Hrvati su premali narod da bi diktirali ili ozbiljno utjecali na politički, gospodarski i kulturni razvitak čak i na jugoistoku Europe, a kamoli na čitavome starom kontinentu. No, iz toga ne proizlazi da svoju nacionalnu politiku trebaju podređivati volji velesila, nego baš naprotiv: da još naglašenije trebaju na umu imati samo svoje interese, pa tim opreznije i ljubomornije nastoje te interese zaštititi u složenome spletu međunarodne politike.

Ako velesile, posve prirodno, imaju ono što su Talijani davno nazvali sacro egoismo, onda je tajsveti egoizam malim narodima još potrebniji. I posve pogrješno je, kad se papagajsko oponašanje drugoga i podilaženje Londonu i Berlinu, Parizu i Bruxellesu proglašava modernim, civiliziranim i europskim. Takvo je ponašanje upravo izraz kompleksa manje vrijednosti, dokaz nedostatka samopouzdanja i vjere u vlastite sposobnosti.

Zapravo je neshvatljivo da je o tome potrebno govoriti i danas, nakon što smo stoljećima trpjeli posljedice toga manjka samopouzdanja, uvijek tražeći rješenje i spas u širokim, nadnacionalnim, «rasnim» i «kulturno-historijskim» koncepcijama poput sveslavenstva i ilirstva, jugoslavenstva i europejstva. I najpovršniji pogled na našu povijest pokazuje da su te zamisli uvijek, od Križanića do Gaja, i od Strossmayera do Radića, bile izrazi slabosti, nikad plodovi snage, i da su uvijek – bez iznimke – rađale tragedijama i katastrofama.

I nakon Drugoga svjetskog rata, sve do danas, potrebu posvemašnjeg priklanjanja globalnim trendovima i političkom pomodarstvu imali su ponajviše oni naši sunarodnjaci koji su frustrirani osjećajem vlastite nemoći i potrebom da ne budu ono što jesu. Zato su se odricali vlastitog naroda, zato su o njemu širili crne legende, zato su mazohistički uživali u svakoj lošoj vijesti, ne bi li njome mogli natrljati nos vlastitom narodu i vlastitoj domovini. Tim lošim vijestima i crnim legendama ujedno su mirili vlastitu savjest, one su im bile isprika što su se odrekli vlastitog identiteta i odgovornosti za sudbinu svoje domovine. Jer, kod pripadnika maloga naroda ta je odgovornost veća: jedan Amerikanac može sebi dopustiti da ga sudbina nacije ne zanima, a da ipak ne dođe u položaj izdajice; jedan Katalonac ili Kurd tu povlasticu nema. Narodi kojima se poriče egzistencija imaju pravo pred svoje pripadnike postavljati veće zahtjeve; i nije isto kao pojedinac pripadati onomu koji vlada svijetom ili malomu narodu, jer nije isto okrenuti leđa velesili ili porobljenomu.

A ljudi takvoga soja imaju i danas patološku potrebu govoriti o našoj kooperativnosti, o tome da je Hrvatska – koja zauzvrat nije dobila baš ništa – stup regionalne suradnje i nekakav pouzdan partner međunarodne zajednice. A zapravo smo puki instrument u tuđim rukama, s manje političke, gospodarske i vojne samostalnosti nego u vrijeme kad je na našem tlu bilo 300.000 stranih voinika. No, mi kao da uživamo u zaboravljanju činjenice da sve što imamo, imamo zahvaljujući tomu što smo postupali protivno volji i protivno planovima te tobožnje međunarodne zajednice, skrbeći samo o vlastitim interesima i nastojeći ih nekako ostvariti u pukotinama koje među velesilama postoje.

Kažu da nekadašnji ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Muhamed Šaćirbey, i nije neki osobit uzor. Možda i nije, možda je točno sve ono za što ga optužuju, ali je nesumnjivo točno sljedeće: točna je njegova ocjena predsjednika Tuđmana. Reče, dakle, Šaćirbey, da se s Tuđmanom često razilazio, a kad je došao u prigodu, da se s njime i oštro sukobljavao, ali da je svjestan kako je Tuđman za svoj narod ipak postigao puno, a da je sve što je postigao, postigao zahvaljujući drskosti i otporu silnicama međunarodne politike.

A to što mu se na sprovodu nije okupila svita hohštaplera, služi mu samo na čast, nikako na porugu. Jer, o tome koliko je za Hrvate postigao hrvatski političar, mogu ocjenjivati samo Hrvati, a ne kojekakvi strani činovnici.