Lustracija u Hrvatskoj je pojam o kojem ne postoji zakonska odredba. 

Hrvatska stranka prava je zakon o lustraciji predložila 1998. i 1999. i oba puta je odbijen većinom glasova.

Prijedlog zakona odnosio se na sprečavanje nositelja nekadašnjih visokih dužnosti u komunističkoj partiji, tajnim policijama, obavještajnoj službi UDBA da i danas budu nositelji vlasti i imaju visoka politička mjesta u RH.

Taj dio prijedloga bio je sporan s obzirom na to da je moguće da je suprotan Ustavu i drugim zakonima Republike Hrvatske koji brane diskriminaciju po političkoj osnovi, a zbog raširene slične prakse u zemljama Europe osudilo ga je i Vijeće Europe u svojoj rezoluciji 1096 kojom lustraciju dopušta samo protiv onih koji su svojim djelovanjem kršili ljudskaprava, a ne protiv svih dužnosnika prethodnoga političkog sustava.

Lustracija bi se odnosila na predsjednika, premijera, članove Vlade, članove Sabora, zaposlenike tajnih službi, članovi odbora u državnim tvrtkama, sudstvo, urednika i novinara i drugih.

U ostalim zemljama bivšeg socijalističkog sustava, osobama koje su sudjelovale u radu ili na bilo koji drugi način surađivale sa tajnim službama bivšeg sustava otvoreno je dano do znanja da se sklone iz javnog života. 

Češka je to napravila još 1991., a zakoni o lustraciji doneseni su i u Srbiji i Albaniji.

Srbijanski zakon o lustraciji, za razliku od drugih sličnih zakona, lustracijom obuhvaća osobe koje su prilikom javnoga djelovanja kršile ljudska prava bez obzira na stranačku pripadnost.

Srbijanskom lustracijom nije tako zahvaćena većina pripadnika Saveza komunista, ali s druge strane jest i dio desničara (npr. radikala) koji su svojim djelovanjem, prema javnom stajalištu Srbije, kršili ljudska prava.

U Makedoniji je tijekom 2009. godine službeno počela lustracija i na prvom udaru provjerava se prošlost djelovanja političara.

Lustracija je pravna mjera i provodi se unutar pravnog okvira.