Priznajem, već dulje vrijeme jedna od najdražih mi je zabava predviđanje reakcija tzv. ''lijevih'' kolumnista, okupljenih pod kapom moćnog izdavačkog diva koji je nedavno promijenio vlasnika, ali i dijela medijskih umnika, strateški delegiranih u nekada popularni hrvatsko purgerski list, kada se neki društveni, politički, kulturni, pa čak i sportski događaj ne ''odigra'' po njihovom unaprijed skrojenom scenariju.

Za razliku od mojih patetično upornih pokušaja da pogodim listić s parovima engleske lige, u ovoj sam razbibrizi prilično uspješniji. Gotovo da bih mogao ''kuvertirati'' poteze, jasna mi je logika, razumijem i ideološku potku s koje kreću, prepoznajem taj osjećaj duboke razočaranosti ''Hrvatima'' koji nerijetko prelazi u prezir, a gdjegdje i u mržnju. U zraku stalno lebdi to pitanje – kako možete biti toliko glupi, zatucani i neprekidno trabunjati o toj vašoj ''Hrvatskoj'', mahati tim dosadnim zastavama crven bijeli plavi, navijati za te sasvim bezvezne ''kockice''. Kako ne razumijete da bi vam neusporedivo bolje bilo u ''regionu'', bez nacionalnih obilježja, pod prometnim znakom labirinta Krokule i Brokule, u čvrstom zagrljaju svih crvenih drugova odavde, preko Triglava, sve do Vardara?