Treba razlikovati Srbiju u smislu njene Vlade u Beogradu, i to samo u onim granicama koje vi zoveze uža Srbija, to je kad se kaže Srbija se u prvom redu misli na to, znači na Srbiju kao političko aktivni subjekt, kao na tvorevinu, na instituciju ali bez tzv. Srba prečana. A potpuno nešto drugo je kad se u priču uključe i Srbi koji su bili u Austro-Ugarskog, to je nebo i zemlja, to su potpuno dvije različite priče. Ne kužim što ti boldano nije jasno? Ne znam kako da ti to objasnim, ali ajde: u državi FNRJ/SFRJ je bilo poželjno da si ateist, znači tko je želio doći i biti na funkciji nije smio ići u crkvu, crkva i vjera je bila tabu tema, nitko ništa nije smio niti spomenuti da to postoji, jednostavno bilo je poželjno crkvu kao instutuciju ignorirati i igoriralo se. Pogotovo članovi partije se po  defoultu smatralo za ateiste, to se nije niti pitanje postavljalo, tko je želi pristupiti u SK to je bilo jasno ko dan da si se tim činom odrekao crkve i krščanstva. E sad, tu dolazimo do tzv. Srba prečana koji su kroz II.sv. rat prihvatili partizansku borbu  ili borbu za partizane, a preko toga i članstvo u komunističkoj partiji ili u SK, kako ti se više sviđa. I upravo taj značajni  korpus Srba s područja BIH i HR su nakon završeta borbenog djelovanja u II.sv. ratu, pristupali u SK i time se odrekli pravoslavlja i prešutno prihvatili/prešli u ateizam. Isto to vrijedi i za Hrvate koji su prihvaćali partizansku ideju, isto im nije bilo mrsko prihvatiti ateizam.

Dalje bi je izlizano više ponavljati priče o 1.800.000 Srba između Drine i Slovenije, ružno je za napisati ali kako izgleda imali su očito velikih  problema s svojim identitetom, to skoro da se ide tako daleko da su ti ljudi u isto vrijeme bili i jedno i drugo i treće i četvrto i peto i šesto i u isto vrijem ništa od toga (i Srbi, i partizani i komunisti, i ateisti, i jugoslaveni uz još i njihovu regionalnu pripadnost) banijci, kordunaši, ličani, ove tri nabrojene kategorije se barem ne stide te regionalne pripadnosti, dok oni s područja dalmacije nisu željeli biti dalmatinci več su htjeli biti Bukovičani ili "krajšnici", kao i iz područja Bosne nisu a i danas ih to još više žulja ne žele se smatrati bosancima, mislim da Srbi u Hercegovini lakše prihvaćaju svoj regionalnu pripadnost, da se ne stide biti hecegovci. Ovo je sve značajno zbog toga jer Srbi s područja kako vi to zovete uže Srbije nemaju s time problema.