašnjavao ne kakav bi to bio "treći put" (jer je
jasno da Crkva podržava isključivo demokršćanstvo, i to nepatvoreno, jer
vidi se da je ono HDZ-ovo posve jalovo i lažno), nego tko bi bio njegov
nositelj. No, nakon papina posjeta i četverolista njegovih teza "EU -
obitelj - mladi - savjest", neke crkvenopolitičke konstrukcije tvrde
daje to vjetar u leđa jednom političkom pokretu/stranci pod nazivom
HRAST (Hrvatski rast), koji je trenutačno posve marginalan i
marginaliziran na političkoj i javnoj sceni, a koji se po svome habitusu
i strukturi vodećih ljudi isključivo oslanja na učenja i tekovine,
poslanje i političku paradigmu Crkve u Hrvata.
Papa Benedikt XVI.
u Hrvatskom narodnom kazalištu (dakle, ne slučajno u centru centra
glavnoga grada) okupio je političku, društvenu i javnu elitu kako bi joj
govorio o savjesti. Nije postavio pitanje ima li je ta i takva elita,
no govorio je o savjesti kao središnjem pitanju djelovanja na političkoj
i društvenoj sceni, jer bez čiste savjesti nema ni dobrih vjernika ni
agnostika ni ateista, pa prema tome ni dobroga društva u cjelini. Kakva
je savjest današnjih političkih i inih elita suvišno je komentirati, no
događaj koji su se zbili tada u samom HNK, ali i prije susreta u njemu,
govore mnogo. Naime, goste u HNK birala je Crkva, pa prema tome nije
pozvan bivši predsjednik Stjepan Mesić, a pozivnica za akreditaciju
lideru glavne oporbene stranke Zoranu Milanoviću (slučajno?) poslana je
na njegovu alternativnu, tj. saborsku adresu. Kao da se željelo da
Milanović ne dođe, što je njegov napuhani politički ego objeručke
prihvatio i nastao je pravi cirkus oko njegova (ne) dolaska. No, nitko
se nije zapitao što se dogodilo kada se doznalo da Milanović neće doći
na susret s papom. Istoga trenutka, ma iste sekunde kada se to dogodilo,
on je ostao bez velikog dijela tzv. vjerničkih glasova jer je svojom
bahatošću povrijedio suptilnost vjerničke duše. Izgubio je tada u trenu
sve one vjerničke glasove koje je s velikim marom i brižnošću u svojoj
pobjedi u utrci za Pantovčak prikupio Ivo Josipović, koji je tada (a i
sad pred papom) jednostavno govorio o tome kako je nevjernik. No, to mu
nije donijelo antipatije vjerničkog biračkog stroja, nego upravo
suprotno. Našem mentalitetu, čini se, gotovo je posve svejedno je li
netko vjernik ili nije (jer u stvarnosti ima vjernika koji su veći
nevjernici od ateista i vjernika koji su duhovniji i pobožniji od pola
klera), ali mu nije svejedno kada mu se diraju uzvišene i ikonizirane
svetinje, a papa je sasvim sigurno jedna od njih. I premda se, na koncu,
činilo kako je Milanovićevim akreditiranjem u posljednji tren sve posve
izglađeno, i dalje u zraku ostaje visjeti ono ključno pitanje: kome će
otići vjernički glasovi koje je Zoki tako olako tada prokockao?
