U karakteru najavljenih ustavnih promjena nije teško pronaći dva temeljna politička cilja - boljševizaciju društva i stvaranje preduvjeta za novu balkansku državnu integraciju
Ekspresno pokretanje ustavnih promjena, minimalna mogućnost javne rasprave o najavljenim promjenama te nastojanje vladajućega režima da bez konsenzusa, odnosno nasuprot najvećoj oprbenoj stranci, ideološki oboji temeljni pravni akt hrvatske države, očituje nedozrelost sadašnje upravljačke oligarhije, koja svojim nastojanjima očito pokušavaju dugoročno destabilizirati hrvatsku državu. Prorežimski zastupnici svojom su saborskom većinom utvrdili nacrt promjena po kojima bi u Ustav trebale ući odredbe o nezastrajevanju kaznenih djela teškoga ubojstva, o smanjivanju broja potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma na zahtjev naroda, kao i propisivanje uvjeta pod kojima bi se referendum trebao smatrati valjanim. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina po predloženom bi se nacrtu donosio po proceduri predviđenoj za promjenu Ustava, a u jednakoj proceduri mogli bi se donositi i drugi zakoni, ako tako odluči većina svih zastupnika. Režim predlaže i da će se uza županije, kao jedinice lokalne samouprave u Ustav unijeti i regije, a predviđeno je i skraćivanje ustavne stanke u radu Sabora.
Unošenje u Ustav odredaba o nezastarjevanju pojedinih kaznenih djela, koja se mogu regulirati zakonom, kao što je to bilo u slučaju s t. zv. nezastarjevanjem ratnoga profiterstva, a sada i najveljnim nezastarjevanjem kaznenih djela teškoga ubojstva, može se višestruko interpretirati. Ustavotvorac tako ponajprije želi sugerirati međunarodnoj zajednici kako je hrvatska država, kad ta kaznena djela unosi u svoj temeljni akt nastala na kriminalu, ratnom profiterstvu, a sad već i teškim ubojstvima. Druga, isto tako nedvojbeno jasna poruka navedenih ustavnih odradaba jasno poručuje kako u Hrvatskoj ne postoji konsenzus o tomu što je to teško političko ubojstvo ili pak ratno profiterstvo?
Upravo zato predlagači spomenutih ustavnih promjena žele dugoročno cjelokupnom hrvatskom narodu nametnuti svoje ideološke obrasce, koji bi kao ustavne odredbe, morali funkcionirati i onda kad sadašnji režim ne bude više na vlasti. Nepovjerenje pak u vlastito zakonodavstvo te unošenje svjetonazornih stajališta u Ustav ograničava dugoročno demokratski sustav, a budućoj vlasti, ako stekne dvotrećinsku većinu u Saboru, ponovno omogućuje promjenu Ustava, koja bi samo potvrdila postojanost nepomirljivih silinica unutar hrvatske nacije, koje se očito skupljaju oko dviju različitih državnopravnih koncepcija - hrvatske državne neovisnosti i koncepta balkanske regije.
Izravna pak posljedica ustavne odredbe o teškim ubojstvima bit će nastavak progona hrvatskih branitelja, kojim se dugoročno trebalo "senzibilirati" naciju da napokon prihvati balkansku integraciju. Svaki pak pokušaj europskih zemalja ili sudbenih tijela EU da se Hrvatska procesurianjem jugokomunističkih ubojica suoči sa svojom boljševičkom prošlosti plaćat će na domaćoj pozornici svi oni koji su se tijekom devedesetih godina zauzimala ili pak borili za stvaranje i obranu neovisne hrvatske države.
Unošenjem odredaba o smanjivanju broja potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma na zahtjev naroda, kao i propisivanjem uvjeta pod kojima će se referendum smatrati valjanim, sadašnji vladajući režim otvara prostor rastrojavanju državne cjelovitosti i pretvaranje sadašnje državne stabilnosti u dugoročne i stalne političke krize, iz kojih je praktično nemoguće izići, što ionako ranjivu Hrvatsku na svojevrstan način izručuje na milost i nemilost njezinih susjeda, ali i drugih moćnih te njoj nesklonih strategija.
Ustalom, drugi dio odredbe o propisivanju valjanosti ili pak nevaljanosti referenduma u sebi skriva totalitarne namjere, jer se demokratskim ustavom pokušava ograničiti volju naroda, iz koje u demokratskom sustava ta vlast proistječe. Uvršćivanjem pak odredbe o tomu kako bi se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina trebao donositi po proceduri predviđenoj za promjenu Ustava očituje se boljševičku narav predlagača, koji je u razdoblju od 1945. do 1990. Hrvatsku držao zaposjednutom, upravo preko manjine koja je sudjelovala i u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku i njezin demokratski sustav.
S druge pak strane aktualni neokomunustički režim ovom odredbom želi sugerirati vanjskom svijetu kako u Hrvatskoj nije moguće osigurati zaštitu nacionalnih manjina, što je posve netočno i zlonamjerno. Naime, u Hrvatskoj je osigurana zaštita i onim manjinama koje nemaju karakter autohtonosti u Hrvatskoj, a hrvatski narod, kao i cjelokupna nacionalna politika zadnjih dvadesetak i više godina pokazuju razumijevanje i prema pravima srpske manjine, nu ne i prema agresivnom nametanju njihove "pravde" bez odgovarajuće obveze prema hrvatskoj državi, a posebice prema ratnim žrtvama srpske agresije u Hrvatskoj.
Ove će odredbe, ako se unesu u Ustav, ponaprije diskriminirati ratne žrtve, a među njima je mnoštvo osakaćenih, silovanih, opljačkanih i prognanih, koje očito sadašnji režim Ustavom želi ne samo poniziti, nego i potisnuti iz političkoga života i javnoga prostora. Naime, upravo su oni zaprjeka novoj integraciji Hrvatske s Balkanom.
Uz navedene odredbe, koje su izravni posljedak totalitarnoga mentaliteta, za državnu cjelovitost i njeznu političku stabilnost najpogubnija bi bila buduća odredba o regionalizaciji Hrvatske. Njome bi praktično pojedini dijelovi države, kako to već sada postupa Istarska županija, Hrvatsku vodili u svojevrsnu disoluciju. Zato u karakteru najavljenih ustavnih promjena nije teško pronaći dva temeljna politička cilja - boljševizaciju društva i stvaranje preduvjeta za novu balkansku državnu integraciju. U slučaju širega hrvatskoga nacionalnog otpora, zato je regionalizacijom predviđen raspad zemlje. Uđu li u Ustav najavljene promjene, dužnost svake buduće hrvatske demokratske vlasti što prije temeljni državni akt vratiti njegovoj osnovnoj svrsi. Konstituciji hrvatske države!
Mate Kovačević