Na
Hipodromu je euharistijska kolotečina mirno tekla sve dok se mikrofona
nije dohvatio krčki biskup (gle slučajnosti s Mahnićevim zavičajem!)
mons. Valter Župan, koji je među biskupima zadužen za obitelj. Osim
stoje pljucnuo na istospolne brakove, on je od države zatražio da ukine
postojeći zakon o pobačaju, koji je od samih početaka hrvatske države
kamen spoticanja u odnosima između Crkve i države, ali ga se ni jedna ni
druga strana ne usudi pomaknuti s mjesta. No, učinio je to sada biskup
Župan pred najvećim autoritetom Katoličke crkve, kompletnim državnim
vrhom koji se sunčao u prvom redu pred oltarom i biskupskim korom koji
je zadovoljno zijevao. Dakako, nije biskup Župan, baš kao ni ostali
biskupi, naivan da ne zna daje na taj radikalni zahtjev nemoguće tek
tako odgovoriti, kako sada, tako i u jeku predizborne kampanje. Pa
zastoje onda, uopće, o tome i govorio? Upravo zato da razoruža i jednu i
drugu partiju, i HDZ i SDP, i svoj zahtjev pred papom postavi vodećim
političkim strankama kao mamac na koji neće moći odgovoriti, ali mu neće
moći ni odoljeti.
Mladi koji su se okupili na Trgu bana Jelačića
i u veličanstvenoj molitvenoj šutnji zajedno s papom gledali prema
golemoj zlatnoj monstranci s Presvetim nije navrat-nanos te večeri
prikupljena hrvatska mladež koja do podneva spava, a od podneva sjedi po
zadimljenim kafićima. Mahom su to aktivni članovi pokreta i udruga u
Crkvi, što se vidjelo u koordinaciji njihovih pokreta i uzdaha. Upravo
toj mladeži papa je poručio daje ona budućnost ove zemlje, a ona mu je
klicala da ga voli. HRAST, novostvoreni politički pokret pod okriljem
Crkve, čine upravo mladi ljudi, u rasponu od 30 do 40 godina, mnogi od
njih s vrhunskim "crkvenim pedigreom" (npr. poput predsjednice stranke
čiji je otac jedan od vodećih katoličkih laika) ili čak raznim crkvenim
funkcijama u odborima za obitelj i mlade, koje su klerici posljednjih
godina prepustili laicima. Međutim, upravo je zbog HRAST-a kardinal
Bozanić još u siječnju ove godine zabranio bilo kakvo političko
okupljanje i zborovanje po crkvenim prostorima. Zar je moguće daje
upravo crkveni vrh kanio posjeći mladicu koja je tek krenula stasati, a
jedina kuca istim srcem kao i sama Crkva?
Udružili se s HSP-om R. Tomašić
Za
pretpostaviti je da nije, tj. daje na djelu stara crkvena diplomacija i
politika da se daje "lijevi žmigavac", a skreće desno. Barem to tako
vide stari "crkveni mačkovi" s terena, koji se posljednjih mjeseci na
svojim svećeničkim kružocima redovito pitaju kome na sljedećim izborima
dati glas. Konstrukcija da bi upravo HRAST mogao biti ta treća opcija
koju zagovara Crkva možda i ne drži vodu, no Crkva je i više no u
potrazi za tim trećini putem. Nije tajna da joj ne odgovara ni HDZ ni
SDP. Taj treći put, prema crkvenom razmišljanju, ne bi morao nužno biti
masovni pokret koji bi hametice slistio s političke scene ovu dvoglavu
aždaju, ali bi barem mogao s pet-šest, sedam-osam glasova ući u Sabor i
postati zamjenski koalicijski partner budućoj vlasti umjesto ovih
postojećih. Kada se zbroje svi potencijalni glasovi upravo za papina
posjeta (400.000 na Hipodromu + 50.000 na Trgu i oko njega + 5000 u
Stepinčevoj katedrali i oko nje), onda ta matematika i te kako drži
vodu. I Crkva postaje respektabilan politički čimbenik na budućim
izborima, bez obzira na spominjani HRAST (koji se nije slučajno nakon
papina odlaska udružio s HSP-om Ruže Tomašić, o čemu su promptno
izvijestili glavni katolički mediji). A sve na papinoj platformi: malo
EU, malo obitelji i malo mladih te puno savjesti, što ovome društvu
najviše nedostaje.
Darko Pavičić
Obzor, Večernji list